Današnji svijet oblikovan je ljudskim naporima da dosegnu bolji život, izvjesniju budućnost i blagostanje. Ti otisci su vidljivi svuda oko nas. Sad, da li je želja za boljim urođena stvar ili je stečena, o tome možemo da diskutujemo pošto nam je društvo dosta zasićeno raznim "u se, na se i poda se" tipovima, kojima prosperitet znači jednu tešku latinsku riječ...
Elem, pošto i u razvoju, kao i u drugim segmentima života, želja nije presudna i dovoljna, onda je neophodna tehnika, odnosno metodologija kako dostići željeni cilj. A to podrazumijeva promjenu postojećeg stanja.
Promjene uglavnom stižu u nekom pokretu i talasu. Gotovo uvijek su neočekivane, neprijateljske i u pogrešno vrijeme. U početku su smiješne i nebitne, da bi vremenom promijenile svoj izgled.
Naše društvo, izmučeno elektrošokovima svih nedaća, jedva da ima potencijal da generiše talas. Zato se vremenom stvorio jedan mehanizam koji ima strašnu parazitsku komponentu. Odnosno, stvorila se doktrina da se na promejnama surfuje, bez obzira na to odakle dolaze i ko ih generiše. Znači nešto se desi - talas - i onda svi gledaju kako da ga iskoriste u svoje svrhe - surfanje. Niko i ne pita zašto se stvorio, ko ga je napravio. Pitanje koje je svetogrđe je: A kud nas vodi talas na kojem se pokušavamo održati? Kao da je to važno... Svakako ćemo preplivati do novog talasa kad ovaj krene propadati.
To je prvi dio problema. Mi ne stvaramo talase. Smatramo da tu nije suština. Ne vidimo prednosti planiranja i promišljanja. Već po pravilu – "snađi se" i "bjež'mo, braćo, u šumu" - suština nam je manipulacija.
Drugi dio problema leži malo dublje. Njega ćemo najbolje rasvijetliti ako pogledamo neke talase koje su u davnim vremenima mijenjali i izmijenili, odnosno, uredili svijet u formu kakvu danas poznajemo.
Tako pamtimo taoizam, na čijim temeljima je buknula civilacija u području današnje Kine. Ova filozofska i religijska učenja su tvrdila da je put u uspijeh baziran na ideji pravog puta. Odnosno na tome da se čovijek treba stalo preispitivati da li ide pravim, ispravnim putem. Zatim se pojavljuje učenje Zaratruste, koje pripovijeda o tome da mudrost treba tražiti u prirodi i da ljudi imaju slobodu odabira između zla i dobra. Na ovim učenjima nastaje velika i moćna Persija...
S jedne strane ne kreiramo i ne planiramo naš napredak, već iskorištavamo i zloupotrebljavamo pojave oko nas pokušavajući opstati manipulacijom, a ne suštinom. Tako ne uspijevamo, jer ne želimo da sačuvamo promjenu već upadamo u zamku okamenjene misli i idolatrije ličnosti, koja vodi ideju praveći tako drugu i, po mišljenju mnogih, fatalnu grešku
Učenje koje dolazi iz Indije, budizam, pripovijeda o sveopštem miru u smislu da ljudi treba da se pomire sa svim da bi imali osnov da uspiju i da naprave progres. Sva ova učenja preuzima antička Grčka i formira jedan vid simbioze te zasniva svoj naučni metod kao recept za blagostanje - izučavanje logosa...
Drugi dio ranije pomenutog problema leži u tome da je zajednički imenilac svih, uslovno rečeno, ideologija to da su u određenom periodu napravile polet i društveni bum, da su promijenile stvari nabolje, napravili korak naprijed i onda stale, zaustavile se i propale... Tačnije, nedugo po pokretanju progresa one više nisu bile u mogućnosti da zadovolje potrebe svog stanovništva za stalnim napretkom.
Možemo da se pitamo da li su ideje pogrešne ili nazadne. Da li je u pitanju prevara? Kako su uspjele pokrenuti stvari? Zašto su izgubile moć?
Kako je prestanak vitalnosti ideje doprinio propasti ranije navedenih civilizacija i država, tako i danas gubitak ideje dovodi do dezintegracije i mnoštva koraka unazad.
Ako bliže pogledamo promjenu, onda možemo vidjeti da taj talas, ideja, ima izgled kamenog brda. Teške riječi. Naime, promjena je učinila svoje. Talas nije pokretan, on nema energiju, on podsjeća na spomenik.
Taj proces okamenjivanja je svakodnevan, čest i rasprostanjen... Propadanje talasa, odnosno, odlazak u istoriju i zaborav neke ideje počinje ovako: jedna ideja napravi iskorak i toliko željeni progres. Onda se oni koji su se okoristili od ideje, nikad razumijevajući istu, sjete da umjesto razvijanja ideje odaju poštu zaslužnima za ideju - protagonistima. Njih vide kao suštinu, a ne ideju. Onda im prave spomenike, pa počinju sa ritualima, a misli protagonista ideje uzimaju kao parole, što nas vodi ka dogmama.
Tako od jedne ideje, visprene, pokretne i pune energije, dobijemo ideologiju, pa mit, pa dogmu pa demagogiju. Onda se sve završi mistikom i misterijom koja stvori jedno čudovište koje je samo suprotno osnovnoj ideji.
I onda društvo odbaci ideju čekajući novog reformatora pa sve Jovo nanovo... Odgovor civilizacije na okamenjenu ideju nalazi se u Svetom pismu, Tori, Talmutu, Kuranu. Tu su jasni principi koji sprečavaju ranije opisan put onemogućavajući da misticizam stupi na tron. Tako imamo upozorenja da nam treba živa vjera i da nam ne trebaju idoli.
Da konkretizujem, sa jedne strane ne kreiramo i ne planiramo naš napredak, već iskorištavamo i zloupotrebljavamo pojave oko nas pokušavajući opstati manipulacijom, a ne suštinom. Tako ne uspijevamo, jer ne želimo da sačuvamo promjenu već upadamo u zamku okamenjene misli i idolatrije ličnosti koja vodi ideju praveći tako drugu i, po mišljenju mnogih, fatalnu grešku. Onda kad to propadne, a propadne, idemo ispočetka i to, zamislite, istim putem.
Da li ćemo uspjeti u našoj tvrdoglavoj namjeri da radeći iste stvari na isti način očekujemo drugi, bolji rezultat, ostaje da se vidi. A ono što se iz daleka vidi je misticizam koji gajimo u gotovo svakoj saksiji odbacujući provjerene odgovore civilizacije na ovaj izazov.
Za rezultat imamo ono što se ne može nazvati napredak i prosperitet.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.