Kolumne

Sa suda na kazališne daske

Proveo sam na sudu nebrojene radne dane i sate, upoznao sve važnije suce Općinskog i Županijskog suda, koji su u međuvremenu dospjeli na Vrhovni sud, mnoštvo advokata, policajaca…

 Moj odvjetnik, koji me branio desetak godina, postao je sad ministar pravosuđa. Drugi su otišli u Haag i tamo zaradili cijela bogatstva braneći prominentne zlikovce koji su nas, istraživačke novinare, tu kod kuće, u anonimnosti hrvatskog sudskog procesa, godinama gušili gomilanjem besramnih tužbi za svaku sporednu i nevažnu rečenicu i detalj činjeničnog opisa. Pritom bi izbjegavali temu, razlog i povod članka zbog kojega bi se našli u novinama. Merčep je, recimo, cijelu onu vilu zaradio utužujući samo jedan potpis pod jednu sliku o članku koji se prostirao na šest velikih stranica "Globusa"!

Ratnim zločincima pridružili su se zatim ratni profiteri, svakovrsni tajkuni i naposlijetku državni činovnici, razni pronevjeritelji, sudionici epohalne pljačke narodnog gospodarstva, koji su, svi zajedno, zatrpali hrvatsko sudstvo s više od milijun tužbi za klevetu te praktično blokirali pravosuđe u zemlji. Kako u Hrvatskoj kleveta sapada u kazneni zakon, za razliku od velike većine civiliziranih zemalja u svijetu, država, zapravo, pridržava pravo na Istinu i preko suda određuje što se i kako smije o nekome javno priopćiti.

U Americi, tužiš na svoj trošak, ali tamo kleveta praktično ne postoji - najnormalnija je stvar da autor poput Ala Frankena izda knjigu o kolegi, televizijskom komentatoru, pod naslovom "Rush Limbaugh is a Big Fat Idiot and Other Observations" (Rush Limbaugh je teški idiot i druga opažanja). Za to bi, majci, u Hrvatskoj platio golemu odštetu istom tom debelom idiotu. U Americi je to vlastito mišljenje pa ako se ono nekome, recimo Rushu Limbaughu ne sviđa, može uzvratiti sličnom uvredom, ako nađe nekoga tko će mu knjigu ili članak odštampati. Sasvim je drugo neistina, dezinformacija, koje nekome mogu pričiniti štetu. Ali tko je teški idiot, a tko "lakirana bubašvaba", spada u "editorial", kvalificirano mišljenje urednika i autora...

U Americi kleveta praktično ne postoji - najnormalnija je stvar da autor poput Ala Frankena izda knjigu o kolegi pod naslovom "Rush Limbaugh is a Big Fat Idiot and Other Observations"

Kod uvrede i klevete (libel) u opisu kaznenog djela imaš jasnu odredbu da su to neistine koje "počinitelj svjesno i namjerno iznosi kako bi drugome nanio štetu časti i ugledu". Stoga se možeš braniti ili tako da dokazuješ da je ono što si napisao istinito (teži put), ili pak da si imao uvjerljive izvore koji su te naveli da tako misliš i pišeš, pa otpada namjera, i cijela stvar pada u vodu…

No, odnedavna je u hrvatski zakon uveden i novi institut kaznenoga djela, tzv. blaćenje, koje se svodi na to da je kažnjivo iznositi  stvari o nekome koje su mu neugodne, makar bile i istinite, a tema od interesa za javnost. To je - po uzoru na najrestriktivnije zakonodavstvo u svijetu, ono švicarsko - skuhao, naravno, Vladimir Šeks, u zadnjem mandatu hadezeovske vlasti. Ideja je bila da se ostavi moćno zaštitno sredstvo za korumpiranu garnituru u demisiji, ali i ova nova, nadolazeća, taj je institut rado prihvatila, jer se političarska kasta kolektivno boji novina, novinara i javnosti budući da je itekako svjesna svog trulog moralnog habitusa.

Prošlog tjedna digla se, ipak, uzbuna kada je potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva Slavica Lukić osuđena zbog "blaćenja", jer je pisala o privatnoj bolnici "Medikol", u koju je ranija vlast utukla velik javni novac. Pokazalo se da je sve što je napisala točno, a ipak je osuđena u prvom stupnju, na Općinskom sudu, što je zatim izazvalo prilično veliku uzbunu.

Stiglo je jedno pismo iz OESS-a gdje su zabrinuti za slobodu hrvatskih medija, a onda se napokon javio i moj nesretni bivši odvjetnik, ministar Osrat Miljenić, te navijestio "određene korekcije" Kaznenog zakona. Sve je to jako dobro, iako nije ni izdaleka dovoljno - klevetu bi trebalo, naprosto, dekriminalizirati, kao što to stalno poručuju iz europskih institucija, a mi novinari borimo se za to više od petnaest godina. Do pomaka je došlo, jer je osuđena kolegica prominentna u novinarskoj asocijaciji, a osim toga partnerica je šefa jedne hrvatske parlamentarne stranke. Istog tog prošlog tjedna ja sam imao točno pet ročišta, a nisam jedini, ako sam i najgori, pa se nitko zbog toga nije ganuo, jer to tako ide godinama i desetljećima... U zadnjih sedam dana bio sam, eto, pet puta na sudu.

Tuže me Hrvatski auduo-vizulni centar i njegov predsjednik Hrvoje Hribar, jer sam napisao da u njihovoj kući nije nikad provedena čestita finansijska revizija, dok im filmovi ništa ne valjaju i nitko ih ne gleda. Tužio me Duško Ljuština, direktor gradskog kazališta "Kerempuh", jer sam opisao njegovu karijeru, koju je započeo kao nesvršeni šumar rodom iz ličkog sela Glibodol, a sad s družinom propalih glumaca, koji glume ezdepeovske političare, zauzima cijele Brijune, gdje drže šank Šerbedžijina kazališta "Ulysses". Tuži me Oleg Butković, gradonačelnik Novog Vinodolskog i hadezeov ministar prometa i veza u sjeni, jer sam napisao da je njegovo poglavarstvo u tom primorskom gradiću izvelo jednu rock-and-roll nekretninsku operaciju pa prodalo građevinski plac na kojemu je posrednik zaradio skoro dva milijuna eura.

Tuži me i neka Branka Jagar, koja je radila kod bivše ministrice zaštite okoliša Mirele Holy - pa je ova zbog nje i smijenjena - jer sam tu svašta napisao, a poslao sam i jedan inkriminirani SMS. Stvari, doduše, nisu posve bezizgledne iako je bitka teška - upravo su me obavijestili da sam oslobođen od Butkovićeve tužbe pa sam požurio da to javim njegovom šefu Tomici Karamarku. Nije mi još odgovorio, ali neka zna kakav mu je budući ministar, ukoliko baš takvoga i ne treba.

A obitelj Zec?

Kako u Hrvatskoj kleveta sapada u kazneni zakon, za razliku od velike većine civiliziranih zemalja u svijetu, država, zapravo, pridržava pravo na Istinu i preko suda određuje što se i kako smije o nekome javno priopćiti 

Kad je vidio da država i državno tužiteljstvo - DORH - nikad neće nešto zaista poduzeti protiv Merčepa, tužio ga je privatno sam Nobilo, zastupajući preživjelog sina, a ja sam svjedočio, kao i mnogi drugi novinari "Globusa", kojima su "merčepovci" godinama prijetili (mene su, štoviše, jednom oteli i maltretirali). Na sud smo naposlijetku dovukli i samoga Josipa "Đolija Manolija" Manolića, koji sve o svemu zna, a povremeno progovori, zagonetan kao Sfinga, posljednji kumir udbaške arkane…

Tako da će, sve u svemu, poslije nepunih dvadeset i pet godina Merčep, malešni ratni instigator, vjerojatno završiti u buksi. Onda ostaje još samo to da se optuži njegova šefa, Ivana Jarnjaka, i pred poviješću osudi vrhovnog šefa, samoga Vrhovnika, Franju Tuđmana. To je već praktično obavljeno u Europi, gdje taj lik uživa ugled otprilike kao i Slobodan Milošević. Još treba isto gradivo utvrditi u Hrvatskoj, ali zato, siguran sam, neće biti potrebno više od pedeset godina.

Na koncu, valja napravi kasting za buduće filmsko uprizorenje te novinarske epopeje, koja će nesumnjivo uslijediti nakon ove zločinačke, kazališne. Kolegicu Slavicu Lukić mogla bi glumiti Julia Roberts, koja je već igrala Erin Brockovich, a slično su građene, dok bih ja najradije da me glumi Denzel Washington. Tako bi se mogla najlakše prikazati apartna pozicija koju uživam u hrvatskom društvu. (Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije