Biennalska je Venecija najluđa kombinacija futurizma i retrogarde - veličanstvena modernost prevučena je kao koprena preko fizionomije čudesnog bizantinskog grada, prividre gospodarice naše civilizirane memorije...
Nesretni Marinetti koji je utemeljio modernu umjetnost i fašistički pokret (on je osnovao Fasci di Combattimentt), u očaju zbog rezistentnog duha mletačke neprolaznosti, vječnosti materijalizirane u sliku neusporedive ljepote, predlagao je: "Te uske, smrdljive kanale treba popuniti ruševinama starih, leproznih palača, da se omogući rođenje industrijalizirane i militarizirane Venecije koja će dominirati Jadranom!" Ono što je Mussolini zatim napravio bilo je gotovo na visini te ideje - kroz Lagunu sagradio je golemi željeznički i cestovni most, te doveo vlak u srce grada, na sam Canal Grande.
No, tada se tek pokazalo koliko je Venecija otporna na sve pokušaje modernizacije, ako su samo poduzeti na njoj primjernoj veličanstvenoj skali - stanica Santa Lucia u racionalističkom "fašističkom" stilu fenomenalno se uklopila u ambijent, kao što se u ovom stoljeću uklopio i Calatravin pješački stakleni most koji spaja kolodvor s auto-terminalom na Piazzale Roma, gdje još možeš sresti ponekog zbunjenog Japanca koji te pita ima li tu neki taksi da ga odveze na trg sv. Marka.
Venecija je neuništiva - prije tisuću godina zasnovana je toliko futuristički da je svaki futurizam zatim u njoj prosperirao, i tako je do danas… Na obali Fondmaneti Novi gradi se urgentni centar s heliodromom na krovu, gdje će se spuštati helikopteri prve pomoći. Dovezu te, dakle, mlaznom "Augustom", operiraju i, ako stvari pođu loše, dolje je crno lakirana gondola da te otpremi prijeko na San Michelle, gdje možeš prespavati vječnost između Josifa Brodskog i Igora Stravinskoga...
Kad se u Arsenalima održava Biennale arhitekture, sve se ubrzava i poprima novu epohalnu veličajnost - grad kao da eksplodira protuberancama estetske inteligencije, što se manifestira u svim bezbrojnim gradskim muzejima. U neparnim godinama Biennala likovnih umjetnosti čini ti se da prisustvuješ propasti civilizacije: nesumnjivo briljantni umovi kojima su na raspolaganju neograničena financijska sredstva fabriciraju površne dosjetke ili nerazumljive rebuse, koje mogu razjasniti samo cijeli tomovi kritičke teorije što objašnjava "nove tendencije" izgubljene Nove umjetnosti.
No, u parnim godinama kad caruje arhitektura - isti ljudski genij, još pojačan timskim radom svojstvenim projektantskim biroima te disciplinom mišljenja koju zadaje znanost, spajaju se s još većim iznosima novca, pa kao produkt nastaje nešto zaista vrijedno. Faustovski gluhi zvuk "hrastova koje obaraju", što kao da se pritom čuje, nije lemurska podvala, nego zbiljaznak da se gradi most kroz močvaru kojim će se prijeći i spasiti se čovječanstvo…
I doista, u palači Bembo na Rialtu održava se izložba posvećena problemima gradnje u riječnim deltama. Pedeset posto čovječanstva stanuje u takvim tektonski nestabilnim porječjima neograničenog rizika od prirodne katastrofe, na udaru tornada, u poplavnim zonama,na klizištima, gdje uvijek prijeti visoka voda, acquaalta - ono, ukratko, što se nedavno s predvidivom nepredvidivošću dogodilo u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji.
Ušće Parane, ušće kod New Orleansa, pola Nizozemske, sama Venecija i ušće Poa uostalom takve su plavne zone u kojima je, međutim, koncentrirano šezdeset posto svjetske proizvodnje… Tu se onda ne mogu graditi obične glupe kuće pa se razvija urbanistika koja studiozno predviđa strategije za nadvladavanje svih takvih izazova, dok arhitektura izumljuje kuće na stupovima koje napola plove, a koncipiraju se i grade sustavi s više od tisuću brana, gradi uz predviđanje potresa i tajfuna, predviđaju mjere zaštite od podmorskih izljeva na naftnim poljima… Kad tu sagleda intelekt i moć čovječanstva, vraćaš se u formu koju pomalo izgubiš dok se u nekim malim, polupropalim, poluidiotskim zemljicama opterećuješ efemernim djelovanjem lokalnih polukretena.
U neparnim godinama Biennala likovnih umjetnosti čini ti se da prisustvuješ propasti civilizacije: nesumnjivo briljantni umovi kojima su na raspolaganju neograničena financijska sredstva fabriciraju površne dosjetke ili nerazumljive rebuse
Rem Kolhaas, jedan od istinskih genija i vođa ljudskoga roda - veliki Arhitekti danas su preuzeli funkciju koju su nekoć imali Voltaire, Erasmo, Luther i Marx - kao kurator ovogodišnjeg Biennala, predstavlja dostignuća svoje discipline izložbom "Fundamentals". Glavni postav, "Monditalia" uopće se ne bavi gradnjom, nego društvenim i urbanističkim kontekstom. Imigracija i prihvatilišta za konfinaciju izbjeglica, propadanje betoniziranih gradova "ekonomskog čuda" iz šezdesetih godina, razvoj unutrašnjeg dekora disco-klubova, koji s distance nalikuju na hramove otuđenja, umjetni grad Aquila izgrađen poslije potresa, promašene investicije korumpiranih developera u prvom desetljeću ovog stoljeća…
Ukupno 41 tema popraćena referentnim filmovima talijanske kinematografije koji se bezglasno vrte na velikim ekranima… Vidimo kako filmski umjetnici i arhitekti, istraživači urbanistike, osvješćuju iste fenomene, društvene procese koji se odražavaju u realnom ambijentu pejsaža ili urbanizma. Tu te opet prožme uzbuđenje kad osjetiš energiju intelekta jer svjedočiš manifestaciji naduma moderne, svemoćne civilizacije. A zatim te iznova potrese saznanje kako u svim tim beskonačnim halama Arsenala nije izloženo ništa što bi moglo zasjeniti sam Arsenal, veličanstvenu megastrukturu Serenissime, brodogradilište koje zauzima pola venecijanskog otoka, gdje je stalno bilo u gradnji sto galija kojima je Republika vladala Sredozemljem. Na galijama njene flote, koja je bazirala i u svim našim, istočnojadranskim gradovima - karaulama te thalassokracije, veslalo je deset tisuće robova, koje su čuvale tisuće unovačenih Arnauta i sva ta moć, osim nekoliko admirala poput Marca Pola i Othella, osnivala se jedino na sili novca, na venecijanskom zlatu, bogatstvu kojemu se onaj Njegošev junak, barbarogenijski vojvoda Draško, onako neuk izruguje, dok se zapravo Njegoš, habitue mletačkih ustanova za pružanje užitka zapravo izruguje njemu. Venecijanska bogatstva ostvarila su se u prvoj industriji luksuzne robe, ogledala, muranskog stakla, kože, tiska, konditorskih proizvoda i, uostalom, uslužne djelatnosti vrhunskih kurtizana koje su se na latinskom dopisivale s Ariostom.
To je moć i ljepota krupnog kapitala, koji se iznova rađa u Veneciji, gdje Francois Pinault, vlasnik kuće Louis Vuitton (LVHM), otvara novu, hiperluksuznu modnu kuću cum galeriju, a istodobno uređuje Doganu, venecijanski lendmark, u vlastiti najprestižniji muzej moderne umjetnosti na svijetu.
U susjednoj zgradi, samostanu konvertiranom u kulturnu instituciju, nastupa pak ove godine Draga Živadinov, slovenski i nekoć jugoslavenski umjetnik, možda najznačajnija umjetnička pojava u Europi druge polovice dvadesetog stoljeća.
Povezan je s nastankom Neue Slowenische Kunsta, grupe "Laibach" i grupe "Irwin", postmodernog avangardističkog pokreta koji je imao ključnu ulogu u "kulturnim ratovima" što su naposlijetku doveli do sloma komunizma u Sloveniji i rušenja Jugoslavije. Poslije toga herkulskog pothvata ovaj se najvažniji slovenski kazališni redatelj posvetio liku Hermana Potočnika Noordunga, porijeklom Slovenca, praoca svemirske tehnologije što se rađala na srednjeuropskim izvorištima avangarde: spoj revolucionarne znanosti i revolucionarne umjetnosti, osnovna je Živadinovljeva tema.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.