Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je 31. siječnja 2012. objavio odluku u slučaju "Sindicatul Pastorul cel bun c. Roumanie" (Sindikat Dobri pastir protiv Rumunjske), kojom presuđuje da je odbijanje registracije sindikata, koji su osnovali neki svećenici i vjernici Pravoslavne crkve u Rumunjskoj, protivno slobodi udruživanja koje garantira čl. 11 Europske konvencije o ljudskim pravima.
U stvari, u travnju 2008. u jugozapadnoj Rumunjskoj (Metropolija Olten) 35 klerika i laičkog osoblja Rumunjske pravoslavne crkve, među kojima su većina svećenici, osnovali su Sindikat čija je svrha "predstavljanje i obrana prava i profesionalnih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih interesa klerika i laika članova Sindikata u njihovim odnosima s crkvenom hijerarhijom i Ministarstvom za kulturu i bogoštovlje".
Nakon što je prvostupanjski sud u Krajovi u svibnju 2008. odobrio osnivanje ovoga sindikata i naredio njegovu registraciju u registru sindikata dodijelivši mu i pravnu osobnost, nadležna pravoslavna nadbiskupija se žalila na ovu odluku. Drugostupanjski sud u Dolju je u srpnju 2008. prihvatio žalbu nadbiskupije i poništio odluku prvostupanjskoga suda, zanijekao pravnu osobnost Sindikata i zabranio njegovu registraciju.
Spomenuti sindikat se nakon toga obratio Europskom sudu za ljudska prava, pozivajući se na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, radi zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, a spomenuti sud je odlučio kako je rečeno na početku ovoga teksta. Sada se, protiv spomenute odluke, očekuje utok Velikom vijeću Europskoga suda za ljudska prava, koje bi trebalo da donese svoju odluku.
Postojeća odluka Europskoga suda, koja je iznenadila poznavatelje pravne problematike odnosa Crkve i države i slobode vjere, višestruko je problematična jer mijenja doktrinu Suda o važnim aspektima zaštite slobode vjere. Među drugim problematičnim aspektima, uočljivo je da spomenuta odluka ne analizira činjenice pod vidom slobode vjere (zaštite prava drugih), nego pod vidom javnoga reda. Umjesto da se pita da li je nepriznavanje sindikata moglo biti opravdano kroz poštovanje slobode vjere Crkve, ovaj odjel Suda se zadovoljio konstatiranjem da spomenuti sindikat ne predstavlja opasnost za javni red i demokraciju te da stoga treba biti zakonski priznat. Da bi tako mogao postupiti, Sud je poštivanje slobode Crkve povezao ne sa slobodom vjere, nego s javnim redom. To je osnovna pogreška.
Drugi problem odluke, koji proizlazi iz prvoga, sastoji se u nenadležnosti države u vjerskoj materiji, nenadležnosti koja se zasniva na pravnom načelu institucionalne autonomije Crkve i njezine unutrašnje organizacije pred civilnim vlastima. Stoga zaista nije predmet nijednoga suda, pa ni Europskoga, ustanovljavanje ili dokidanje bilo koje ustanove unutar Crkve, niti je predmet takvih sudova meritorna prosudba unutrašnjih pravnih akata bilo koje crkve i njezinih tijela.
Frapantno je nepoznavanje od strane Suda onoga što Crkva jest, to jest da je Crkva sakralna ustanova. Jednako je očito nepoznavanje onoga što je svećeništvo, kao i odnosa između svećenika i njegove Crkve. Sve to za posljedicu je imalo da se Crkva u spomenutoj odluci Suda tretira kao privatno poduzeće, a svećenici kao obični zaposlenici. Odnosno, Sud je svojom odlukom pristupio pravnoj sekularizaciji Crkve i klera, što je posvema neprihvatljivo.
Argumentacija Suda u ovom slučaju ima očite nedostatke, kako u procjenjivanju činjenica tako u pravnoj analizi. U više točaka je u sukobu također s ustaljenom jurisprudencijom Suda, posebice time što u pitanje dovodi bitne aspekte zaštite slobode vjere, koja je zagarantirana Europskom konvencijom o ljudskim pravima i koja se ne može svesti na sindikalnu slobodu da se zarađuje. Dapače, ona to uopće nije!
Istovremeno treba postaviti pitanje: ako jednom bude zakonski priznat ovaj sindikat, hoće li Europski sud moći prisiliti Crkvu da s njim surađuje? Raspolaže li taj sindikat sredstvima za sindikalno djelovanje? I jasno je da je odgovor na ova pitanja negativan. A isto tako je jasno da se radi o pokušaju posvemašnje pravne denaturalizacije Crkve i svećeništva, što je nedopustivo i što su neki već usporedili sa sovjetskim osnivanjem Udruženja demokratskih svećenika u Rumunjskoj nakon 1945. godine.
Sve su to razlozi koji nalažu da utok protiv odluke iz siječnja treba da završi pred Velikim vijećem Europskoga suda kako bi ju ono moglo odbaciti. Tek to će biti doprinos poštivanju slobode vjere i kvaliteti jurisprudencije Suda, a obje su ugrožene spomenutom odlukom.
I na kraju, zašto bi ovim pitanjem trebalo da se bavi jedan katolički svećenik? Odgovor je vrlo jednostavan. Naime, ako bi sve ostalo prema sadašnjoj odluci, prema načelu jednakosti svih pred zakonom, ono što je gore rečeno odnosilo bi se također na druge vjerske zajednice, pa i na Katoličku crkvu u zamišljenoj situaciji da neki svećenici odluče osnovati sindikat ili političku stranku. Osim toga, osnivanje jednoga takvog eventualnog sindikata katoličkih svećenika i njegovo moguće priznavanje izravno bi se protivilo pozitivnom crkvenom zakonu koji propisuje da klerici uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi. I zabranjuje im isti crkveni zakon da aktivno sudjeluju u političkim strankama i u upravljanju sindikalnim društvima, osim ako to, prema sudu mjerodavne crkvene vlasti, traži zaštita crkvenih prava ili promicanje zajedničkog dobra. Jednako tako, izravno bi se protivilo dobrim standardima međunarodnoga prava o odvojenosti i samostalnosti Crkve i države, svake na svom području, već ustaljenima u pravnoj teoriji, a koji proistječu također iz sklopljenih ugovora između Svete stolice s pojedinim država.
(Autor je biskup Vojnog ordinijata u BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.