Branimir Kršić je pjesnik, a kažu da su pjesnici stariji od pisanja, da su rođeni kad i sam govor. Pisati o govoru, pogotovo kada to radi pjesnik, stoga, podsjeća na umjetnost radi umjetnosti. No, "Govorne mane" nisu larpulartizam, to je nešto još gore
"Govorne mane" su obmana, navlačenje čitalaca na tanak led, putokaz ka kučinama za pilad, ukratko prevara s predumišljajem. Ta prevara u Kršićevoj četvrtoj zbirci poezije pojavljuje se najmanje u pet oblika: tematskom, versifikacionom, stilskom, emotivnom i suštinskom.
Na samom početku knjige lirski subjekt o govoru, kao startnoj temi knjige, govori kao o "stipsi koja desni skuplja". Razočaran u priču, taj lirski subjekt će se kasnije toliko raspričati i ogoliti da će ubiti samog sebe. On će zapravo prestati da postoji i nama će postati jasno da nas kroz sopstvenu zbirku vodi pjesnik koji pjeva o sebi i svijetu oko sebe. Maske brzo padaju i ostaje ogoljen čovjek sa dušom. Otkud tako nešto u vremenu kada su naši prsti i oči okupirani monitorima ostaje nejasno, ali idemo dalje. Riječ je, dakle, o ispovjednoj i posvetnoj lirici, kojoj teorija književnosti svojom hladnoćom ne uspijeva prići. Kršićeva lirika ispočetka "tumači knjige" i nakon što zemlju nazove "korakom bjegunca", a glavu "predmetom za glumačku probu" biva posvećena rušiteljima, roditeljima, nerođenoj djeci. U tom momentu ova poezija udara u kost, a iz kosti mučki, kao što je govorio neshvaćeni nesrećnik polovinom devetnaestog vijeka Šarl Bodler, siše srž. Sekundara će, međutim, čitaocu brzo "zbiti trenutke u kolone" i čim izvadi "džepni sat" pjesnik će opet navući masku, postati lirski subjekt, zatvoriti prstenastu strukturu tema, "povući priču, istine i laži" te "izaći iz igre".
Ovdje se radi o klasičnoj podmetačini pjesnika koji nas ostavlja na milost i nemilost sopstvenih misli i emocija. Kršićeve viroze, psihoze i neuroze toliko su slične našima. Nalazimo se u neobranom grožđu. On kada odluči da prestane pisati o tome napiše pjesmu. Ne dao Bog da smo ovu knjigu uzeli da ubijemo dokolicu i da se zabavimo, jer pored našeg, Kršić će nam sigurno nametnuti i vlastiti belaj. Umjesto klasičnih zagonetki, brzalica i zezalica kakve bi podrazumijevale "govorne mane", mi imamo nešto što nema veze s naslovom knjige, a možda nas je upravo to privuklo da pročitamo ovo štivo. Kako čitanje odmiče, bivamo namagarčeni sve više i više. Raspored zbirke je takav da pjesme koje pjevaju o govoru kao o moranju zatvaraju i otvaraju knjigu. Između korica, gdje je mnogo toga u malo riječi rečeno, mi se hvatamo u zamku. Pjesnik toliko daleko ide u svom bezobrazluku da će nas na kraju ubjeđivati da su njegovi usni običaji "brbljanja, jer su od pameti jači". Otkud tolika drskost, nakon što smo saznali za njegovo zavještanje, Agneš i Vukšu, nakon što nam je otkrio kako će se zvati i oni kojih još nema, a koji su dobili svoje mjesto u literaturi i srcu nekih od nas?! Intimni trenuci pjesnika počinju da izjedaju i našu intimu, a to nije u redu. Ostaje žal što nismo vrijeme proveli na fejzbuku ili u nekom sličnom virtuelnom ambijentu. Sve vrijeme nas ubjeđuju da monitori zrače, a šta rade pjesnici to ne mogu da ustanove ni medicina ni komisija za zaštitu ljudskih prava.
Knjigu će zatvoriti dvije međusobno rimovane strofe: /"sabraću krv i ukloniti talog/ od slova što se u žilama slego;/ sam se sa sobom sliti u dijalog,/ naći tišinu prostranih aleja.../ ne napustiti moć govora nego/ osmijehom reći i ćutati njime/ gramatika je skup praznih ideja... (pamtim tek slova za vlastito ime!)./"
Kršić, kao što se vidi iz priloženog, "niti je nasmijan, niti je umjeren, niti je tih", on to samo želi da bude i ocjena je takva da ništa iz tradicije nije naučio. Zalud citati Stevana Raičkovića, Vaska Pope, Branka Miljkovića, Borisa Pastrnaka, Tina Ujevića, Miloša Crnjanskog, Sergeja Jesenjina, Ivana Lalića u uvodnom dijelu knjige Branimir Kršić ponavlja iste greške kao i svi oni. Bos i gorak potuca se od riječi do riječi, kao što kaže njegov mlađi kolega Miljković i iskreno vjeruje u romantične zablude, kao što veli i sam. Branimir Kršić je onaj koji brani duševni mir. On je mirni branilac slutnji i zabluda poezije s jedne, i onaj koji krši, lomi, slama, razbija, kida i prelama rečenice sa druge strane. Onaj koji odudara od normalnog, običnog načina izražavanja. Ma koliko tematski bio vješt svakoj vrsti mufljaže, stilski se radi o još sumnjivijem licu. Kod Kršića ne postoji samo muška i ženska rima, on ima i neku modernu hermafroditnu, gdje se rimuju stihovi iz različitih strofa. Na sve to, usuđuje se da koristi i neologizme, koje nam potura kao anarhizme i mimo tokova kuda ide naš narod i književnost, kroz stihove srlja bez ijedne engleštine. Šta će svijet reći, pitanje je, ali ja kažem "Govorne mane" su knjiga koja vjerovatno sadrži više prevara nego što se to može pretpostaviti, a najveća je ona da se tu radi o govornim manama radi se o vrlinama.
Milan Rakulj
Povodom knjige pjesama "Govorne mane" Branimira Kršića, objavljene u izdanju SKD "Prosvjeta" iz Zagreba
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.