…jebaće i naše djece djecu, glasio bi puni naslov ovog teksta, kad bi novinarska struka tolerisala tako opsežne naslove bezobzirnim kolumnistima. Damama kojima su se zarumenili obrazi i gospodi kojoj je ispao monokl od samog čitanja naslova, potpisnik ovih redova preporučuje da preskoče ovaj tekst i pređu na rubriku o bezglutenskoj ishrani ili nečemu sličnom, a jednako bogougodnom.
Da pređemo na stvar: nakaza prirode, znana kao Subotić Dejan, osuđena je u banjalučkom Okružnom sudu na dvije godine i mjesec dana zatvora zbog “polnog nasilja nad djetetom, a nakon što je postignut sporazum sa postupajućim tužilaštvom”, kako javljaju novine. “Sporazum o priznanju krivice koji je Subotić zaključio s Okružnim javnim tužilaštvom Banja Luka prihvatilo je sudsko vijeće koje smatra da je izrečena kazna adekvatna i da će se s njom postići svrha kažnjavanja”, stoji dalje u tekstu.
Ako sam dobro razumio, a trebalo bi da jesam, Subotić se Dejan seksualno iživljavao nad maloljetnom osobom, a potom se dogovorio sa čikama i tetama iz Okružnog javnog tužilaštva da će, s tim u vezi, provesti u zatvoru 25 mjeseci. Ovo, naravno, pod uslovom da ga, igrom slučaja, mimoiđe sretna okolnost da svoj boravak svede na dvije trećine dosuđene kazne zbog dobrog vladanja (a ovakve se pičkice po inerciji dobro vladaju kad su okružene muškarcima, ćute i puše, što b’ se ono reklo), pa eto Dejana napolju za 17 mjeseci. Tužilaštvo je dobilo osuđujuću presudu, on će na produženi odmor i svi zadovoljni. No, kao što rekoh, taj mi je dio jasan.
Ono što me, neukog, buni, je drugi dio u kome: “sudsko vijeće smatra da je izrečena kazna adekvatna i da će se njome postići svrha kažnjavanja”. Šta bi u, konkretnom slučaju, bila ta, kako se već zove, svrha kažnjavanja? Ako je svrha kažnjavanja u tome da se ohrabre i drugi pedofili da konačno smognu snagu i navale na djecu iz okruženja, onda sam potpuno saglasan sa odlukom sudskog vijeća. Mislim, čovjek uvijek treba poći od sebe: da sam ja, recimo, tako neki tip koji jebe malu djecu, nakon ovakve presude “kolegi“, jebeš mi sve ako već sutra ne bih otišao pred vrtić, ili šta znam, školu, i čekao da se predmetu mojih snova završi zadnji čas. Jer šta je godinu i po dana zatvora (manje jedan mjesec) za ispunjenje snova; ono, jednom se živi, je l’ tako, članovi sudskog vijeća?
Obično u ovakvim trenucima dame i gospoda iz prvog pasusa ovog teksta slegnu ramenima i, nakon što poprave monokl/napuderišu obraze, ispljunu onu staru, prežvakanu: “takav je zakon”, čisto da nešto kažu, bez da imaju tri čiste o čemu trabunjaju, odnosno, kakav je tačno zakon. Da bih preduprijedio takve i tome slične jezičke konstrukcije, citiraću član 195. Stav 1. Krivičnog zakona RS koji kaže: “Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina”. Iz navedenog se da zaključiti, ispravite me ako griješim, da se Subotić Dejana moglo otpremiti i na deset godina robije.
S druge strane, po istoj logici, čitam vam misli, moglo je i na godinu dana, što jest' – jest'; za razliku od, šta ti ja znam, slučaja nedozvoljenog bavljenja bankarstvom gdje je, prema odredbama člana 284. stav 2. istog tog kurčevog zakona, minimalna zaprijećena kazna pet godina zatvora, ukoliko je pribavljena imovinska korist u iznosu preko 200.000 KM.
Iz navedenog se da zaključiti, i za to ne treba biti naročito pametan, da djece imamo na izvoz, a para, znate to i sami, nemamo.
Nego, vratimo se mi na suštinu, a ona leži u naslovu teksta, odnosno onome što je trebalo da bude naslov teksta. Silovanje, taj najgnusniji od svih zločina protiv ljudskog tijela i dostojanstva i to, ni manje – ni više, nego silovanje djeteta, “naše budućnosti”, kažnjavamo sa po godinu – godinu i po dana zatvora, jer smatramo da se time, kako ono, “postiže svrha”, te dajemo vjetar u leđa silovateljima i silovateljima u najavi, da s tom praksom nastave u budućnosti.
I to nije čak ni najgnusnije u priči oko domaćeg pravosuđa i jebanja male djece. Šta je sa slučajevima “zastarijevanja predmeta”, neobično učestalog u sporovima protiv crkvenih velikodostojnika. Pahomije Gačić je dočekao čak tri zastare u predmetima seksualnog zlostavljanja maloljetnika, a dobri pastir Kačavenda je pao kao, hm, žrtva nesrećne ljubavi, a ne kako seksualni manijak koji se decenijama iživljavao na maloljetnim parohijanima. I to sve pod pokroviteljstvom pravosudnih organa i prećutnim odobravanjem Srpske pravoslavne crkve, koja je, kako se ispostavilo, od početka bila upoznata sa neobičnim “hobijem” svojih službenika.
S takvom konstalacijom stvari, šta mi zapravo očekujemo od žrtava seksualnog zlostavljanja? Zašto bi iko prijavio svog zlostavljača? Jebem li ga, već znamo da će njihovi pozivi u pomoć ili biti izignorisani od strane nadležnih organa, ili dočekati zastaru, ili, u najboljem slučaju, poslati zlostavljača na pišljivih godinu – dvije robije, čemu onda prolazak kroz sav taj pakao?
Subotić Dejan, s druge strane, svoju je žrtvu osudio na doživotnu kaznu. On joj je bio i tužilac i sud i porota; kakvo sudsko vijeće, kakve pičke materine. Kriva jer je žrtva zlostavljanja. Kriva je jer je žrtva bolesne pohote jednog manijaka i bolesne nezainteresovanosti jednog sistema da takve zločine spriječi.
A šta s njim, tim ljudskim kusurom i svim ostalim subotićima, kačavendama i gačićima? Tu su, među nama, ili će biti za koji mjesec, samo što nisu. Da ponovo hodaju istim ulicama, da ponovo vrebaju svoje žrtve, da ponovo zadovoljavaju svoje potrebe.
Da jebu neku drugu djecu.
I njihove djece djecu.
Jer zašto da ne? “Kad je takav zakon“.
Nego, za slučaj da ste ispratili ovu pisaniju do kraja, dame i gospodo iz prvog pasusa ovog teksta, da vas pitam nešto, ili još bolje, zapitajte sami sebe: da li vam je prilikom čitanja ovih redova veću nelagodu stvarao rječnik koji sam koristio ili činjenično stanje stvari koje sam opisao?
…
Onda možda i nije do zakona.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.