Kolumne

Fudbal i berza

Miloš Grujić
Miloš Grujić

Da li da kupim akcije omiljenog sportskog kluba i tako pomognem njegov razvoj i dovođenje talentovanih igrača? Ovakva dilema bi Vas mučila ako bi kod nas bio usvojen zakon o sportu i privatizaciji sportskih klubova. U razvijenim zemljama ova mogućnost odavno postoji. Na našim prostorima više nije vijest kada sportskom klubu bude blokiran račun, upravni odbor podnese ostavku, igrači stupe u štrajk ili klub istupi iz lige.

Najveći problem naših klubova proizilazi iz organizacije. Organizovani su kao udruženja građana, a pri tom se u većini njih ne zna ko su udruženi građani i kako ostvaruju prava i obaveze koja im po osnovu članstva pripadaju. Zbog toga i nagomilanih dugova izostaju ozbiljna ulaganja u domaći sport.

Krajnje i, dugoročno gledano, jedino logično rješenje za klubove, ljude koji ih vode i navijače je privatizacija i(li) izlazak klubova na berzu. Takozvanom privatizacijom u sportu konačno bismo došli do toga da svaki profesionalni klub ima vlasnika ili vlasnike i upravu spremne da ulože u klub dovoljno novca i energije kako bi klub postizao planirane rezultate.

Ilustracije radi, u Engleskoj su svi profesionalni fudbalski klubovi privatizovani, a više od trećine je listirano na nekoj berzi. Slično je i u ostalim zemljama. Praksa privatizacije sportskih klubova je pokazala da, nakon razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije, klubovi uglavnom postaju profitabilniji, u slučaju gomilanja dugova vlasnici prvo sami nastoje da obezbijede dodatnu finansijsku injekciju i prestaju pozivi za pomoć. Sve to se pozitivno odražava i na budžet države jer rastu i poreski prihodi.

Konkretno, profesionalni fudbalski klubovi se i prije listiranja na berzu ponašaju kao preduzeće, što znači da im je, osim sportskih rezultata, cilj i ostvarivanje dobiti, a država gotovo i da nema vlasnički udio. U skladu s tim, novac prikupljen na berzi se koristi za pojačanja, razvoj kluba, ali i za ulaganje u novi kapital. Cilj izlaska na berzu je da se zadrži ili vrati stara slava i omogući klubu efikasno i profitabilno poslovanje. Nakon izlaska na berzu klub je obavezan da na svom sajtu i na sajtu berze objavljuje sve finansijske izvještaje, materijale za skupštinu, odluke i zapisnike sa sjednica skupštine akcionara i druge podatke koji mogu imati uticaja na kretanja cijene akcija (zamjena članova UO, zalaganje imovine za uzimanje kredita, isplata dividende, značajnije promjene vlasništva i sl.). Cilj je da se odluke transparentno donose i da se zna kome će vlasnici da se "obrate" u slučaju (ne)ostvarivanja predviđenih planova. Vijesti, rezultati i bilansi kluba dostupni su na finansijskim portalima i tako se, osim navijača, o stanju u klubu informišu i berzanski posrednici, analitičari i ulagači koji traže prilike za ulaganja.

Stav stručnjaka je da kada država i javna preduzeća finansiraju sportske klubove, onda se svaka odluka o finansiranju može objasniti kao - politička odluka, što predstavlja miješanje politike i sporta. Prema tom shvatanju, uticajni političari mogu da stvore i unište klubove - novcem poreskih obveznika. U skladu s tom logikom, zašto da poreski obveznici plaćaju da se neko profesionalno bavi sportom? Oprobani recept u postsocijalističkim društvima je da svaki put kad država interveniše da "spasi" klubove, javnosti se serviraju srceparajuće priče o renomiranim klubovima od državnog značaja - u neodređenom vlasništvu. Takve mjere nerijetko pokažu da neki profesionalni klubovi imaju veće povlastice od drugih.

Najčešće primjedbe na pomen privatizacije klubova su: ko će da kupi klub, ugasiće klub, srušiće stadion ili dvoranu, napraviće zgradu i(li) tržni centar...

Prema tržišnoj logici, klub će kupiti onaj ko ponudi najviše novca. Dakle, ako se klub hvali da ima armiju odanih navijača koji ga obožavaju, oni će da daju svoj novac da spasavaju ili da finansiraju klub. Mogućnost da navijači posjeduju akcije voljenog tima je najveći dokaz lojalnosti i vjere u uspjeh.

Moguće je da vrijednost akcija pri izlasku na berzu bude precijenjena jer ponuda počiva na emocijama navijača, a poslovni interes kod njih ne postoji. U praksi, vrijednost akcija zavisi od mnogo faktora, a najviše od ponude i potražnje za akcijama. Tu dolazimo do zaključka da bi prepuštanjem klubova tržištu mitovi o vrijednosti i značaju mnogih klubova - propali.

Isto tako, ako Milan i Inter, Roma i Lacio, Juventus i Torino... mogu da dijele stadione, zašto i naši klubovi ne dijele ili iznajmljuju sportska borilišta? Ko ulaže novac koji je zaradio, a ne dobio, na sjednici skupštine akcionara zahtijeva manje troškove čišćenja i kancelarijskog materijala jer pretpostavlja da su "veliki" troškovi odavno srezani.

Klub će rado prihvatiti novac od poreskih obveznika u vidu pomoći vlade. Međutim, ako je klubovima malo to što ih finansiraju javna preduzeća i država (poreski obveznici) da ostvare plan, problem je u upravljanju ili "dugovanjima koje je napravila prethodna uprava". U tom slučaju, osim revizije prihoda, rashoda i odluka, neophodna je i revizija ambicija takvih klubova, jer su, naviknuti na stalnu pomoć, postali "razmaženi".

U stručnoj javnosti postignut je konsenzus o elementima zakona prema kojima bi i klubovi bili organizovani kao preduzeća. Konkretno, za privatizaciju ili listiranje na berzu naših klubova potrebna je kategorizacija klubova i sportskih objekata. Kupovina akcija ili udjela treba da bude transparentna, a pravo preče kupovine da pripadne navijačima, sponzorima, povjeriocima i članovima kluba. Na ovaj način bi klubovi konačno bili privatizovani, a spriječile bi se mahinacije kao u vaučerskoj privatizaciji preduzeća.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije