Od dvadeset i jednog hrvatskog grada, Kukuriku koalicija, predvođena SDP-om, pobijedila je u dvadeset, svugdje osim u Gospiću, koji nije grad nego selo.
Veleselo neveslo, ono kao županijsko središte ima, doduše, čak i svoj grb - jednog vuka, koji se uspravio na zadnje noge, dok u prednjima drži mač. To je evokacija ratnog etničkog čišćenja, kojim je zapovijedao Mirko Norac - ali ni on ne želi živjeti u Gospiću, pošto se u riječkom zatvoru ipak priučio na civiliziran ugođaj pa je, poslije izdržavanja kraće robije za pokolj civila, uključujući ubojstvo postarije srpske učiteljice kojoj je pucao u leđa, preselio svoj log u ugodnije sesvetsko podneblje. U Gospiću, Norac je, inače, vraški nepopularan. Jedan branitelj-dragovoljac pričao mi je kako su devedeset i prve na nj pokušali atentat, jer im se smučio zulum toga mladog šefa bande oružanih desperadosa, sinjskoga konobra kojega im je u grad doveo Miro Laco, pripadnik HDP-a, Šuškove udbaške agenturne mreže. Atentat nije uspio i zavjerenici su odvedeni u zatvor u Rijeci, gdje prije ili kasnije završe svi ovakvi gospićki rodoljubi.
Ukratko, Gospić nije Manhattan, nego selendra od trinaest tisuća stanovnika, koja se u ratu smanjila na jednu trećinu prijašnjeg pučanstva. Fali devet hiljada Srba i pet hiljada Hrvata. To što je ostalo, reklo bi se u Zagrebu, "nije bog zna kaj". Na gradskom veb sajtu glavna je vijest kako je gradonačelnik zapalio u crkvi drugu adventsku svijeću. Da njemački veleposlanik ne obiđe razminirana područja, gdje dobri Nijemci svako malo utuku po par stotina tisuća kuna, ne bi bilo kulturnog života. Lokalni ginekolog, vječno oznojeni Darko Milinović, više nalikuje vodoinstalateru nego vrhunskom specijalistu, sagradio je tu sebi velebnu kliničku bolnicu, pa će na taj "čarobni brijeg" u gudurama dovoziti autobusima pacijente iz cijele zemlje. Ukratko, pobjeda HDZ-a u tom urbanom središtu ne narušava opću predodžbu o anihilaciji HDZ-a u urbanim središtima Hrvatske.
Općenito, HDZ je u svim izbornim jedinicama, osim u dvije, osvojio manje od dvadeset posto glasova, što, s obzirom na izlaznost, znači da ih u normalnim, civiliziranim sredinama podupire svaki sedmi ili deseti registrirani birač. U petoj, slavonskoj i devetoj, morlačkoj, dosegli su pak trideset posto, kao i u ultramontanskoj Dalmaciji, ali to se uklapa u statističku i sociološku matricu koja se iskazala već na izborima 2007. i na lokalnim izborima, održanim godinu dana kasnije - Hrvatska je, tada uočavamo, podijeljena na Istočnu i Zapadnu, što znači da u državi koegzistiraju dva društva, jedno progresivno, europsko i zapadnjačko, relativno razvijeno i industrijalizirano, te drugo nazadno, s potpuno uništenom privredom i socijalnom strukturom, u kojoj pretežu proračunski ovisnici iz raznih klijentelističkih populacija. Oni su čak razvili svoju ideologiju, pa smatraju da problem nije u tome što su nakrivo nasađeni i pogrešno usmjereni, nego što su "marginalizirani", iskorištavani od bogatoga hrvatskog zapada, kao kolonija monstruozne zagrebačkog aglomeracije (s manje od milijun stanovnika, pretežno raspoređenih u periferijske općine skromne gradnje i siromašnog stanovništva). Prirodni resursi, uostalom, neproporcionalno su raspoređeni u prilog istočnih dijelova zemlje, što su s metropolama zapadne Hrvatske povezani mrežom najmodernijih europskih autocesta, u koje su uložene milijarde eura. Cestu poput dionice Split - Vrgorac, nećeš vidjeti u Njemačkoj i ondje bi bez problema mogao sletjeti Space Shuttle. Podneblje i pogodnosti za život, klima, zemlja i more - neusporedivi su sa bilo kojim područjem Europe, to je čisti raj, a renesansni gradovi koji krase tu rivijeru, svaku bi drugu destinaciju pretvorili u propulzivnu regiju nalik na Azurnu obalu. Pa ipak, ondje vlada crnilo i beznađe, mrak i nazadnjaštvo. Većina tvornica je zatvorena, a sagrađene su bezbrojne nove crkve i samostani. Na usiljenoj evangelizaciji diglo se pritom više para nego na gradnji infrastrukture. I, na koncu, ovdje se glasa za HDZ, samo što ta većina više nije apsolutna, nego relativna i relativno beznačajna kad se promotri zemlja u cjelosti. Za Bandića glasalo je otprilike trećinu više ljudi od broja onih koji su podržali Jadranku Kosor. Prije nego se HDZ konsolidira u opoziciji, čeka ga, pak, idući poraz na lokalnim izborima, na koje će ponovo ići bez ilegalne blagajne te uporišta u javnim poduzećima i lokalnoj upravi, što su sad premrežene rodijačko-partijskom mafijom, koja kontrolira javne nabave, posao unosniji od trgovine heroinom.
Na kraju cijelog političkog procesa moći će se sagledati što je ostalo od HDZ-a i što je, zapravo, HDZ, ako nije klijentelistički sustav koji pljačkom državnog budžeta plaća očajnike u nerazvijenim krajevima. HDZ 2.0 mora postati sasvim drukčija politička mašina, a dok bude trajala borba za nasljeđe - ne kontrolu partijske vlasti nego partijske političke matrice - proći će barem dvije godine. Od vijeća matorih olinjalih intelektualaca koje je okupila Jadranka Kosor, imat će u stvaranju te projekcije isto toliko koristi kao i od nje same - borba tek počinje...
Na kraju cijelog političkog procesa moći će se sagledati što je ostalo od HDZ-a i što je, zapravo, HDZ, ako nije klijentelistički sustav koji pljačkom državnog budžeta plaća očajnike u nerazvijenim krajevima. Od vijeća matorih olinjalih intelektualaca koje je okupila Jadranka Kosor, imat će u stvaranju te projekcije isto toliko koristi kao i od nje same - borba tek počinje...
Kao sociologijski novum na ovim izborima, manifestiralo se, pak, atipično ponašanje dalmatinskog biračkog tijela u Desetoj izbornoj jedinici. Da, i tu je (tijesno) pobijedio SDP - Kukuriku, koji je pobijedio i u Splitu, ali pritom su se jasno očitovale raznovrsne anomalije, koje čovjek može odoka sve lokalizirati upravo u ovaj moj rodni grad, nekoć fenomenalnu istočnojadransku utvrdu civilizacije i hrvatske kulture. Godina dana u Splitu je kao provincijski prefekt proveo Gaj Julije Cezar. Split je bio bizantinsko-latinska republika s domaćim nobilitetom, dio veličanstvene talasokracije Sv. Marka, odakle se kultura proširila u unutrašnjost, pa su pokršteni kraljevi lokalnih hrvatskih Siouxa, a zatim importirana renesansa, koja nam je dala književni jezik. U Splitu je Kraljevina Jugoslavija uspostavila moderni kapitalizam, a socijalistička država, modernu industrijsku civilizaciju. Zatim je HDZ "velikim skokom untrag" sve to pretvorio u banditsko-nazadnjačku zakutnu provinciju, čvorište ratnog šverca strateškog materijala na srpska područja pod embargom. Za to nitko nije izveden pred sud zbog veleizdaje, jer je to bio dio državne politike, a švercom se bavila držvna kompanija INA. Posljedice po društvo bile su strašne. No, i nakon oporavka i povratka u demokraciju, Split i dalmatinska područja koja k njemu gravitiraju, nisu se emancipirali, niti bez ostatka upali u jednu od dviju spirala - onu uzlaznu, "zapadnjačku", ili onu "istočnjačku", koja vodi u potonuće, što se u političkoj teoriji zove (ako je riječ o državama) "failed state" (propala, osujećena država), dok je ovdje riječ o specijalnom slučaju jedne osujećene regije...
Taj "splitski sindrom", dakle, nije, naprosto, još jedan "slučaj istočne Slavonije", gdje tvrda, ilegalna ratnozločinačka politička sljedba, kao "provizionalna IRA" drži kao svoju legalnu političku frontu HDSSB, odnosno Sinn Fein. Sličan slavonskome je i slučaj zadarskog zaleđa, samo što je ondje okosnica jedna tajna korupcijska organizacija, u kojoj su ratni zločinci i lokalni šefovi podzemlja tek epizodisti. Ne, u Splitu imamo autogenu komplikaciju, koju bi svaki pošteni sociolog dohvatio sa golemim guštom, ako i sam nije zahvaćen patologijom koja se iskazuje osebujnim kvaziučenjačkim egzibicionizmom.
Iz Splita u Zagreb u šesti će saziv Sabora doći - Željko Kerum i njegova sestra Nevenka Brčić, te neopisivi pučki teolog oslobođenja i moralistički krizmatik don Ivan Grubišić, koji se manje-više odmetnuo od Crkve, ako ne od Rima i pape, u svakom slučaju od svoga načelnika štaba, kardinala Josipa Bozanića. Riječju - još jedan Grgur Ninski, ali bez brade... Koliko god bizarni, ti likovi nisu po sebi zanimljivi (an sich), nego po onome što reprezentiraju, odnosno po tome tko ih je gurnuo u političku orbitu. Keruma je lansirao Sanader, a drugi stupanj bila je Jadranka Kosor, no on je uživao široku javnu popularnost i političku podršku što mu je donijela pobjedu na lokalnim izborima kad se natjecao za gradonačelnika. Splićani to ponekad pripisuju činjenici da je Kerum divlji "Vlaj" koji je sašao s brda, pa se razlikuje od domaćeg, pitomog Dalmatinca, što je čista glupost, jer su vitalitet, pamet i energiju svim prethodnim splitskim modernizacijam dali upravo kulturni Vlaji, dok su autohtono gradsko stanovništvo sačinjavali mahom bijednici i beznačajni provincijalci, gubitnici u svakom projektu obnove i progresije društvenog bića. Kod Keruma je sve u redu što se tiče energije i poduzetnosti, ali je nevolja što se njegov uspon podudara s kriminalizacijom društva, u kojem trijumfiraju bešćutni, primitivni lopovi, ali tu ne mislim na Keruma, koji je relativno duševan, nego na tobož uljuđenog Sanadera i njegov krug "finih ljudi" lažne kulture i patetične grandece. I, što je najsmješnije, kao poduzetnik, makar i takav kakav jest, Kerum je moderniji profil od televiziranog Savonarole don Grubišića, kojega je u eteru kreirao Branko Bilić u herojsko doba hateveovskog telekozmizma, kad su njegove "Misli 21. stoljeća" uspješno konkurirale Mišakovoj emisiji "Na rubu znanosti". Mišakovi gosti plivaju u mediju ludičkog čudaštva, ali ga sami ne emaniraju (razliku je lako uočiti, po nedostatku autoironije i humora kod ondašnjih Bilićevih pacijenata).
Don Grubišića podržavaju TBF, pisac Ante Tomić i sociolog dr Dražen Lalić. Zašto? To nije jednostavna tema, kao ni sve te druge splitske komplikacije, svaka zaslužuje eksplikciju, ali ako stvar krajnje pojednostavnimo, uočit ćemo rezultantu - Split će u Zagreb u nacionalni politički forum delegirati jednog lokalnog poduzetnika sa sumnjivom bilancom i moralom te njegovu sestru, koja se ponaša kao da je junakinja turske sapunske serije o patrijarhalnoj obitelji na Bliskom istoku, zatim jednoga zabludjelog popa koji kao da je dopao iz kasnog srednjeg vijeka i jednog zabludjelog bivšeg general koji živi u prošlom stoljeću i misli da samo Tuđmanov sin može spasiti Hrvatsku. Iz koalicijskog odbira stiže, pak, slikovita pojava partijskog birokrata što glumi staru komunjaru i oponaša vlastitog strica koji je blajbugovao po Dalmiciji. Marin - Baja Jurjević pritom i sam njeguje autističnu poziciju unutar svoje stranke, a vodi gradsku organizaciju koja gubi sve izbore, jer se učahurila među ljude koji nemaju veze sa socijaldemokratskim projektom Zorana Milanovića. Toliko političkih anomalija na tako malenu prostoru? U čemu je stvar? U podzemnim vodama? U zračenju iz troposfere kroz ozonsku rupu? Ne, naravno, to je stvar socijalne dinamike, ništa usudbeno ili vanrazumsko, nego posljedica složenog socijalnog patogenog procesa, koji, međutim, sad ne bi trebalo objašnjavati, nego naprosto promijeniti. Za početak, politički je likvidiran HDZ, a zatim slijede drugi zahvati iz repertoara hitne medicine...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.