Pucajući trojke, Milorada Dodika mogu da pobijede još samo - njegovi unuci.
Zabavljajući se s njima, bar je tako zvanično saopšteno, povrijedio je dva prsta na nozi. Ali, igrajući političke igre i nadmetanja sa opozicijom Dodik je cijelu deceniju, uvijek i iznova, pobjednik, čak i kada se pri hodu pomaže ortopedskim štapom. Nije on uvijek pobjednik samo zato što je majstor nekakve političke igre, nego više zato što naspram sebe ima nesposobnu opoziciju, nespremnu da odgovori i vremenu i zadacima koje ono nosi. Najbolja potvrda je prošlonedjeljna adaptacija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je opet morao da "adaptira" Milorad Dodik, prethodno stavljajući zabranu na onu verziju za koju su glasali i srpski ministri u Savjetu ministara BiH.
Šarović i društvo imali su sve karte u rukama i sve adute u rukavima da konačno poraze Dodika i njegovu vladu u Banjaluci. Mogli su da upravljaju procesima, mogli su da se isprse pred srpskim seljacima i predstave se kao zaštitnici njihove proizvodnje i njihovih elementarnih interesa. Umjesto toga, Dodik je jednostavnim blefom pokupio dvije pobjede: prvu - dobio je nepodijeljene simpatije poljoprivrednika jer je zaštitio njihov interes i drugu - pred međunarodnom zajednicom, jer je zahvaljujući njegovoj adaptaciji SSP Bosni i Hercegovini upaljeno novo svjetlo na putu prema Evropskoj uniji. Kako je on uspio da i ovog puta efektno poentira, na njihovom terenu, sa njihovim nadležnostima, najbolje znaju oni - koji nisu uspjeli. Oni godinama tvrde da znaju sve puteve do uspjeha, ali se pitamo zašto nemaju hrabrosti da se odluče ni za jedan od njih. Pitanje je i imaju li u SzP predstavu o tome ko to treba da zabrani ili da odobri potpisivanje SSP. Da li SzP stvarno nije vidio da poljoprivredni proizvođači iz RS neće prihvatiti predloženi sporazum, tj. iz EU nametnute propise koji se tiču najvećeg od svih njihovih legitimnih prava - gole egzistencije?
Osnovni zadatak svake opozicije u demokratskim društvima je da kontroliše vlast, odnosno da pazi da vlast zastupa interese onih kojima vlada. Rekli su da je BiH po mnogo čemu specifična, neobična zajednica dva entiteta i tri naroda. U ovom slučaju dogodilo se nešto sasvim suprotno: vlast na nivou BiH se potpuno ispromašivala, pa im je opozicija u Sarajevu, koja je vlast u RS, preuzela potpunu kontrolu nad SSP i dovela ga do kraja. Da ironija po SzP bude još veća i čemernija, potpis na Dodikovu adaptaciju SSP stavio je i srpski član Predsjedništva BiH, jedan od nesumnjivih lidera tog istog SzP.
Nemoguće je, ovdje i sada, nabrojati sve greške, zablude, promašaje i jednostranosti raznih mislilaca Saveza za promjene. Možda je najbolja potvrda njihove promašene politike majski protest u banjalučkom parku "Mladen Stojanović".
Ima li nekog, ne u narodu, nego u samom rukovodstvu političkih partija koje čine SzP ko se još prisjeća onoga što je Mladen Bosić, onako egzaltirano i trijumfalno, pročitao kao sedam zahtjeva opozicije upućenih vladajućima. Naravno da nijedan od njih niti je realizovan, niti će biti. Danas, dva mjeseca nakon tog događaja, teško je povjerovati da bi vođe SzP ponovo imale hrabrosti da s narodom povedu narodno kolo, kolo trijumfa i pobjede, kako su ga tada nazvali.
Zato što su, puzeći pred međunarodnom zajednicom i koalicionim partnerima, onima istim koji lažu i za broj mrtvih i za broj živih, onima koji svoj narod nazivaju i agresorima i genocidnim, dozvolili da na mala vrata unište ono malo čega nam je na ovim prostorima ostalo od razornog dejstva okupatora - poljoprivrednu proizvodnju. Oni su svoju servilnost prema stranim ambasadama i koalicionim partnerima proglasili konstruktivnošću, a Dodikovu slobodu i spontanost primitivizmom i reakcionarstvom. Ovdje i sada, baš na ovom primjeru, jasnije nego ikad do sada, može se postaviti pitanje iz onog dvogodišnjeg neproduktivnog sukoba - ko je patriota, a ko izdajnik. U želji da pridigne SzP iz blata u kojem se odavno valja, nije li i prošle sedmice i sam Aleksandar Vučić, nesumnjivi lider svih Srba na Balkanu, javno rekao da će pozvati vođe političkih partija iz RS u Beograd na razgovor. Pritom, sjetio se imena samo dvojice, Ivanića i Bosića, a za ostale, onako usput, pokazujući koliko su mu važni svi zajedno, rekao - ma koga god oni dovedu.
Za dvije godine udobnog i raskošnog stolovanja u Sarajevu SzP je u praksi, na mnogo primjera, praktično potvrdio onu prastaru da je "gram vlasti teži od tone pameti". Sada je jasno svima da su krizu, ekonomsku i političku, i u BiH i u RS, izazvala politička rukovodstva, a njene posljedice snose građani. Zato je i rasplet krize u oslobađanju političkih partija od nesposobnog rukovodstva, dakle od onih koji su za tu krizu zaslužni. Od neiskrenosti i upetljavanja u vlastitu nesposobnost. Jer, što reče B. Frenklin: "Iskrenost je najbolja politika".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.