Kolumne

Jugoslavija i sedam patuljaka

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

YUGOSLAVIA EST PATRIA MEA: Ovako je glasila prva rečenica u udžbeniku latinskog jezika u gimnaziji, koju sam pohađao u Bosanskoj Krupi krajem sedamdesetih godina.

 Kad sam bio dijete slušao sam priče odraslih i bilo mi je čudno što su ljudi stalno govorili o nekakvoj bivšoj i staroj Jugoslaviji, koja je nestala kao Atlantida. Jugoslovenska ideja je starija od države. Treba razlikovati Jugoslaviju kao ideju od Jugoslavije kao realizovane države. Na početku ideja o zajedničkoj državi Jugoslaviji bila je samo san, maglovita, nejasna, dalekosežna, ali strastvena, snažna idealistička vizija. Nosili su je najbolji ljudi naših naroda, često suprotstavljenih svjetonazora i različitih političkih opredjeljenja.

Jugoslavija je bila velika evropska ideja i nadnacionalni projekat prije EU, za svoje vrijeme. Utopija jedne države. I dan-danas, kad je više nema, ona nam se doima kao svojevrsna tajna, kao i ta lijepa riječ Jugoslavija. Svakako poetičnija od naziva Sjeverna Makedonija. Jugoslavija je dugo sanjana, a stvorena je u velikoj žurbi i strahu od realne strane okupacije. Nastanak i propast svake Jugoslavije povezan je s velikom globalnom geopolitičkom katastrofom i neravnotežom u međunarodnim odnosima. Svjetski rat je stvorio obje Jugoslavije i oblikovao njihove istorijske i političke sudbine. Zato se obnova neke nove redefinisane Jugoslavije ne može u potpunosti isključiti. Ako ikada dođe do stvaranja neke nove Jugoslavije, nju će stvoriti velika geopolitička kriza i prijetnja. Mnogo je onih koji danas vjeruju da su krvavim ratom u Jugoslaviji potonuli svaka prošlost i bilo kakva budućnost Jugoslavije. Ja ne bih bio tako siguran. Ali, smijemo li se kladiti za sto godina, kada na naše granice udare neki novi varvari ili nepozvani gosti? Jugoslavija nije nastala iz jednog razloga, nego iz mnogo njih zajedno. Ona je svima poslužila kao sigurna kuća, zaštitni krov, bezbjednosni kišobran, tranzicioni inkubator za nove nacije i njihove nacionalne države, za ulazak u evropsku zajednicu naroda. Stvaranje Jugoslavije kao geopolitičke tvorevine velikih sila, s višenamjenskim ciljem da bude brana germanskom faktoru, povratku Austrougarske, prodoru komunizma, potiskivanju otomanske Turske, kontrapunkt okolnim ratobornim balkanskim državicama, poklopilo se s težnjom jugoslovenskih naroda da stvore zajedničku državu, odvijalo se kao povijesno djelovanje, a da ljudi toga nisu ni bili svjesni.

Mišljenja o Jugoslaviji su, razumljivo, podijeljena. Za tvrdokorne nacionaliste ona je bila masovna grobnica njihovih naroda, za racionalne demokrate modernizacijski maksimum. Za jedne, ona je "vještačka tvorevina", za druge "tamnica naroda", za treće "izgubljeni raj" i "Periklovo doba" najvećeg uspona južnoslovenske civilizacije. Jugoslavija je bila prevelika ideja za njene neiživljene i zakašnjele narode i vladare. Na kraju krajeva, svaku Jugoslaviju, pored stranih sila, uništili su njeni neodgovorni, ambiciozni i autoritarni političari i vladari.

SJEĆAŠ LI SE JUGOSLAVIJE? Autor ovog teksta proveo je pola života u socijalističkoj Jugoslaviji, a drugu polovinu u samostalnoj državi BiH. Raspad Jugoslavije bio je po svojim rušilačkim i destruktivnim posljedicama na dušu i tijelo pojedinaca, traumatični "apsolutni događaj" moje i drugih generacija, koji je obilježio naše živote. Ja razlikujem moju privatnu Jugoslaviju od Jugoslavije kao države. Moja privatna Jugoslavija je moj lični emotivni zavičaj. To je sve ono što svaki čovjek nosi u sebi kao najljepši životni doživljaj svijeta oko sebe. Moja Jugoslavija je sačuvana u mom sjećanju. To su dani djetinjstva na selu, odrastanje u radničkom naselju, školovanje i studiranje u Sarajevu, mostovi na Uni, ljetovanja na Jadranskom moru, crtani romani "Mirko i Slavko", "Zagor" i "Alan Ford", udarničke značke na ORA Niš, Kumrovec i Priština, ZOI '84, rok koncerti u Domu mladih i "Skenderiji", štafeta i Dan mladosti, književni časopis "Lica", gol Josipa Katalinskog Španiji u Frankfurtu, film "Most", mladalačke ljubavi i druženja od Vardara pa do Triglava, raspjevane pijanke uz mastiku tamo gdje vječno sunce sja, marš radnika brodogradilišta "Treći maj" u Rijeci, naivni svijet slikara iz Kovačice, slovenske popevke "Buldožera" i "Lačnog Franca", književnost u trapericama, tuga sevdalinki, nebo iznad crnogorskih planina i drugi odbljesci jednog bezbrižnog i davnog života.

Kada nekadašnji Titograd, a danas Podgorica, glavni grad Crne Gore, jedne od bivših republika socijalističke Jugoslavije, prošle godine, osvane masovno ispisan grafitima "Za Jugoslaviju sa Sarajevom kao glavnim gradom", onda to nije samo nostalgija starih Jugoslovena, već poruka dubljeg sadržaja i značenja. Kada poznati sarajevski magazin "Dani" donese priču poslovnog kluba koji zagovara povezivanje regionalnih turističkih organizacija, s naslovom "A zašto ne bismo napravili turističku Jugoslaviju?", onda stvar postaje još zanimljivija. U isto vrijeme u Nikšiću je otvoren hotel "Jugoslavija", sa četiri zvjezdice, vlasništvo kompanije "Helada mont", ne krijući da ovim nazivom žele da ožive nekadašnje ideale bratstva i jedinstva. Srpski pisac Marko Vidojković napisao je knjigu "E baš vam hvala", roman u kojem Jugoslavija i dalje postoji. Roman je fikcionalna satira o Jugoslaviji koja je bolja od svih poznatih Jugoslavija, smještena u budućnost da nervira domaće nacionaliste. To je neka vrsta alternativne budućnosti nestale zemlje. Viktor Ivančič, poznati jugoslovenski i hrvatski novinar, produžava život ovoj nepostojećoj zemlji nazivom svoje knjige "Jugoslavija živi vječno".

Jugoslavija kao kulturološka tema je neuništiva. U tome je njena privlačna snaga. Ona nas više privlači što se više od nje udaljavamo. Što smo dalje od Jugoslavije, ona se više vraća i progoni nas kao nečista utopijska savjest ili ratna noćna mora. Jednostavno, Jugoslavija je država koja se vraća. Četvrta mini Jugoslavija formirana je 2002. godine, na 3,5 hektara na imanju Blaška Gabrića u Subotici, kao privatna država jednog strastvenog jugonostalgičara i ima oko 8.000 "državljana". U Tivtu u Crnoj Gori postoji "Generalni konzulat SFRJ", kao simbolično predstavništvo nepostojeće države u evropskom Montenegru. Da ne govorimo o postojanju nekoliko virtuelnih Jugoslavija u sajber kosmosu.

BILA DVAPUT JEDNA ZEMLJA: Na ovogodišnji Dan Republike SFRJ dobio sam na viber video-poruku u kojoj se šest pšeničnih baklji na grbu bivše SFRJ jedna po jedna samospaljuju, po redoslijedu kako se koja republika odvajala, dok se u vatrenom ognju na datumu njenog nastanka mijenjaju vremena njihovog napuštanja Jugoslavije. Ova poruka me još jednom podsjetila na potresne ratne slike raspada Jugoslavije. Jugoslavija je bila fantastičan politički projekat, logična zajednica i racionalan realpolitički izbor. Ujedinjenje Jugoslavije obavljeno je bez osmišljenog koncepta i šireg dogovora o sadržaju i organizaciji nove države, što je konstrukcijska greška koja će stalno proizvoditi političke napetosti njenih sastavnih dijelova i naroda. Ali, da nije iskoristila taj politički momentum, Jugoslavija nikada ne bi nastala, a sudbina i budućnost njenih naroda i država bile bi nepredvidive. Jugoslavija je bila presložena i prekomplikovana država za ondašnje političke prilike. Drugu Jugoslaviju su srušila dva istovremena globalna procesa istorije: kraj komunizma i kraj hladnog rata. To su bili prejaki gobalni procesi da bi ih slaba Jugoslavija izdržala i opstala. Kada današnji nacionalisti svih naših naroda i narodnosti kažu da je Jugoslavija bila grobnica naših naroda, tada oni svjesno čine dvostruki zločin mišljenja: prvi, prema najboljim umovima vlastitih naroda koji su duboko mislili i naporno djelovali na polju ove velike istorijske ideje, i drugi, da bi stali u odbranu nepočinstava vlastitih nacionalizama u postjugoslovenskom periodu njenog dramatičnog razbijanja i nestanka. Jugoslavija nije bila idealna država. Imala je mnogo mana i slabosti, gotovo nerješivih. Jugoslavija je za svog sedamdesetogodišnjeg postojanja promijenila i isprobala sve društvene i političke sisteme, bila je monarhija i republika, unitarna država i složena federacija, jednostranačka i višepartijska, i ni pod jednim nije mogla opstati. Bila je sve, ali nikada nije bila demokratska država i društvo. Tragični apsurd Jugoslavije je u tome što se ona raspala na prvim slobodnim izborima, kada je trebalo da se demokratizuje. Postavlja se pitanje kakva je to država za čije je postojanje potrebna diktatura? Jugoslavija je imala šest republika, sadašnjih šest malih država, neki kažu i sedam patuljaka. Poslije Jugoslavije ostale su banana države, poluprotektorati, teritorijalni provizoriji, vazalne konstrukcije, državne instalacije, "burek republike", provincijalni bantustanovi, etnički rezervati i nacionalni parkovi.

BLUZ ZA MOJU BIVŠU DOMOVINU/OTADŽBINU: Česi su ove godine obilježili i proslavili sto godina od formiranja Čehoslovačke, vršnjakinje Jugoslavije. Taj je datum u Češkoj državni praznik i Česi nemaju nikakav kompleks da slave datum osnivanja države koja više ne postoji. "Bijelo dugme" u svojoj rok tužbalici iz 1986. godine pjeva: "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, moje srce, moja kućo stara, moja dunjo iz ormara, moja nevjesto, moja ljepotice, moja sirota kraljice, Jugo, Jugice." Tri godine kasnije Dino Merlin je pjevao "cijela Juga jedna avlija" i pitao se "pa šta se to s tobom dešava". Svega nekoliko godina nakon rekvijema za Jugoslaviju, brojni umjetnici ispisali su nostalgični omaž njenoj veličini i važnosti. Već 1995. godine Emir Kusturica snima film "Podzemlje", poznat i kao "Bila jednom jedna zemlja", crnohumornu antiratnu dramu o Jugoslaviji kao pedesetogodišnjem zamrznutom konfliktu. Odmah po raspadu zemlje pojavila se knjiga Dejana Novačića "SFRJ za ponavljače", duhovita i nostalgična freska o mitovima i legendama bivše Jugoslavije. Grupa autora ispisala je "Leksikon ex-Yu mitologije", knjigu o popularnoj kulturi bivše države. Goran Vojinović piše "Jugoslavija, moja dežela", roman o besmislu jugoslovenskih ratova. Oliver Frljić je napravio pozorišnu predstavu "Leksikon ex-Yu mitologije" 2011. godine prema istoimenoj knjizi. Ubrzo potom pojavila se "Science Fiction Republic of Yugoslavia", kao naučnofantastična kulturna transteritorija regiona. Beogradski "Atelje 212" je pozorišnu sezonu 2010. godine započeo predstavom "NextYU". Slovensko mladinsko gledališče u režiji Olivera Frljića, iste godine, premijerno daje pozorišnu predstavu "Proklet bio izdajica svoje domovine", koja se na provokativan način bavi sličnom temom nestale države. Jedna od novijih predstava na temu jugonostalgije je predstava Dine Mustafića "Rođeni u YU". Stvarni protagonisti kroz lične priče bave se preispitivanjem onoga šta im je značila bivša Jugoslavija u ljudskom smislu. Kokan Mladenović, tokom 2012. godine, na repertoaru beogradskog "Ateljea 212" postavlja predstavu "Zbogom SFRJ". Željko Fajfrić piše knjigu "Bila jednom jedna zemlja" o vlastitom proživljenom životu i doživljaju Jugoslavije. Vuk Drašković objavljuje roman "Ko je ubio Katarinu" 2017. godine o životu i smrti Jugoslavije, u kojoj iznosi glavnu tezu/ideju romana, po kojoj se ova mučenica samoubila. Na stogodišnjicu njenog stvaranja isti autor objavljuje novi roman na istu temu "Aleksandar od Jugoslavije" i postavlja pitanje "Da li je stvaranje Jugoslavije bilo veliko djelo ili tragična zabluda?" Autor se pita i sam odgovara: "Nije Jugoslavija greška, greška smo mi svi ovakvi kakvi smo sada." U postjugoslovenskoj eri mnogo je anatema bačeno na Jugoslaviju, ali to još ne može poništiti njen emancipatorski i modernizacijski učinak, kao i obesmisliti njenu privlačnu utopijsku snagu u budućnosti. Kada neko džinovsko svevideće oko jednog dana iz daleke budućnosti usmjeri svoj teleskop na dugu mračnu prošlost Južnih Slovena, siguran sam da će Jugoslavija u toj vremenskoj galaksiji sijati kao sjajna zvijezda naših naroda. Zato mi nismo jugonostalgičari, mi smo samo realni jugofuturisti!

(Autor je politikolog)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije