Kad kupaš dijete u buretu i gledaš u memljiv zid koji ga brani od svijeta, u kojem bi ti trebalo da mu budeš heroj, a hladno mu je i nema izvjesno toplije sutra, pitaš se šta je poljuljalo tvoje junaštvo?! Kad si dijete i imaš samo još troje djece koje je dvoje ljudi izrodilo, baš kao i tebe, i otišlo, zauvijek, nemaš baš mnogo vremena da ti praštamo nevinu nesmotrenost, to što nisi pojeo sve iz tanjira i što si se bezbrižno zavalilo u prvu jesenju lokvu ispred kuće, jer, tvoja kuća, zahvaljujući neznancima, tek niče, a ti imaš zadatak da budeš hrabar i pomalo zaboraviš da si tek - dijete.
Ponekad si i ljudsko biće koje je iz kućice za pse, u šupi neznanca, shvatilo da ćeš mnogo toga morati sam, jer nekima je bilo teško da te vode kroz život, a udahnuli su ti ga. Ili su ti ga, recimo, nesebično podarili, ne žaleći svoj, pa si ti danas dijete čija je majka najhrabrija od svih, najponosniji od sve djece i najželjniji maminog toplog prijekora. Ili da te bar jednom poljubi...
I danas sam se sjetila djece koju je nesavjesnost usmrtila na pješačkim prelazima, koju je bakterija pobijedila u mostarskoj bolnici ili one koju sam gledala na banjalučkom Odjelu hematologije dok se grčevito drže za život. Djevojčice koja sanja svoju kosu i dječaka koji je možda već odsanjao sve snove. Svih onih mališana za koje nas svakodnevno mole da im pomognemo, mole da ih spasimo. I dijete sam i roditelj, i neko ko se pita koliko je duga lista sudbina koje nas neprestano proganjaju, bole i podsjećaju da iza ugla vreba neki niski udarac života?!
A onda, jednog običnog dana, u centru Banjaluke ugledam konja. Onako, velikog, snažnog, bijelog. U strogom centru, mi, pješaci, i konj. Ponaša se krajnje kulturno dok mu prilazi djevojčica u bijeloj haljinici, dubokim gumenim čizmama i s nekakvim šljemom na glavi. Onda ih fotografišu i spoznam da je tu, među nama, par reinkarnacija bivših Eklstona. "Slavica", s frizurom i cipelama od izvrnutog aligatora, i "Berni", papirnata kupasta kapica na glavi, sitno tijelo i golemi android, tipičan primjerak "londonskog zeta, vlasnika tamo neke velike auto-škole". To su mama i tata, a djevojčica slavi rođendan. I ona treba da pred svima nama prodefiluje na konju, dok su mama i tata na čelu kolone. Siromašnija djeca maštaju, a podjednako bogati roditelji razmišljaju kako potući ovaj srećan divan dan.
Dok gledam kako životinja ostavlja trag nasred banjalučkog centra, razmišljam o tamo nekom samohranom ocu, koji nema za pelene svom djetetu, ali sigurno zna da počisti za njim. Je l' ova rođendanska sreća u ravni veličine i snage tog konja ili tek njegove potkovice?! Da li je sreća da budeš dijete čiji roditelji mogu da plate da na čas postaneš nešto kao cirkuska atrakcija u koju bulje slučajni prolaznici ili je čista sreća onaj musavi osmijeh iz Šušnjara?! I da li bi pristao da se mijenjaš za gumene čizme koje gaze puste livade i propuštaju?!
Život je najnagrađivaniji režiser, a uloge nam podijeli po nekim čudnim zaslugama. Nema tu baš neke audicije, najčešće je ili puka sreća ili čista namještaljka, baš kao i sve ostalo na toj, nekad dugačkoj, a ponekad blijedo urezanoj liniji na dlanu. I malo toga se o sreći i zadovoljstvu tu pita nas same, na poslijetku je tek najvažnije koliko su čizme blata propustile na petu, a koliko na obraz.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.