Godine 2007. boravio sam nekoliko dana u službenoj posjeti Ministarstvu pravde Francuske. Protokolarni raspored uključivao je i posjetu Vrhovnom sudu Francuske. Predsjednik suda primio me ujutru, u 7.15 časova. U ogromnom zdanju Vrhovnog suda nije bilo žive duše. Radni dan je počinjao u osam sati.
Predsjednik me čekao u prostoriji ispred svog kabineta pored aparata za kafu. Dok mi je sam posluživao pecivo i suve kolače, izvinjavao se što za naš susret nije mogao naći neko pristojnije vrijeme.
"Danas moje vijeće počinje sa suđenjima u osam sati", objasnio je zašto naš sastanak počinje prije početka radnog dana.
Nije neobično vrijeme susreta bilo jedino moje iznenađenje u zdanju koje je obilježilo francusku pravnu kulturu. Od predsjednika sam čuo mnogo zanimljivih razumijevanja profesionalne etike i moralnosti. "Dolazim svaki dan prije mojih sudija da bih riješio dnevne predsjedničke obaveze prije suđenja", objašnjavao je. "Zašto predsjednik Vrhovnog suda velike zemlje mora da sudi?", pitao sam. "Zbog toga što je on, prije svega, sudija. Predsjednička ovlaštenja su dodatna obaveza, a ne privilegija. To je čast koja se mora opravdati dodatnim naporima! To me umorilo, jedva čekam da mi istekne mandat", objašnjavao je.
Sjetio sam se francuskog kolege s razlogom. Ovih dana istekli su mandati predsjednika vrhovnih sudova entiteta i glavnog tužioca Tužilaštva Federacije BiH. Proveli su po 12 godina na predsjedničkim pozicijama (dva uzastopna mandata). Čujem da su ponovo aplicirali. Ubijeđeni su da im se mandat treba obnoviti i treći put. Nisu se umorili od posvećenosti i predanosti teškim predsjedničkim obavezama kao njihov francuski kolega!
Ovo me ozbiljno zbunilo. Da li je moguće da predsjednici vrhovnih sudova i glavni tužilac misle da nema ko da ih zamijeni? Da li zaista vjeruju da su njihove kolege ubijeđene u njihovu izuzetnost i da ih podržavaju? Mogu li da javno objasne šta je to u njihovoj dvanaestogodišnjoj praksi toliko značajno za pravosudni sistem da ih izdvaja i preporučuje kao nezamjenjive i zaslužne (doživotne) pravosudne funkcionere?
Ne želim nijednog trenutka da dovodim u sumnju njihove profesionalne i moralne kvalitete. Ne dovodim u pitanje ni njihove upravljačke sposobnosti. Vjerujem da postoji većinska saglasnost da su uspješno obavljali predsjedničku dužnost. Ali, da li je to dovoljno da se kandiduju za treći mandat? Da li je njihova kandidatura korektan odnos prema kolegama? I da li zaista misle da njihove kolege nisu sposobne da budu na čelu institucija? Ako ne misle, onda je bilo kolegijalno i ljudski da se povuku i da kolegama pruže šansu da pokažu svoje sposobnosti.
Iz neprovjerenih informacija saznajem da iz jednog vrhovnog suda nije aplicirao niko osim dosadašnjeg predsjednika! Izgledalo bi da na taj način sudije daju bezrezervnu podršku predsjedniku za treći mandat! Pomalo čudno! Zašto ih pozicija predsjednika ne zanima? Ne misle, valjda, da za to nisu sposobni? Zar je moguće da sudbina jedne institucije zavisi od jednog čovjeka? Zar nije prirodno da čovjek teži da napreduje i realizuje svoje potencijale? Ili je u pitanju poguban mentalitet nezamjeranja i neiskrenosti? Pitam se da li bi konkurisali da su znali da neće konkurisati predsjednik?
Imaju pretendenti na treći mandat dobar argument za spasavanje svoje funkcionerske časti u činjenici da je VSTS već birao predsjednike nekih sudova po treći put. I s pravom se pitaju zašto i oni ne bi imali isto pravo! Ne bih se složio da je ova činjenica dobar argument. Mislim da je VSTS uveo praksu loših presedana. Nije mudro na lošim odlukama zasnivati lična prava. Pitanje mandata u pravosuđu VSTS je morao prethodno riješiti definisanjem principa zasnovanog na zakonu i interesima sistema. Uvođenje trećeg mandata kroz pojedinačne odluke predstavlja tumačenje da mandati u pravosuđu nisu ograničeni. Kuda takvo tumačenje vodi pravosuđe? U potpuno obesmišljavanje instituta mandata i stvaranje kaste doživotnih predsjednika i glavnih tužilaca! Da li je ovo bio cilj reforme?
Čini se da bi VSTS u ovoj situaciji morao da interveniše s odlukom da se predsjednički mandat može obnoviti samo izuzetno. Sintagma "može biti ponovo izabran" (član 25 Zakona o VSTS) se mora tumačiti upravo kao izuzetak. Inače, zašto bi se mandat ograničavao? Da je zakonodavac mislio drugačije, u zakonu bi stajalo da se predsjednici sudova i glavni tužioci biraju bez ograničenja mandata.
Ograničenje mandata ima svoju unutrašnju logiku i specifičan ratio. Na taj način se "provjetrava" sistem i testiraju sposobnosti većeg broja ljudi. To daje šansu kreativnosti i podstiče napredak. U multietničkim društvima postoji i dodatni značaj mandata: balans nacionalne zastupljenosti. U ustavima entiteta je to postavljeno kao princip. Predsjednici vrhovnih sudova ulaze u kvotu "ključnih političkih funkcija" koje se dijele tako da uvažavaju interese naroda. Da li ima razumnog objašnjenja da se na poziciji predsjednika Vrhovnog suda 18 godina nalazi predstavnik jednog naroda? Ili, da se na ključnim političkim pozicijama mijenjaju predstavnici naroda, a da predsjednici vrhovnih sudova ostaju isti?
Pravosuđe je sistem u kome se ogleda jedno društvo. U njemu moraju biti vidljivi najviši etički i moralni principi. Profesionalna etika podrazumijeva i načelo jednakih šansi. Predsjednici sudova bi trebalo da budu svjetionici profesionalne etike i moralnosti. Da li su? Krajnje je vrijeme da se VSTS pozabavi ovim pitanjima.
Autor je sudija Suda BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.