Čujem, kažu, biće rata. Razmišljam, il' su ludi ili imaju puno slobodnog vremena. Treba im zabava, treba im obaveza.
Čujem, kažu, ne volimo se. Neka je mržnja u našim narodima. Svako svakog pljuje, unižava. Dobro, mi smo ovdje takvi, nekako nakrivo natakareni, pa nam život dođe kao dječja pjesmica "Ko se tuče, taj se voli".
Od zabave, preko obaveza, ljubavi, do pjesmica. Tanka je nit koja će roditelja dovesti od ludila do vanserijske sreće. Kakve veze sve ove nabacane nebuloze imaju s nama, imaju s bilo čim? Pa, imaju, samo ovdje se u moru informacija o tinjajućem ratu, prikrivenim sukobima, netrpeljivostima, zašto predsjedniku nije imao ko da piše, da li je poštar zvonio dva puta i kako je neki fantom napose otvorio pismo, negdje usput zagubi priča, a još više interes za budućnost u ljudskom obliku, onom od krvi i mesa - našu djecu.
S jedne strane čitam o svim našim propalim milionima koji su nam isparili jer počesto nemamo dovoljno interesa da ideje i projekte koji su valjda nama od interesa sprovedemo u djelo. Ništa drugo do bh. apsurd. Onda naletim na milione koji ćute i trpe na nekakvim računima, jer se nadležni ne mogu dogovoriti šta da nabave. Nismo mi toliko lijeni, samo imamo mnogo viših interesa.
A onda, teškom mukom krčeći kroz redove o propalim tenderima, prašnjavim pasošima i nenabavljenoj municiji, naš mali obični čovjek nabasa na ono drugo lice društva u kojem nema ni miliona, ni stotina hiljada, ni hiljada, a vala ni stotina. Priču o dječjem dodatku za višečlane porodice, taj bastion našeg opstanka, tu slamku spasa našeg nataliteta, tu borbu sa vjetrenjačama.
Pogledaš fotografije; mama, tata, jedno, dvoje, troje, četvoro…, ne stigneš izbrojati - na njima bogatstvo, toliko da jedva staje u kadar. Zagrebeš malo, a ispod sjaj i bijeda života u domaćinstvima u kojima je svaki dan novi izazov, u kojima je neko odlučio da posluša apele nadležnih da rađamo, rađamo i samo rađamo, jer pored svih naših ratova ne treba nam i onaj s bijelom kugom. A valja i ispoštovati prirodu i društvo.
Da, lijepo je postati roditelj, kad to želiš, a ne da zadovoljiš formu i sociološku, vjersku i nacionalnu normu, i da, lijep su prizor male rumene glave naših beba. Al' te bebe nisu hobi, ukrasna vaza ili kratkoročna zanimacija. One su cijeli jedan život, koji po mjeri nadležnih stoji od 35 do 70 maraka, mjesečno. Dosadile su više i Bogu i narodu sve naše kalkulacije koliko je novca potrebno za dostojanstven život, šta sve ne možeš sa prosječnom platom, čega ćeš sve ostati dovijeka željan i šta ti je dostupno samo u bh. snovima. Dosadile su više svima tužne životne priče o unesrećenim porodicama, osuđenim da mole za komad hljeba, o bolesnim porodicama, o razbijenim porodicama, o onima koji žele da budu srećni, da im djeca nisu medijska senzacija, a traže samo nečije malo.
Samo ne znam kako nikome ne dosadi da, uprkos apelima roditelja, i dalje drži slovo o natalitetu, dok mu društvena ćelija umire na rukama.
Pa ti onda od rumene bebe napravi čovjeka za 35 maraka mjesečno. Do 70. Za više u našim budžetima, našoj savjesti i prebijanju računa - trenutno nema, a nisu ni planirani tenderi za nabavku razumijevanja, podrške i svjetlije budućnosti ovdašnjim višečlanim porodicama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.