Možda bi konstruktivan doprinos polemici o književnoj sceni koja se povela u zadnje vrijeme (kad pročitam neke od tekstova, zbilja mi se učini da je zadnje vrijeme za knjigu) prije mogla biti tema o višegodišnjem ignorisanju nekih pjesnika, nego isprazno nadgornjavanje ko je trebalo, a ko nije trebalo da dobije neku književnu nagradu.
Da bi razgovor o tome "ko je i kako i da li i kada" dobio bilo šta, to nešto što je neko tamo blizu ili daleko od zdravog razuma dobio moralo bi biti ocijenjeno i vrednovano u književnom svijetu koji ima književni život barem u tragovima. Sve su prilike, to nikako nije naš slučaj. Kakofonija stihovane skalamerije etablirana od nekoliko moćnih ledolomaca koji se hrabro i velikodušno umjesto svih ostalih probijaju kroz žabokrečinu, može da se izliječi samo tabletama. A to je već domen neke druge struke.
Dakle, da se vratimo zapostavljenim pjesnicima. I najjače srce može da zataji. Tako i svaka književna epoha ima svoja tamna mjesta, svoju aritmiju, stentove, bajpase, svoje mrtvaje i ko zna šta još. Međutim, važna je mjera tog posrtanja, "veličina" promašaja, upornost u negiranju svega što bi čistim talentom izbistrilo mutnu baricu, tako da ona neupućenima ne bi izgledala više tako duboka.
Ovih dana dobili smo tu mjeru, dragocjenu u svekolikom mraku vještačke kome koju su "etablirani" izazvali u nama za naše dobro. Dobiju skrajnuti pjesnici tu mjeru kad-tad, budućnost je kudikamo krupniji zamah vremenske vrteške od tankog i lomnog trena sadašnjeg u kom naizmjenično plivamo i tonemo. Stoga, mjera koju smo dobili ovih dana značajnija je za sve nas "ostale" na književnoj sceni, nego za same pjesnike koji su u ovom trenutku bili jedinica te mjere.
Ukratko, "Pečat varoši sremskokarlovačke" dobili su pjesnici Dejan Gutalj i Dragana Kragulj. I ne bi ta informacija bila više od informacije, da se ne radi o pjesnicima od onih skrajnutih, koje je književni samozvani autoestablišment godinama zaobilazio prešavši pri tom veću kilometražu nego što sav teretni saobraćaj napravi po obilaznici oko Beograda. I, gle čuda: pored (malobrojnih) pozdrava, pojavi se poneka želja, i to zlurada.
Da komšiji crkne krava. I tako se ponovo većina naših priča svodi na to ko je šta trebalo da dobije, ko nije, mnogo manje je komentara ko je šta i kako napisao. Valjda je lakše nekoga optužiti da nešto nije zaslužio, pa neka se brani, nego pisati o pisanju. Za pisanje o pisanju potrebna je pismenost, a za optuživanje dovoljna je zla volja. Godinama mnogi autoetablirani funkcionišu jedino na taj način. Valjda je samo njima neko šapnuo broj i vrstu pjesnika koji mogu da naseljavaju određeni prostor u određenom vremenu, sve preko toga mora se ignorisati. Kao da je književna scena lokvica poslije kiše u kojoj može da preživi samo nekoliko odabranih žabica, sve drugo je višak.
Postoji nekoliko opšteprihvaćenih pjesničkih veličina u koje nije produktivno ni taknuti, a sve ostalo je "ja tebi - ti meni" u kolopletu koji se ne smije raskinuti, da se ne raspe kao "kila riže". Međutim, ono što je mnogo opasnije od zluradih komentara je ćutanje. Ćute oni koji su zadovoljni svojom etabli-lokvicom, njihova poruka je: Ne talasaj, proći će ih... Na zluradi komentar se može odgovoriti, na ravnodušnost mnogo teže. Zamislite, duša, pa ravna. Ne ide...
Pečat nije osvijetlio prvi put, ali ovo svjetlo je nekako posebno bljesnulo u trenu kad je tama pomislila da su zora i jutro samo prevaziđeni mitovi prošlosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.