Svaka rasprava o Dejtonskom sporazumu ističe da je njegova dobra strana to što je zaustavio rat u BiH. Tu se za bošnjačku političku oligarhiju zaustavlja spisak dobrih strana ovog mirovnog sporazuma, uz eventualni apendiks da je njime sačuvana kakva-takva cjelovitost zemlje.
Politička oligarhija Republike Srpske sve do 2006. godine i pada aprilskog paketa više ili manje glasno napadala je i odbacivala Dejton, a danas govori o nužnosti njegovog očuvanja, čak dotle da kao npr. Milorad Dodik insistira na slovu, a ne duhu Dejtona, ma šta to značilo. Hrvatske etnopolitičke oligarhije, pak, ne govore danas o nužnosti promjene Dejtonskog, već Vašingtonskog sporazuma, nadajući se da će na taj način ostvariti tzv. treći entitet i ono što one podrazumijevaju pod etničkom jednakopravnošću. Zaboravlja se pri tom da je Vašingtonski sporazum nudio mogućnost ujedinjena BiH i Hrvatske, te dosljednu kantonizaciju cijele zemlje, a ne samo Federacije BiH.
Zašto političke oligarhije ovako radikalno različito poimaju i interpretiraju Dejtonski sporazum? Razlog tome je jednostavan: u njemu nema pobjednika i poraženih, a Dejton jeste zaustavio rat, ali on ne može do kraja realizirati mir, pa stanje bez rata, ali ne i potpunog, dovršenog mira traje već dvadeset godina. Isto tako i stanje nedovršive države ili države eksperimenta, kako ističu neki od kritičara mirovnog sporazuma iz američke vojne baze "Rajt Peterson". Pod nedovršivošću države takvi kritičari podrazumijevaju nemogućnost uspostavljanja dovoljnog broja institucija na državnom nivou koje bi na neki način prevladale njenu preveliku i nefunkcionalnu decentraliziranost baziranu na podjeli na entitete i kantone. Slično onom što birokratija EU podrazumijeva pod pojmom jedne adrese u BiH s kojom bi komunicirala u procesu pridruživanja ove zemlje u EU. Pridruživanja koje se ovdje nerijetko doživljava kao utopijska fantazma, mjesto spasa, jednom i zauvijek prevladani Dejton.
Ali, činjenica da u Dejtonu nema pobjednika i poraženih traži odgovor na pitanje šta je to u osnovi donio ovaj sporazum ratom devastiranoj zemlji. Tu se otvara čitav niz paradoksa, od kojih su najvažnija dva. Prvi je svakako onaj da je Dejton mjesto međunarodne legitimacije ratnih ideologija, jer on nije predvidio denacifikacijske kodekse kakve je donio mir u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, pa samim tim ni političku i ideološku, te institucionalnu krivicu i odgovornost za rat i ratne zločine. Budući da je postao mjestom legitimacije ratnih ideologija, Dejton je problem krivice i odgovornosti za ratne zločine sveo na pojedince, kao da su oni tokom surovog rata djelovali izvan institucija sistema, a ne pod njihovim naredbama. Zato se i može deseti da nacionalizam kao temeljna politička ideologija u BiH od rata naovamo bude preotiman između različitih partija, pa ga npr. Silajdžićeva SBiH otme od Tihićeve SDA, ili Dodikov SNSD od negdašnjeg Čavićevog SDS-a. To znači da međunarodno legitimiran nacionalizam direktno sprečava uspostavljanje emancipatorskih nacionalnih ideologija u BiH, pa se političko polje neprestano koprca u stanju s manje ili više nacionalizma, a ne radikalne emancipacije od njega kao ratne ideologije.
Drugi paradoks je taj da je Dejton mjesto legitimacije vojnog osvajanja teritorija, zbog čega su i pregovori u pomenutoj američkoj bazi najčešće zapinjali oko podjele teritorija, a ne oko institucija sistema. To znači da su pregovarači državu poimali ne kao institucionalni sistem, već kao nacionalno vlasništvo nad teritorijem, u čemu se sržno i ogleda karakter njihovog nacionalizma. Ta ideologija se, dakle, bazirala na težnji - što više nacionalno čiste ili nacionalno većinske teritorije, to više bošnjaštva, srpstva ili hrvatstva.
Takva logika vodila je onom tipu konsocijacijske države baziranom na teritorijalno-administrativnoj podjeli, koja nije realizirala ratne ciljeve nacionalizma, ali ih jeste pokušala zadovoljiti, pa je time prebacila vojni u politički rat. Dejton otud nije donio mir, već nastavak rata političkim sredstvima, odnosno luđačku košulju društvu, kako je taj sporazum okarakterizirao njegov kreator, američki diplomat Ričard Holbruk.
Je li moguć izlazak iz ove luđačke košulje, ili paradoksalnog promišljanja o novom (pre)ustroju države dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma? Jednostavan odgovor na ovo pitanje je nemoguć. Naime, sve do pada aprilskog paketa 2006. godine Dejtonski ustav se činio promjenjivim, a zemlja je mukotrpno išla naprijed. Od tada zemlja se destruira iznutra, a elite iz RS insistiraju na očuvanju Dejtona kao ključu za opstanak Republike Srpske. Istodobno s tim, kriza Dejtona u Federaciji BiH zamijenjena je krizom Vašingtona i otvorenim zagovaranjem preustroja Federacije radi rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja. To znači da se od 2006. naovamo produbila ustavna kriza u BiH, a Dejton se ukazao kao najčvršći mogući sporazum, nepromjenjiv i dugoročna sudbina BiH, čak topos njenog spasa. To je novi politički paradoks, prema kojemu se čuva i učvršćuje ono što iznutra izjeda.
Zato formulu rješavanja bosanskohercegovačke ustavne krize treba tražiti na nov način, uz punu svijest o promijenjenom značenju Dejtona. Naime, sve fantazme nacionalizma kao ideološkog nasljeđa rata već su pale, ma koliko ih radi svojih pragmatičnih ciljeva zagovarali pojedini politički subjekti. Drugim riječima, centralistička BiH je nemoguća, Republika Srpska kao međunarodno legitimiran entitet mora se demokratizirati iznutra i vratiti u političku praksu institucionalne elemente svoje multietničnosti predviđene Dejtonom, a problem jednakopravnosti Hrvata, ali i drugih nacija na cijelom prostoru zemlje nužno je rješavati u skladu sa Dejtonom, a ne Vašingtonom. Ovako postavljen okvir podrazumijeva delegitimaciju nacionalizma kao vladajuće ideologije u BiH i prelazak iz nacionalističke u emancipatorsku nacionalnu ideologiju uz svijest o nužnosti konsenzusa i kompromisa kao ključnim elementima konsocijalnih demokratija. A to bi značilo da se Dejton više ne poima kao mjesto sukoba, nego upravo obrnuto - međunacionalne suradnje, ili mjesto koje bi okupljalo, a ne sukobljavalo političke oligarhije.
Međutim, spoznaja da one od sukoba žive i opstaju na vlasti vraća nas opet na početak i pitanju o novom karakteru njihovog nacionalizma. Od ratnog, koji je doveo do Dejtona, on je danas postao pragmatični nacionalizam kao sredstvo očuvanja vlasti ili dolaska na nju. Teško izgovoriva rečenica Dejton je naša dugoročna sudbina izjednačava se s onom još težom - ova ili ona vrsta nacionalizma dugoročne su ideologije u BiH. Ali, to znači prestati tragati za rješenjem, jer bi se Dejton u slučaju nemogućnosti njegovog redefiniranja, a ne samo redizajniranja, učas mogao ukazati i kao topos odgođenog rata. Sve drugo su iluzije, opasne koliko i zavodljive, ma šta o njima govorili njihovi nositelji.
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će nekoliko puta sedmično objavljivati prigodne kolumne.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.