Logika je vještina i metoda pravilnog mišljenja. Smatra se metodom svake nauke, svakog učenja i umjetnosti, upravo zato što se proces pravilnog mišljenja može svesti na zakonitosti.
Onda te zakonitosti može da nauči svako ko želi da nauči. I upravo razvijanjem logike unapređujemo svoje mehanizme razlučivanja bitnog od nebitnog. Lažnog od istinitog. Realnog od nerealnog. U stvari, naše mišljenje bi trebalo da se sastoji od četiri principa: princip identiteta, princip protivrječnosti, princip isključenja trećeg i princip dovoljnog razloga. Normalna i zdrava društva upravo zato u svojim sistemima, prevashodno obrazovanju, promovišu i razvijaju logiku tj. pravilno razmišljanje. Ulaganjem u pravilno razmišljanje individue, odnosno članova društva počinju da dosta mladi uviđaju zakonitosti i odnose na realnim i istinitim osnovama. Tako da je rezultat takvog dugoročnog ulaganja u stvari istina kao vrijednost prvog reda.
Druga vrsta društava, sa hroničnom bolešću, takođe pokušavaju da razviju pravilno razmišljanje. Razlika nastaje u tome što obrazovanje i drugi sistemi društva sa bolešću zvanom laž uvode drugi podtip logike. Paralogizam. A on se definiše kao namjerno napravljen pogrešan zaključak. Znači, pravilno razmišljanje i zakonitosti u odnosima rezultiraju namjernim pogrešnim zaključcima. To ima za svrhu da smo uvijek na dobrom putu, ali nikad na kraju nemamo sreće. Što dovodi do zbunjenosti, izgubljenosti, dezorijentisanosti i krajnji ishod je apatija. Takva društva su puna protivrječnosti, nasilja i paradoksa jer u njima ne vlada istina.
Najbolje primjere ovakvih društava možemo naći u prošlosti. Kao i danas. Međutim, gledajući iza sebe možemo jasno spoznati kako su društva izašla iz začaranog kruga laži. Kako je istina pobijedila. Takvo je, recimo, bilo evropsko srednjovjekovno društvo. Na primjer u Italiji. Srednji vijek ili tamno doba je trajalo dosta dugo. Praćeno je bolestima, glađu, ratovima, nasiljem, siromaštvom. Čovjek je sudio čovjeku, čovjek je vladao nad ljudima. Naravno sa krunom i uz navodni blagoslov Svevišnjeg. I sve to pod strogom kontrolom vjerskih poglavara.
Stara dobra poslovica - dok jednom ne smrkne drugom ne svane - se na ovom prmjeru još jednom dokazala. I dok je Konstantinopolju smrkavalo, Veneciji, Firenci i Đenovi je svitalo. Carigradske riznice su odlazile u te gradove kao zamjena za zaštitu, a u stvari su bile subvencije za rađanje promjene koja će upaliti svjetlo tom tamnom dobu.
Javlja se humanizam. Pored svega što ga krasi, temelj je vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideja vodilja je svestran čovjek koji razvija svoje umne sposobnosti i svoj duh u cilju preispitivanja uvriježenih uvjerenja i sticanja novih znanja. Ili otkrivanja zakonitosti koje se nalaze u i oko njega. To dovodi do preporoda u nauci i umjetnosti koje uvijek ide sa humanizmom - renesansa.
Slobodnom voljom izučavamo logiku. Logikom stičemo znanje. A znanjem razvijamo razum. Razumom pobjeđujemo životinju u sebi. A ljubavlju razum dijelimo sa drugima. Zato više ljudi ne vladaju nad ljudima. Već ljudima vlada zakon nastao udruživanjem u razumu
Tadašnje društvo kao nikad prije počinje da logikom i znanjem prepoznaje zakonitosti odnosa što dovodi do naučnog i empirijskog shvatanja svijeta. Jačanje individualnosti i racionalnosti pojedinaca. Grade naučne i kulturne institucije. Tako renesansa oslobađa bujicu kreativne i stvaralačke energije što donosi do ogromnog napretka u nauci - matematika, fizika, astronomija. Trgovina i komunikacija uzimaju maha, gradovi cvjetaju, stanovništvo raste, glad iščezava zajedno sa bolestima. Tada, u sjenci svih ondašnjih dostignuća, na scenu stupaju vrijednosti koje će dovesti ljude do našeg doba: udruživanje, džentlmenstvo, uzdizanje dostojanstva čovjeka i istini se prepušta snaga koju je oduvijek imala. I zaista dobijamo utisak da je ondašnje društvo shvatilo zakonitosti i da je tu razlog ogromnog napretka.
Uzrok ove potonje promjene sa dugoročnim dejstvom se može naći u jednom segmentu renesanse. To je ta navodna opčinjenost ondašnjih umjetnika antikom. Ako to prihvatimo bez pogovora onda ćemo ispustiti veoma bitan dio, a to je da inspiracija leži u Biblijskim motivima. Od Sikstinske kapele pa do Posljednje večere. I to se ne odnosi samo na umjetnost već na društvo u cjelini. Tako Biblija kaže da je Bog u svima nama u formi Svetog duha - ljubav, razum i slobodna volja. Kad se udružimo i upotrijebimo Božije u nama onda dobijemo Božiji zakon zato je upravo hrišćanstvo udarilo temelje današnjice.
A ti temelji su upravo ljubav, razum i slobodna volja svakog čovijeka. Slobodnom voljom izučavamo logiku. Logikom stičemo znanje. A znanjem razvijamo razum. Razumom pobjeđujemo životinju u sebi. A ljubavlju razum dijelimo sa drugima. Zato više ljudi ne vladaju nad ljudima. Već ljudima vlada zakon nastao udruživanjem u razumu. Da je ovo istina pogledajmo primjer pravnog instituta ekstradicije - ne može se suditi onome ko nije aklamativno (nije imao pravo da glasa u toj zemlji jer nije njen državljanin) učestvovao u donošenju zakona. Zato se on izruči zemlji u kojoj je mogao da učestvuje u donošenju zakona i čije državljanstvo ima. Tako, recimo, postoji i porota jer ne sudi čovjek čovjeku već mu sude ljudi udruženi u razumu - Bogu.
Koliko svako od nas, ali i svi mi zbirno u formi društva poznajemo zakonitosti i koliko stremimo ka Carstvu nebeskom odnosno znanju je proporcionalno razvoju našeg razuma i našeg usavršavanja. Koliko nam tu odmaže paralogizam i laž možete da pretpostavite. Kao koliko se mi borimo da laž razotkrijemo.
Kad god svu jednačinu logikom, znanjem i razumom razumijemo otkrićemo istinu. Zato su naučnici i pronalazači najsretniji. Oni otkrivaju istinu. Otkrivaju, a ne izmišljaju ono što je već postojalo i što im je dato na uvid.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.