Kada sam pisao prošlu kolumnu, nisam znao da će izbiti nemiri u dijelovima FBiH. Ipak, i tada sam napisao da je rad mnogo više od faktora proizvodnje.
I da je osnovni problem ove zemlje visoka nezaposlenost. Međutim, ono što nisam napisao je mnogo važnije. Čak mi se čini da se cijelu istinu još niko nije usudio da saopšti građanima BiH. Možda zbog straha od odmazde. Ili možda istinu većina građana i ne želi da čuje, jer ih višedecenijsko medijsko spinovanje čini alergičnim na sve osim podjele u ovoj zemlji na crne i bijele, naše i njihove.
Da krenem. Na demonstracijama, koje su razni mediji prenosili uživo, mogli smo da vidimo da demonstranti pričaju o krađi, korupciji, nepotizmu, bahaćenju itd., kao o glavnim uzročnicima našeg ekonomskog pada.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li su to uzroci? Ili su možda posljedice?
Sigurno da korupcija, nepotizam i nesposobnost domaćih vlasti nisu pomogli. Međutim, moje je mišljenje da sve to nije u korijenu krize. Ljudi se ponašaju u skladu sa datim uslovima. Korijeni našeg ekonomskog pada leže u činjenici da je sproveden jedan skup nekonzistentnih reformi pod uticajem bjelosvjetskih karijerista kojima je dato više moći nego odgovornosti, a što je svojstveno zemljama ograničenog suvereniteta. Parcijalno, mnogo toga je izgledalo dobro, ali kad pogledamo širu sliku, sve zajedno izgleda jako loše. Konkretnije, to što je urađeno ovdje nije bila ni šok terapija ni gradualistički pristup. Radilo se o sprovođenju parcijalnih reformi koje su razorile domaću ekonomiju, jer je nisu učinile dovoljno konkurentnom, ali su je na prečac uključile u svjetske ekonomske tokove.
Možda dobar primjer za ilustraciju ove tvrdnje je reforma bankarskog sektora. Generalno se smatra najuspješnijom reformom u BiH i u njeno sprovođenje strani guvernatori ove zemlje su duboko umiješali prste. To se lijepo moglo vidjeti na konferenciji 2000. godine u Sarajevu, na kojoj se odlučivalo o pravcima reforme bankarskog sektora. Tada se prisutnima prvo obratio tadašnji ambasador najmoćnije zemlje svijeta, zatim tadašnji guverner CBBH (rođeni Novozelanđanin, koga je za guvernera postavio MMF) i tek na trećem mjestu neko iz ove zemlje. Posljedica prijevremenog sprovođenja ove reforme je da smo godinama imali i imamo ekonomski rast baziran na rastu zaduženosti privrede i građana, praćen ogromnim trgovinskim deficitom i odsustvom dubljih ekonomskih reformi.
Ukratko, mnogo onih koji danas izražavaju saosjećanje sa obespravljenim građanima i pozivaju domaće vlasti na odgovornost, zapravo za njih ništa ne osjećaju. Kažu da ih čuju, a čuju samo ono što žele. I gdje njihove krivice, naravno, nema.
Šta onda normalni građani ove zemlje mogu danas da učine kada se više ne zna ko pije, a ko plaća? Dvije stvari. Prvo. Iznenadimo ih. Sprovedimo liberalne ekonomske reforme na unutrašnjem tržitu do kraja. Hajde da budemo lideri.
Drugo. Udarimo im kontru od kontre. Zaštitimo bar djelimično domaću proizvodnju, pokazavši time i mudrost i petlju. Da li je ovo moguće? Biti i lider liberalnih reformi i zaštitnik domaće proizvodnje? I te kako.
Najveća obmana XX vijeka, koja se pokušava pomaći i u XXI vijek, je da je unutrašnja liberalizacija trenutno vezana sa liberalizacijom ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Privreda zasnovana na tržišnim principima je svakako potrebna svakoj zemlji kako bi povećala konkurentnost, ekonomski rast, a time i stope zaposlenosti. Međutim, liberalnim reformama je potrebno vrijeme da daju rezultate. To vrijeme se mjeri prije decenijama nego godinama. Ako u isto vrijeme liberalizujete uslove poslovanja na domaćem tržištu i otvorite zemlju ka inostrantsvu, ubićete pupoljak prije nego što postane plod. Ono što je kod nas urađeno je i gore od toga. Unutrašnja liberalizacija je bila nepotpuna, ali je otvaranje ka inostarnstvu bilo potpuno. Spržili smo zemlju sa tek zasađenim sjemenom!
Da sumiramo. Ako bi se demonstranti iz Sarajeva pomakli od zgrada domaćih vlasti do zgrada uticajnih nerezidenata, bili bi bliži istini - da odgovorne za svoju bijedu podsjete da su i oni ljudi, a ne brojevi. Međutim, to nije nikakvo rješenje. Rješenje za ljude u ovoj zemlji je da nađu zajednički jezik. Taj jezik nisu neredi. Ne treba nam zajedništvo u paljevini. Ni nove intervencije sa strane. Treba nam zajedništvo u izgradnji. Brzo sprovođenje unutrašnjih ekonomskih reformi i mnogo jača zaštita domaće ekonomije dok reforme ne daju rezultata. Tek tada će biti posla za sve. Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale. Alternativa je da dijelimo nezaposlenost, kao i do sada. I da nas huškaju jedne na druge.
Znači, ja sam za suverenu BiH. Ne kako su je neki zamišljali kada su se u to kleli, već istinski suverenu. Uzmimo moć u svoje ruke. I odgovornost. Okrenimo se jedni drugima, da nas ne bi (opet) okrenuli jedne protiv drugih.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.