Filipid ili Fidipid ime je grčkog vojnika koji je, po legendi, nakon što je pretrčao 42 kilometra, došao do Atine potpuno iscrpljen i svojim sugrađanima rekao "pobijedili smo" pa umro.
Taj dugometražni Jusein Bolt svog vremena žurio je da zemljacima, koji su željno iščekivali vijest o ishodu bitke kod Maratona, javi da su grčke snage pobijedile Persijance i da mogu mirno leći u svoje postelje to veče te da ujutro filozofiraju po agorama o velikoj grčkoj pobjedi i o Filipidovim izlizanim tabanima. Nosilac vijesti je umro, ali je vijest preživjela i proširila se te izazvala takvo slavlje, ovih dana jedino uporedivo sa slavljem pobjednika u izbornoj noći.
Ko zna koliko je Grka spriječio da sebi oduzmu živote radije nego da padnu u šake Persijancima.
Da je kojim slučajem, u stanju u kakvom je bio nakon pretrčana 42 kilometra, slučajno probuncao "pobijedili su", saopštio bi vijest koja bi promijenila tok istorije, jer se jadni nesrećnik preforsirao.
Savremeni Fidipidi ili Filipidi u eri internet novinarstva su novinari. Istina, mi ne trčimo toliko, ali imamo sličnu odgovornost kao ovaj prvi maratonac. Naime, CIK je ovih dana napokon objavio konačne rezultate izbora u BiH i uklonio svu neizvjesnost o tome ko je pobjednik. Ali vratimo se za trenutak u onu neizvjesnu noć 12. oktobra. Eto, zamislite da je neko od vodećih političara (iz opozicije ili pozicije, svejedno) u izbornoj noći zbog preranog proslavljanja pobjede, začinjene kojom čašicom više, sam sebi zapetljao jezik i jednom uspavanom novinaru probuncao "pobjedili su", ovaj bi se razbudio u sekundi, kao da su mu pustili struju kroz bubrege. Skače iz stolice i odmah zove radakciju i svog urednika koji zadovoljno trlja ruke, jer će imati vijest prije konkurencije. Naravno, adrenalin je prevelik i novinar mora tu informaciju podijeliti sa kolegama u izbornom štabu koje su, kao i njega mrcvarili satima čekanja na novo obraćanje predstavnika stranaka. U noći u kojoj su svi proglašavali izbornu pobjedu visoki funkcioner stranke priznao je da su izgubili!
Nastaje opšta pometnja u izbornom štabu. Ko će biti brži?! Novinarska pera lete na sve strane, novinari jedni drugima podmeću nogu, izbijaju telefone iz ruku, oni veći guraju manje, gaze ih, grizu, mlate u prolazu, ko ima veći diktafon, bolje je naoružan. Mini-bitka kod Maratona 2.506 godina poslije origanalne. Nisu Persijanci, ali nije ni mala stvar, odlučuje se o četvorogodišnjoj sudbini države i ko prvi pusti vijest a preživi biće zauvijek ovjenčan lovorovim vijencem.
Savremeni Fidipidi ili Filipidi u eri internet novinarstva su novinari.
Nakon nekoliko minuta vijest je puštena na portal, raširila se internetom, društvenim mrežama, svi je prenose, digli su se u kasne sate i mladi i stari. Roditelji otimaju telefone djeci i tjeraju ih da uključuju "onog vejrlesa" kako bi saznali ko je prvi javio imamo li se čemu nadati naredne četiri godine. Nema kuće iz koje se ne čuju muzika ili psovke.
Ispod vijesti se stvori stotinak instant komentara sa reakcijama. Jedni slave, drugi plaču; jedni su u ekstazi, drugi u nevjerici; jedni već izabrali prase za ražanj, otvaraju vino staro par vijekova, naslijeđeno od praprapračukunčukundjeda, drugi psuju i pljuju na izdajnike u svojim redovima. Opšte izborno ludilo, samo da glava nekom ne padne!
A van virtuelnog svijeta vatromet uveliko obasjava predizborne plakate nesuđenih pobjednika i kolone vozila sa stranačkim obilježjima krstare gradom. Pobijedili su naši!
Sjetih se i one priče o nekom Srbinu iz Hrvatske na srpsko-hrvatskoj granici kojeg je hrvatski carinik zaustavio taman par minuta nakon što se završila famozna utakmica Srbija ' Hrvatska prije nekoliko godina.
"Bok prijatelju, ko pobijedi večeras", upita carinik prevrćući mu po ličnoj karti.
"Pobijedili su naši", reče ovaj kao iz topa.
"Dobro je! Moglo je biti svašta, s tim četnicima nikada se ne zna", reče i uputi ga ka srpskoj teritoriji.
"Bre prijatelju, ko pobedi večeras", dočeka ga sa pitanjem srpski graničar sa druge strane.
"Pobijedili su naši", ponovi on.
"Dobro je, već sam mislio da su nas ustaše usred Beograda razvalile. ’Ajd ’ srećan ti put i živeo."
Ta parola "pobijedili su naši" pali bez greške i svima je preporučujem, bilo da su u pitanju izbori, revolucije, ratovi ili obična fudbalska utakmica. A ko su ti famozni naši, nije ni važno, to je svakako uvijek relativno.
No, vratimo se mi na našu imaginarnu izbornu noć. Negdje malo prije ponoći, dok slavlje izbornih "pobjednika" uveliko traje, taj od rakije ošamućeni visoki funkcioner sa jezikom u čvoru, budi se nakon što je "preklopio" sat vremena u nekom ćošku. Gleda oko sebe i ništa mu nije jasno. Svuda tuga, čemer i jad u izbornom štabu njegove stranke, a pobijedili su. Na TV-u vidi lice svog političkog protivnika, kojeg je ovih mjesec dana kampanje zamrzio kako to samo protivkandidat može. Ovaj na malom ekranu proglašava izbornu pobjedu i kvasi brkove šampanjcem zajedno sa ostatkom ekipe koju je u izbornoj kampanji optužio za sve, od krađe čokolade iz supermarketa do krađe miliona iz uništenih fabrika.
"Vidi ovih budala, otvorili šampanjac, a mi pobijedili", progovori nakon što se od tog prizora na TV-u u sekundi otrijeznio. Sve stranačke kolege u izbornom štabu digoše glave i ugledaše lice koje su kao "ozebao sunce" tražili posljednjih sat vremena. Vaskrsnuše svi od šoka, a onaj novinar od kojeg je sve krenulo, čuvši ove riječi, ostade ukopan kao stećak.
Demanti stiže brže nego prvobitna informacija. "Pobijedili smo" a ne "pobijedili su", to je prava poruka. Iz keca u dvicu u sudijskoj nadoknadi, što bi rekli kladioničari. Odjednom su umuknule sirene na automobilima zamalo "pobjednika", a onaj šampanjac koji su otvorili na TV-u mnogima je vrlo brzo pred kamerama i prisjeo.
Crvene zastave zamijeniše plave na ulicama, a pravi pobjednici mogu da uživaju i u vatrometu koji su im protivnici priredili. Kud ćeš bolje. Ni da su smišljali, ne bi smislili bolji scenario, a sve je potvrđeno i od CIK-a tačno u ponoć.
Iz kuća u kojima se psovalo sada se čuje muzika, a psovke su se preselile preko puta kod komšije koji proklinje onaj portal zbog kojeg je sa vjekovnim vinom od praprapračukunčukundjeda proslavio pobjedu onih za koje se u čaršiji u djecu zaklinjao da su lopovi, sjecikese, gangsteri... Nije moglo gore da se završi.
Ta parola "pobijedili su naši" pali bez greške i svima je preporučujem, bilo da su u pitanju izbori, revolucije, ratovi ili obična fudbalska utakmica.
Ni na pobjedničkoj strani nisu skroz zadovoljni, već su bili oplakali poraz i živce izgubili. Neki su već spakovali ćebe, a za sve je kriv onaj novinar koji je, ko zna iz kojeg razloga, javio da su izbori izgubljeni. Kako mu samo pade na pamet da nešto tako napiše i da se igra sudbinom države?! Sigurno mu je "brko" platio da nas sabotira, drugog objašnjenja nema, svi se složiše.
"Gdje je? Daj ga ’vamo da mu naplatimo duševnu bol. On će nama da nismo pobijedili", jednoglasni su svi i rulja je već spremna na linč.
Shvativši šta mu se sprema, on daje petama vjetra i bježi, a revnosni stranački aktivisti kreću u potjeru po ulicama glavnog grada.
Ali kako to obično biva, od malera se ne bježi lako i na ulici sreće one "plave" sad već bijesne zbog izbornog poraza. Tumarali su gradom tražeći nešto ili nekog da ga polome nakon što su već proslavili obećane poslove u javnim preduzećima zbog "dobijenih" izbora. Pojedinci ga odmah prepoznaju i vade motke.
Odjednom ga ganjaju obje grupe vitlajući stranačkim zastavama. Ne može da vjeruje da je uspio da ujedini opoziciju i poziciju u pokušaju da ga skrate za glavu, a sve djeluje kao scena iz neke Aristofanove komedije.
Nakon što je, bježeći pretrčao puna 42 kilometra, kao i Filipid s početka priče, stigao je do nekog sela. Seljani ga, prepoznavši čovjeka u nevolji, prihvatiše u kasne sate da se oporavi od prinudnog maratona. U neko doba kad je već došao sebi i mogao da priča, seljani ga upitaše čime se bavi?
"Ja sam novinar", reče jedva razumljivim glasom.
"Novinar?! Pa što odmah ne reče? Kod unuka ’onaj vejrles’ ne radi pa, eto ti muke, i ne znamo ko je pobijedio na izborima. Tebi je posao da to znaš pa nam reci da ne budemo više u neizvjesnosti", reče starac, a seljani naćuliše uši.
"Pobijedili su naši", odgovori te zatvori oči sa nadom da će, kada ih ponovo otvori, sve ovo biti samo ružan san.
Internet je danas postao dostupniji i masovniji nego ikada prije i to nesumnjivo utiče i na samo novinarstvo. Vijesti su roba koja se prenosi brže nego ikada u istoriji novinarstva. Nekada se na vijesti o ishodima bojeva pa čak i ratova moralo čekati danima da stignu do javnog mnjenja, a danas se to vrijeme mjeri sekundama. Danas savremeni Filipidi trče kroz beskrajna prostranstva interneta i javljaju nam vijesti bez kojih se svakodnevica ne može ni zamisliti. "Šta se desi u Vegasu, ostaje u Vegasu", poznata je izreka u gradu požude i kocke. Isto vrijedi i za internet. Jednom puštena vijest zauvijek ostaje na internetu, a internet novinari treba da se potrude da ona bude tačna, jer sada brže nego ikada ona putuje sa čitaocima u njihovim pamenim telefonima. Međutim, brzo i tačno su dva pojma koja uvijek rade jedan protiv drugog, kao što je i onaj imaginarni novinar iz imaginarne izborne noći otkrio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.