Prije par dana u amfiteatru Ekonomskog fakulteta na Palama održana je javna tribina na temu "Hrišćanstvo, marksizam, neoliberalizam i društvena stvarnost". Na plakatu koji je građane pozivao da prisustvuju tribini u sredini se nalazio lik Hrista, sa desne strane Fridmana, a sa lijeve Marksa.
Kako sam bio jedan od uvodničara, poznanica, koja je inače završila Fakultet političkih nauka u Beogradu, mi je poslala poruku: Što je ovo Hristos ljut na Fridmana? Pitanje koje zvuči naivno, zapravo je u sebi skrivalo dublje značenje. Na plakatu na kojem se pokraj Hrista nalazi i Marks očekivali biste komentare tipa: Hristos se ljuti na Marksa. Međutim, nije bilo tako. Marks je opet in. Hristos je ljut na Fridmana. Hristos je ljut na neoliberalizam.
I stvarno, neoliberalizam je kod nas postala riječ koja je dobila skoro pa pežurativno značenje. Za neoliberalizam se smatra da je dominalno oblikovao našu društvenu stvarnost, a s obzirom na to kakva nam je ta stvarnost, nije ni čudo što je neoliberalizam postao prokažen.
Međutim, moja želja je bila da učesnicima tribine ukažem na činjenicu koju su i sami lako mogli spoznati ako barem površno poznaju dogmu (neo)liberalizma i ako pogledaju šta se kod nas dešavalo u zadnjih par decenija.
Ta činjenica je da mi neoliberalizam nismo ni vidjeli. Mi smo vidjeli neokolonijalizam upakovan u svjetlucavi omot neoliberalizma. Međutim, između neoliberalizma i neokolonijalizma postoje dogmatske, suštinske, nepremostive razlike. U najkraćem, liberali od vajkada pa sve do danas vjeruju u slobodu izbora. Liberali vjeruju da ljude treba pustiti da rade šta žele (laissez-faire, laissez-passe), a da je konačni arbitar tržište i da će im ono "dati po zasluzi". Zato i jedno od najvažnijih Fridmanovih djela nosi naslov "Sloboda izbora".
S druge strane, neokolonijalisti vjeruju da su konačni arbitar MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija. Oni se ne ustežu da ograniče slobodu izbora manjih razvijenih zemalja, a posebno slobodu izbora zemalja u razvoju, čime ograničavaju i slobodu izbora njihovim građanima. I mada čini grešku poistovjećujući neoliberalizma sa neokolonijalizmom, o ovom piše i kembriški profesor Ha-Džun Čang u svojoj čuvenoj knjizi "Loši Samarićani": "Zapravo, vrlo je interesantno kako se tržišno orijentisani ekonomisti koji se toliko zalažu za slobodu izbora i autonomiju uopšte ne ustežu da se zalažu za ograničavanje slobode izbora kad se radi o pravima zemalja u razvoju." Greška profesora Čanga je razumljiva s obzirom da on u neoliberale uvrštava i danas dobro poznatog harvardskog profesora i istoričara Nila Fergusona koji u svojoj poznatoj knjizi "Imperija" iznosi mišljenje kako je britanski kolonijalizam XIX vijeka, i pored određenih stranputica (kao što su "Opijumski ratovi") bio najefikasniji način građenja slobodnog globalizovanog svijeta. Dakle, po Fergusonu, normalno je slobodu nametati oružjem, što je u suprotnosti sa gorepomenutim bazičnim principom liberalizma.
Zašto sve ovo govorim? Nedavno je kolega Oleg Soldat sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci napisao po mom mišljenju divan tekst o američkom Jugu i srpskom Zapadu. U ovom tekstu on iznosi tezu kako je američki Sjever, iako vojnički inferioran, dobio građanski rat i prije njegovog početka time što je svojom intelektualnom i filozofskom superiornošću nametnuo tezu prema kojoj je on (Sjever) progresivna snaga koja se bori za ljudske slobode, dok su drugi (dakle Jug) bile regresivne snage koje se bore za ropstvo.
Ako se ratovi dobijaju intelektualnom superiornošću, ni naše društvo, odnosno pojedinci koji ga sačinjavaju sebi ne smiju dopustiti luksuz intelektualne inferiornosti pa da nam nametnu ulogu retrogradnih snaga - antiliberala. Odbacivati neoliberalizam usljed nerazlikovanja istog od neokolonijalizma bi bila naša greška ravna onoj koju je napravio Jug kada je dozvolio da ga poistovjete sa ropstvom.
U tom kontekstu treba posmatrati i povratak popularnosti marksizma i komunizma. Radi se o nostalgiji za vremenima u kojima se bolje živjelo. Međutim, takvo posmatranje je naivno. Marksizam i komunizam su istorijske anomalije. Takvih anomalija je bilo i u drugim zemljama i drugim istorijskim okolnostima. Da se vratimo primjeru američkog Juga. Ako pogledate dokumentarni film "America: Story of US", u njemu ćete moći čuti da je polovinom XIX vijeka, zahvaljujući proizvodnji pamuka u državi Misisipi bilo više milionera nego u Londonu, tadašnjem političkom, ekonomskom i finansijskom središtu svijeta. Misisipi bogatiji od Londona je anomalija koja se pojavila u jednom trenutku američke istorije. Komunizam je anomalija koja se pojavila u jednom dijelu naše istorije, a koja je zahvaljujući svom trajanju od nekoliko decenija stvorila iluziju održivosti.
Da budem još konkretniji, industrijalizacija kroz supstituciju uvoza (ISI strategija razvoja) koju su provodile brojne komunističke zemlje u periodu od 1950-ih do 1970-ih je dala odlične rezultate u tom periodu u smislu povećanja nivoa zaposlenosti, rasta BDP-a po glavi stanovnika i slično. Tih godina posebno je dobro išlo bivšoj Jugoslaviji. Zahvaljujući povoljnim političkim okolnostima (Pokret nesvrstanih), Jugoslavija je počela da izvozi složene proizvode, čime je nadrasla samu supstituciju uvoza. Međutim, inherentna ograničenja ovakvog sistema su u svim zemljama komunizma već u 1980-im dovela do izbijanja dubokih kriza praćenih padom zaposlenosti, inflacijom, spoljnim neravnotežama, itd. Anomalija je došla do svoga kraja! Iluzija je raspršena! Nažalost, raspršavanje te iluzije je kod nas pratio i građanski rat, a zatim i neokolonijalni cunami.
Međutim, sve to nisu argumenti koji dovode u pitanje ispravnost i same ideje liberalizma. Za rat smo sami krivi, a činjenica je da živimo u sve liberalnijem svijetu. Na kraju, iako su Orvel i Haksli moji omiljeni pisci, svijet u kojem danas živimo je mnogo manje totalitaran i fordovski standardizovan nego što je bio prije 80-90 godina kada su nastala remek-djela političke književnosti kao što je 1984. "Hrabri novi svijet".
Dakle, bili mi spremni ili ne, budućnost pripada individualizmu, čija je filozofska pozadina liberalizam. Neoliberalizam je samo od izraza liberalizma u ekonomskoj sferi stvarnosti. Da se vratim na početak teksta... Siguran sam da se Hristos ne ljuti na Fridmana, niti ga podržava. Za Marksa nisam siguran.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.