Kolumne

Srbi i ZAVNOBIH

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

Svaka, a pogotovo ova okrugla 75. godišnjica održavanja ZAVNOBIH-a uvijek iznova pred nas postavlja potrebu da se ponovo preispita ovaj važan datum iz naše zajedničke istorije i da se odredimo prema njemu i njegovim novim političkim tumačenjima u kontekstu promijenjenih istorijskih i političkih okolnosti.

Prije svega, prema NOB-u i antifašističkom i partizanskom pokretu u Jugoslaviji i BiH i uopšte prema socijalističkom i lijevom političkom nasljeđu i tradiciji ove zemlje. Sve ove vrijednosti unutar srpskog korpusa danas u RS i BiH su zapostavljene i gurnute na marginu i o njima se gotovo javno ne razgovara, niti se dovoljno afirmišu kao pozitivni dio našeg nacionalnog i istorijskog nasljeđa, koliko bi to trebalo i koliko zaslužuju. Pokušaćemo sagledati ovaj odnos kroz prizmu tretiranja i vrednovanja dokumenata usvojenih i donijetih na tri zasjedanja ZAVNOBIH-a.

Narodna skupština Republike Srpske je 20. jula 1993. godine na sjednici u Mrkonjić Gradu usvojila odluku kojom je sve odluke donijete na zasjedanju ZAVNOBIH-a u ovom gradu 1943. godine proglasila nevažećim. U odluci Narodne skupštine Republike Srpske o poništenju odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a konstatuje se da je srpski narod u SR BiH, koja se raspada, ostvario svoju legitimnu i legalnu težnju za sopstvenom državom, koristeći suvereno pravo srpskog naroda za samoopredjeljenje, i utvrđuje da se između ustavno-pravnih rezultata zasnovanih na nevažećim odlukama ZAVNOBIH-a i Republike Srpske zasnovane na originernom pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje ne postoji nikakav oblik državno-pravnog kontinuiteta. Ovo je bila jedna nepromišljena odluka, koja je zarad jednog neizvjesnog i dalekosežnog političkog cilja, odbacila sve druge pozitivne vrijednosti ovog važnog istorijskog događaja.

Čega se Srbi odriču kad odbacuju odluke ZAVNOBIH-a? Zašto su se Srbi, rukovođeni lakomislenim i paranoičnim antikomunizmom i rigidnim nacionalizmom devedesetih godina, odrekli tako važnih tekovina, kojima su njihovi preci i sunarodnici dali ogroman doprinos i u koje su ugradili brojne ljudske žrtve i stvaralačka stremljenja. Zato ćemo ovdje analizirati šta je sve zapisano u dokumentima ZAVNOBIH-a, kojih se tako neodgovorno jednim potezom odrekla ratna Skupština Republike Srpske, predvođena SDS-ovom stranačkom većinom. Zašto je Rezolucija ZAVNOBIH-a važna za sve, a posebno za Srbe u BiH?

BiH se ne može pohvaliti velikim brojem istorijskih dokumenata i bogatom ustavno-pravnom tradicijom, tako da unutar tako manjkave tradicije dokumenta ZAVNOBIH-a zaslužuju da se prema njima odnosimo sa više vrijednosnog poštovanja i naučnog respekta, uz sva njihova istorijska i pravno-politička ograničenja, kao dokumenta jednog ratnog i burnog vremena.

Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a donijelo je Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH. Možda će mnogima zvučati nevjerovatno, ali osim ranijih pojedinačnih partijskih proklamacija, Rezolucija ZAVNOBIH-a je prvi pravno-politički dokument u istoriji BiH koji eksplicitno spominje Srbe kao politički narod u BiH, iako su u njoj živjeli vijekovima kao autohtoni i najbrojniji narod. Nijedan ustavno-pravni dokument prije toga ne spominje Srbe ni druge narode u BiH kao etno-nacionalne državotvorne i političke konstituente. Srbe kao politički narod ne spominju raniji ustavno-pravni dokumenti kao što su "Ustavni zakon Vilajeta Bosanskog" (Turski ustav) iz 1867. godine, austrougarski Zemaljski ustav (Štatut) za BiH iz 1910. godine, koji je oktroisan i nametnut od strane dvojne monarhije, kao ni ustavi Kraljevine SHS od 1921. godine i Ustav Kraljevine Jugoslavije od 1931. godine. Ustav Kraljevine SHS iz 1921. godine samo u naslovu spominje Srbe, Hrvate i Slovence kao narode i nigdje više u tekstu od 142 člana Ustava. Ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine nijednom ne upotrebljava riječ Srbi od 120 članova teksta Ustava. Čak i samoproklamovana, međunarodno nepriznata, privremena, kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je postojala samo 33 dana, od dana raskida s Austrougarskom monarhijom do ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom i ulaska u Kraljevinu SHS 1.12.1918. godine, samo načelno spominje Srbe. Nakon toga, u Sarajevu je 20. oktobra 1918. godine osnovano Narodno vijeće SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba) za BiH, koje je preuzelo upravu od posljednjeg austrougarskog poglavara za BiH (Srbi kao narod se spominju samo načelno kao treći narod u naslovu).

U Rezoluciji ZAVNOBIH-a stoji: "Prvi put u istoriji BiH sastali su se predstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda... (obratiti pažnju na redoslijed naroda op.a.) da urede svoju zemlju onako kako to odgovara njihovoj volji i interesima." ZAVNOBIH je bio "vrhovno političko predstavništvo svih naroda" BiH, u funkciji ustavotvorne skupštine ili konstituante koja je prethodila sazivanju Drugog zasjedanja AVNOJ-a za stvaranje Demokratske Federativne Jugoslavije. U tački 5. Rezolucije ZAVNOBIH-a stoji: "Danas narodi BiH, kroz svoje jedino političko predstavništvo ZAVNOBIH... ( ), hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena BiH, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba i Muslimana i Hrvata." Vijećnici ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine nisu imali za cilj stvaranje nekakve nezavisne države BiH, već je buduća BiH bila projektovana prije svega kao jedna od federalnih jedinica u sastavu DFJ/FNRJ i SFRJ.

U rezoluciji su osuđeni domaći kolaboracionisti i saradnici okupatora iz svih naroda bivše Jugoslavije. Kao strani okupatori i osvajači koji su kroz istoriju unosili razdor među narode BiH nabrojani su redom Turci Osmanlije, Mađari, Austrijanci i fašistički zavojevači. Danas se u BiH slavi Tursko osmansko carstvo koje je srušilo srednjovjekovnu bosansku državu, glorifikuje se austrougarska vladavina, po kojima je "Mlada Bosna" bila teroristička organizacija, a veličaju se nacistički i fašistički okupatori i njihovi domaći saradnici.

Rezolucija oštro osuđuje širenje i sijanje netrpeljivosti, nesloge i mržnje među narodima od strane domaćih predratnih nacionalističkih stranaka. Šta je u tome loše? Rezolucija apeluje na borbu za slobodu, socijalnu pravdu, bolji život, slogu, bratstvo i jedinstvo i zajedništvo svih naroda BiH i Jugoslavije. Šta je u tome loše? I po čemu se ove vrijednosti razlikuju od ideala francuske građanske revolucije i principa EU i Savjeta Evrope? Rezolucija najoštrije osuđuje zločine ustaša protiv Srba. Rezolucija jasno ističe većinsko učešće Srba i srpskog naroda u narodnooslobodilačkom partizanskom pokretu: "Srpske mase, koje sačinjavaju većinu NOV, i koje su dale najviše žrtava danas stoje odlučno uz narodnooslobodilački pokret." Na zasjedanju ZAVNOBIH-a bilo je 247 delegata, od kojih su 173 imala pravo glasa. Zasjedanje ZAVNOBIH-a je bila pluralistička skupština svih naroda, vjera i dijelom različitih političkih opredjeljenja, od komunista koji su dominirali, ali i lijevih krila, HSS-a, radikala, demokrata i Srpske seljačke stranke, koji se nisu kompromitovali saradnjom s okupatorima. Većina delegata zasjedanja ubjedljivo su bili Srbi. Ovaj politički skup nedvosmisleno potvrđuje dominantnu brojčanu prevalenciju srpskog naroda i u političkom komunističkom vođstvu i u narodnooslobodilačkoj vojsci i borbi, u tadašnjoj BiH i Jugoslaviji.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 1. jula 1944. godine donijeta je Deklaracija o pravima građana, koja predstavlja modernu povelju prava i sloboda na evropskom nivou, i to četiri godine prije donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN 1948. godine i šest godina prije donošenja Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine. Prijedlog teksta deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine Rodoljub Čolaković, a po nekim saznanjima najvjerovatnije i Hamdija Čemerlić.

Potpuno je razumljivo nastojanje Srba da novu dvoentitetsku ustavnu strukturu iz Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine preferiraju u odnosu na unitarno državno ustrojstvo Socijalističke Republike BiH. Ali, po čemu je ZAVNOBIH "društveni ugovor" protiv Srba i srpskog naroda u BiH, izuzev što više ne živimo u široj i jedinstvenoj državnoj zajednici Jugoslaviji, koje više nema? Znači li to da zbog Dejtonskog sporazuma i sadašnje ustavne strukture koja je normirani pravno-politički okvir države, mi Srbi treba da se odreknemo političkih tekovina ZAVNOBIH-a, u koje su i naši sunarodnici i preci ugradili svoje žrtve, političke ideale i nadanja.

ZAVNOBIH je bio prvo domaće narodno predstavništvo BiH u njenoj istoriji. ZAVNOBIH je važan jer je u njemu sadržano unutrašnje priznanje političkog statusa, jednakosti i ravnopravnosti tri naroda u BiH, Srba, Hrvata i Muslimana/Bošnjaka između sebe. Na ZAVNOBIH-u BiH će dobiti svoj prvi Ustav u istoriji, 1946. godine, u kome su Srbi politički državotvorni narod, a Srbi se prema tome odnose odbacivanjem tog političkog nasljeđa.

ZAVNOBIH i Dejtonski mirovni sporazum su politički neuporedivi zbog različitog istorijskog konteksta i političkih okolnosti i donijetih odluka, kao i konačnog ishoda održanih skupova. ZAVNOBIH je domaći društveni dogovor tri naroda postignut u zajedničkoj oružanoj oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi u svjetskom ratu u zemlji pod stranom okupacijom, a Dejton je međunarodni mirovni sporazum između tri naroda u međusobnom ratu pod diktatom međunarodne zajednice. U prvom slučaju BiH je subjekat politike, a u drugom objekat međunarodne politike. Odbacivanjem odluka ZAVNOBIH-a, kao najvažnijeg političkog dijela regulativnih ideja NOR-a, koje su samo jedna kocka u mozaiku šire političke avnojevske arhitekture stvaranja zajedničke države Jugoslavije, Srbi se praktično odriču vlastitog ukupnog učešća u antifašističkom partizanskom pokretu i narodnom rukovodstvu BiH u kojem su imali vodeću političku ulogu.

Kako je moguće slaviti 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, koji su Srbi izvojevali oružjem, bez prihvatanja političkih odluka i tekovina te borbe u ZAVNOBIH-u?

Ostavljajući spor o Danu državnosti i samom prazniku, oko koga bi se svakako trebalo zajednički dogovoriti, ZAVNOBIH ne bi trebalo da bude razlog da Srbi u Republici Srpskoj i BiH zapostavljaju sve ono pozitivno što je donijelo zasjedanje ZAVNOBIH-a, za Srbe i srpski narod, u kome su zajedno učestvovali naši preci i sunarodnici. Zato bi vlasti Republike Srpske trebalo u budućnosti da posvete više pažnje obilježavanju pozitivnih tekovina ovog značajnog istorijskog događaja.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije