Pišem ti, Brate moj u tuđini, al' ne znam kako da počnem ovo svoje pismo, pošto odavno ovdje niko nikome ništa ne piše, pa pošto nas iste more muče, ja bi' krenuo od našeg Meše šta smo i ko smo mi? Da li smo ljudi il' zvijeri? Šta želimo i kud idemo?
Brate moj, davno si otišao sa ovih prostora, nikad se nisi javio, sad se samo sjećam našeg djetinjstva kao kroz maglu, kad si mi rekao da ćeš otići i nikad se više nećeš vratiti, jer želiš da tvoja ljubav pobijedi moju mržnju. I evo, prošlo je toliko godina, saznah da više nisi moj brat, da si promijenio i ime i vjeru, al' da je ljubav u tebi ostala i da je pobijedila moju mržnju. Evo, ja sad sjedim napaćen, istrošen kao umoran starac i dalje zadojen mržnjom i onim seljačkim primitivizmom: "Ne dam pa neka glava ide." E, ta Lazareva ili ne znam čija došla je glave i meni i cijeloj mojoj familiji koja nesta kroz ove ratove i ove moje mržnje. Raselismo se, otuđismo, nestasmo. Volio bih sad na izmaku snage da imam bar malo ljubavi i slobode, da imam svoj mir i svoj srećni kutak, da imam nekoga pored sebe da ubijem ovu samoću koja me strašno razara. Tražim čovjeka.
Nažalost, sva moja nadanja i želje ostali su pusti.
Ostao sam sam, sad ne znam "Ni tko sam ni šta sam." Želim da nestanem i umrem al' ne da Bog ni umrijeti kad ti hoćeš, valjda zbog svih tih grijehova mojih.
Pišem ti, moj Brate, šta osta od našeg djetinjstva i bratstva. Od bezbrižnih igara, nepreglednih polja i širokog neba. Ništa. Pustoš. Tuga. Neizvjesnost. Jad i bijeda.
Moj Brate, ti ode tamo daleko preko okeana, ja ostah ovamo po ovim vrletima, ti bogat al’ nesretan, ja siromah i bijedan. U snovima te tražim, u mislima iščekujem, a znam da nećeš doći.
Ne znamo više ni ja ni ti ko smo i šta smo i šta ćemo biti. Zaboravićemo i ja i ti, i svoje pismo i svoj jezik, i naše običaje. Bićemo ništa u raskoši šarenila bez identiteta i svog bića.
Moj Brate, što nas takva sudbina zadesi, šta smo to Bogu mi zgriješili, a znaš kako smo se voljeli i pazili. Bato moj, kako smo zajedno slušali nedjeljom prenose fudbalskih utakmica, kako smo bezbrižno tjerali loptu, igrali se od jutra do mraka, po snijegu, mrazu i mjesečini. Taj naš dodir, stisak, zagrljaj i spavanje pod jednim jorganom bio je pun ljubavi i čežnje da nas niko nikad ne rastavi. Al' to ne dočekasmo ni ja ni ti. Naša želja da se ponovo susretnemo se ne ispuni. Uvijek su nas rastavljali i dijelili da se zna šta je tvoje, a šta je moje. Sve zajedničko naše su nam oteli. Danas, ti si sve zaboravio što smo zajedno učili, a ja nemam kome više da ispričam tu priču iz našeg djetinjstva. Zato i pišem ovo pismo pred novu našu nesreću, pred novu seobu naroda, da bi nešto naša djeca iz ovog naučila, ako bi izbjegla tamo, možda da se bar ona slučajno sretnu iako se nikada nisu ni čula ni vidjela. Čujem, imaš dosta unuka, i bijelaca i crnaca, al' i drugih boja. Hvala Bogu. Nek' su živi i zdravi. Imam i ja dosta unuka, al šta mi vrijedi. Ni mene ne obilaze moji unuci, razasuti su po svijetu, ne znaju ni gdje su im grobovi predaka, neki još znaju naš jezik, drugi su zaboravili, neki znaju koje nam je pismo, a drugi su i to zamijenili tuđim pismom, i tako, Brate moj, kad saberem sve i oduzmem, nije mi ni važno šta je rekao Meša, niti šta je glumio Žarko Laušević, al' vidim da se krug zatvara, da nećemo više biti ni braća po materi i da ćemo sutra svi biti nešto treće, kauboji ili Indijanci.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.