Kada vam neko kaže da se u BiH može otvoriti 100.000 novih radnih mjesta, većina ljudi će to doživjeti kao iluziju, zamlaćivanje naroda, Potamkinova sela itd. U svakom slučaju, reakcija je, parafraziram, koja budala bi kod nas otvorila tolika radna mjesta!
E pa, poštovani čitaoče, nema te budale, ali ima tih budala. Šta hoću da kažem. Očekivati kako će ovdje neko doći i otvoriti silna radna mjesta kraj toliko većih, stabilnijih, pa i jeftinijih zemalja je iluzorna. Nema "Mercedesa", Arapa, Amera, Rusa, čarobnih štapića i dobrih vila. Nema. To mogu biti izolovani slučajevi od nekoliko stotina radnih mjesta i ništa više.
Međutim, ima promjena sistema koje donose mnoštvo malih, ali u zbiru velikih rezultata.
Jedna od tih promjena sistema, iako, priznajem, vrlo diskutabilna, jeste i promjena spoljnotrgovinske politike. Živimo u sistemu koji se zasniva na premisi tržišnog prilagođavanja. Otvorili smo domaće tržište, iako nekonkurentni skoro na svim podtržištima, sa pretpostavkom da ćemo se kroz muku prilagoditi. To se, sticajem složenih okolnosti, nije desilo ili bar za sada nije dalo zadovoljavajuće rezultate.
Pitanje koje sada sebi moramo da postavimo je šta dalje. Jedan pristup je da nastavimo ovako. Evropa je obećala novi pristup BiH koji bi uključivao akcenat na ekonomskim reformama pa će se možda desiti ono što dosad nije - da ovaj put počne da daje rezultate.
Oprostite na drskosti, ali ja u uvezenu pamet ne vjerujem nikad baš previše. I to iz jednostavnog razloga. Ljudi se različito ophode ka stvarima u zavisnosti da li su njihove ili tuđe. Neki bi rekli postoje tri nivoa efikasnosti odlučivanja. Prvi, kada tuđim parama kupujete drugima poklon. Taj je najgori. Drugi, kada tuđim parama kupujete sebi poklon. Taj je malo bolji. I treći, kada svojim parama kupujete sebi poklon. E, jedino tada pravite savršen izbor.
Zbog toga će naš put biti efikasan tek onda kada ga budemo sami birali i za njega snosili posljedice.
U kontekstu spoljotrgovinske politike to znači sljedeće. Ako želimo da smanjimo problem nezaposlenosti, moraćemo da prekršimo neke već preuzete obaveze kroz razne ugovore (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, CEFTA itd) i da se bar djelimično zatvorimo za strane proizvode.
Pri tome nisam ja fatalista, niti zastupnik komunizma pa da smatram da bi za nas bilo najbolje spustiti rampe za sve uvozne proizvode i tako riješiti problem. Moj prijedlog je da razmislimo o jednoj novoj spoljnotrgovinskoj politici koja bi se bazirala na identifikaciji perspektivnih radno-intenzivnih privrednih grana koje bismo privremeno zaštitili kako bismo smanjili problem nezaposlenosti. Kratak pregled strukture platnog bilansa i stanja po privrednim granama sugeriše da su grane koje bi trebalo da štitimo prehrambena industrija, tekstil i dio hemijske industrije (sredstva za ličnu higijenu). Poljoprivreda to nije jer i sada angažuje previše radne snage, dok je tehničko zaostajanje u mašinogradnji, elektrotehnici i drugim industrijama takvo da je jaz nemoguće sustići na malom domaćem tržištu i sa domaćim istraživačkim kapacitetima.
Naš put će biti efikasan tek onda kada ga budemo sami birali i za njega snosili posljedice
Malo sam se poigrao brojevima da izračunam o kakvoj zaštiti bi se radilo i o koliko radnih mjesta. Rezulat je sljedeći. Ako bismo zaštitili samo ove dvije grupe proizvoda (prehrambene i tekstil), i to do nivoa neutralisanja spoljnotrgovinskog deficita u ove dvije grupe, i sa pretpostavkom o nepromijenjenoj efikasnosti rada (novostvorena vrijednost po radniku je konstantna), u ove dvije industrije bi se u BiH zaposlilo 40.000 novih radnika. Ako uzmemo u obzir i omjer realnog i uslužnog sektora, čak i ako iz uslužnog sektora izbacimo javnu upravu, to bi značilo još 60.000 novih radnih mjesta u uslužnom sektoru. U zbiru 100.000 radnih mjesta kroz zaštitu samo dvije industrije. Te dvije industrije pak čine svega 9,7 odsto ukupne spoljnotrgovinske razmjene. Jednostavije rečeno, od sadašnjeg nivoa liberalizacije spoljne trgovine moguće je zadržati 90 odsto rješenja i sa preostalih 10 odsto kreirati hrpu radnih mjesta.
Doduše, postoji jedno veliko "ali". To "ali" su reforme. Trgovinska zaštita je mač sa dvije oštrice. Ona bi smanjila socijalne pritiske i dala šansu domaćoj industriji, ali i potencijalno uspavala reformske procese tako da bi se nekonkurentnost ove dvije grane tokom vremena produbila. To se naravno ne mora desiti, ali će se desiti ako napravimo grešku da u zaštićenim granama uzmemo državu kako nosioca neke nove industrijalizacije. Upravo suprotno, garant kvalitetnog korištenja privremene zaštite morala bi biti izgradnja domaćeg privatnog sektora koji jedini ima kapacitet da se sutra, nakon ponovne liberalizacije, upusti u borbu sa stranom konkurencijom. Objašnjenje zašto je to tako bi zahtijevalo previše prostora pa ću ga ostaviti za drugi put.
Ovo je jedno od razmišljanja kako smanjiti sadašnje socijalne tenzije, za koje priznajem da ima mnogo potencijalnih slabih tačaka, ali upravo za to i služi - da se o njemu raspravlja. Hajde da javnost Republike Srpske i BiH počne da raspravlja o ovim pitanjima, ali ne u kontekstu konkretnih problema i uskih interesa kada se pojave (aflatoksin, uvoz jeftine pšenice, trulo meso i slično), već na koncepcijskom nivou. Jednom sam čuo da su Italijani svjetski prvaci u fudbalu zato što se o fudbalu tamo svakodnevno raspravlja od pijace do predsjednika Republike. Za nas je pitanje ekonomskog oporavka mnogo važnije nego za Italijane fudbal. Raspravljajmo.
(autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.