Kolumne

Dayton je svima i krivac i izgovor

Adnan Ćerimagić

U bh. administraciji je zaposleno oko 180 hiljada ljudi, ili svaki dvadeset i prvi stanovnik BiH. To je manje od administracije susjedne Hrvatske u kojoj radi svaki dvadeseti stanovnik, a puno manje nego u susjednoj Srbiji, gdje čak svaki četrnaesti stanovnik radi u administraciji

Priča o BiH nakon Daytona je priča o šumi. Onoj koju ni neki od najiskusnijih posmatrača ne žele ili ne mogu da vide od drveta koje se zove Daytonski ustav. A u šumi, prepušteni sami sebi i gotovo nevidljivi, nalaze se građani BiH koji još žele ili moraju u njoj da žive, obrazuju se, liječe, rade i penzionišu. Ili budu nezaposleni i bez perspektive da zarade penziju. Bez socijalne pomoći, kvalitetnog obrazovanja i na marginama društva. Sa svojim porodicama. U svojoj mahali, selu, gradu, kantonu, entitetima, distriktu i državi.

Većina je saglasna da je Daytonski mirovni sporazum u dvadeset godina našoj zemlji osigurao mir. I ogromnu količinu frustracija. Već godinama Europska komisija u svojim izvještajima poručuje kako je Dayton glavni krivac za "neefikasnu strukturu" BiH. A Europski parlament redovno kritikuje našu "pretjerano kompleksnu" državu. U takvoj atmosferi, Dayton kao da je postao drvo od koga se ne vidi šuma. On je i krivac i izgovor. Nekada u ime njegove odbrane, a nekada u ime njegove izmjene. Za mnoge u međunarodnoj zajednici. I za previše nas u BiH.

U takvoj atmosferi je vrlo lako donositi zaključke o uzrocima problema u BiH, i rješenjima tih problema. Tako će nam iz Svjetske banke, Europske unije i MMF-a vrlo rado ukazati na problem preglomazne administracije, i okriviti preveliki broj nivoa vlasti ustanovljen Daytonskim mirovnim sporazumom. Prstima će pokazati prema općinama, kantonima, entitetima, Brčko distriktu i državnom nivou. I na sve te sekretarice, vozače, domare i službenike.

Ali šta kažu brojevi? Ako se upustite u potragu za tačnim brojem onih koji rade u bosanskohercegovačkoj administraciji, očekuje vas prava mala pustolovina. Ured koordinatora za reformu javne uprave BiH će vam reći kako bilježi samo podatke o državnim službenicima. Ne i o vozačima i sekretaricama. I ne o svim kantonima. I kako se njihovi podaci odnose na različite periode. Pa i nisu pretjerano uporedivi. Uputit će vas na entitetske vlade koje će vas onda zamoliti da dio podataka tražite u ministarstvima finansija, a dio, barem u RS, u Ministarstvu uprave i lokalne samouprave, koje će vas onda uputiti na dokument Svjetske banke u kome stoji kako "ne postoji konsolidovan podatak o broju zaposlenih u administraciji". A kada konačno saberete sve podatke koje prikupite, čeka vas iznenađenje: u bh. administraciji je zaposleno oko 180 hiljada ljudi, ili svaki dvadeset i prvi stanovnik BiH. To je manje od administracije susjedne Hrvatske u kojoj radi svaki dvadeseti stanovnik, a puno manje nego u susjednoj Srbiji gdje čak svaki četrnaesti stanovnik radi u administraciji. Od ukupnog broja zvanično zaposlenih u Srbiji u administraciji radi 29 posto, u BiH njih 25 posto, a u Hrvatskoj 19 posto. Dakle, u BiH, koja je ekonomski slabija, zbog Daytonskog ustava kompleksnija i višeslojnija, administracija je i brojem i omjerom manja od onih u susjedstvu.

U čemu je onda problem bosanskohercegovačke administracije? Od daytonskog drveta vrlo je lako zanemariti šumu ljudi koji čine mrežu institucija koje upravljaju našim općinama, kantonima, entitetima, distriktom i državom. Onih koji zajedno sa političarima upravljaju politikama važnim za naš svakodnevni život, i koji se svaki dan probude da bi otišli na posao, da tamo nešto rade. Vezano za privredu ili vanjsku politiku. Obrazovanje ili zdravstvo. Puno je jednostavnije zaključiti kako ih je zbog Daytona previše nego preispitati njihovu odgovornost ili predložiti šta i ko od njih da konkretno radi drugačije i bolje. Ili pratiti kakvi su im rezultati u stvaranju uslova za rast investicija i izvoza, na primjer.

EU je u Sporazumu za rast i zapošljavanje iz oktobra 2014. godine navela kako je jedan od razloga za nizak nivo stranih investicija u BiH loš plasman na godišnjoj ljestvici Svjetske banke u lakoći poslovanja. Prema toj ljestvici BiH je 2014. godine bila najgora zemlja za poslovanje u Europi. Gora od Kosova, koje nije priznato od pet zemalja članica EU i više od osamdeset zemalja članica UN-a. I gora od Ukrajine u kojoj je buktio rat.

U Europskoj inicijativi za stabilnost (ESI) smo sredinom marta ove godine poslali otvoreno pismo Predsjedništvu BiH sa 14 mjera uz pomoć kojih bi BiH mogla za godinu dana sa pozicije 107 doći na poziciju 60 od ukupno 189 zemalja svijeta. I napraviti jedan mali korak u stvaranju bolje slike o sebi u poslovnom svijetu. Ali istovremeno i pokazati da nam je stalo do toga šta taj svijet misli o njoj. Da bi se to dogodilo, u pismu smo precizno odredili koje mjere trebaju provesti koji nivoi vlasti, i lično ih predstavili većem dijelu tih institucija. Od Predsjedništva, BiH kojem bi poboljšanje rejtinga BiH pomoglo u promociji naše zemlje i privlačenju stranih investicija. Do "Elektroprivrede BiH", koja sama može rejting BiH sa pozicije 107 pomjeriti na poziciju 97. Smanjenjem broja formulara i vremena koji su potrebni firmama za dobivanje električne energije. Dayton i trenutna struktura BiH ne predstavljaju nikakvu prepreku za provedbu tih mjera.

Potrošili smo dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma uglavnom fokusirani na drvo. Svoje oskudne resurse fokusirali smo na izmjenu ili zaštitu Daytona. U narednom periodu morali bismo veći dio naših oskudnih resursa preusmjeriti na promatranje i analizu konkretnog rada naše šume institucija i probuditi se iz sna da će bilo ko u svijetu, uz svu njihovu dobru volju i važan poticaj, imati više vremena od nas da razumije i reformiše našu vlastitu ekonomiju, zdravstvo, penzije, obrazovanje ili socijalni sistem. Resursi EU i svijeta usmjeravaju se na krize, od izbjegličke do one financijske. I na zaustavljanje ratova. Pa će za naš zadatak u BiH biti potrebni najkvalitetniji i najiskusniji ljudi koje imamo. I dobra motivacija. U vidu otvaranja pregovora o članstvu u EU. Iz tog razloga bilo bi dobro da Predsjedništvo BiH preda aplikaciju za članstvo u EU prije godišnjice Daytona.

Uloga civilnog sektora u BiH morala bi biti da izlazi sa što konkretnijim i kvalitetnijim prijedlozima za poboljšanje efikasnosti postojećih institucija. I poboljšanje politika. A politika i institucije bi morale prihvatiti civilni sektor kao partnera sa zajedničkim ciljem drugačije i bolje BiH. Daytonski mirovni sporazum im u tome ne stoji na putu. Čak naprotiv, čini ga još nužnijim.

Autor je analitičar u think tanku Evropske inicijative za stabilnost

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije