Poslije više od četiri godine vijećanja, hrvatski Ustavni sud donio je odluku što Branimiru Glavašu omogućuje da s robije izađe na slobodu. Zašto?
Poništena je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, najviše redovne sudske instancije, koji je potvrdio onu prvostupanjsku, izrečenu na zagrebačkom Županijskom sudu 8. maja 2009. godine. U istom času, Glavaš, na vrijeme alarmiran, bio je u bijegu - sklonio se u Bosnu i Hercegovinu i ondje izjavio da će "radije robijati osam godina u Zenici nego da jedan jedini dan provede u hrvatskim kazamatima". Nije to bio prkos, nego kalkulacija - znao je da će u "rezervnoj domovini", gdje je također imao državljanstvo, dobiti podršku hrvatskih političkih struktura, te da će mu zatvorski režim biti blaži nego u Sanadarevoj Hrvatskoj. Sanader ga je, naime, u zatvor i otpremio - on i šef Tajne službe, Tomislav Karamarko, poslali su u Osijek policijskog načelnika Vladmira Fabera, koji je uz pomoć nekoliko hrabrih novinara i građanskih aktivista uspio istragu dovesti do kraja, a zatim je i oprezno hrvatsko sudstvo, vidjevši da ne prijeti nikakva pogibelj, odradilo svoj posao... Tako je Glavaš naposlijetku bio dospio u mostarski zatvor, blizu svoje kuće koju posjeduje u Hercegovini. Odanle su izvori stalno javljali da je u šetnji i po kavanama - nije bio baš pod nekim strogim zaptom, nego je odanle nastavio upravljati Osijekom i Slavonijom preko odane sljedbe, stranke HDSSB, koja mu se u svemu uvijek povinovala.
Izdržavanje kazne u BiH imalo je za nj uz te pogodnosti i jednu veliku nepriliku - u Hrvatskoj bi nakon dvije trećine dosuđenog zatvora stekao pravo da traži uvjetnu slobodu, što se u načelu nikome ne uskraćuje. Kako u BiH na to nema pravo, kombinacija mu se više nije isplatila, ali je nikako nije mogao zamijeniti za dosluženje kazne u Hrvatskoj. Dotle su već na uvjetnu slobodu izašli svi njegovi pomagači, pripadnici privatne vojske pod nazivom BOB - Branimirova osječka bojna - koji su osobno izvršili zločine što ih je on, kako je to ocijenio Vrhovni sud sad pobijenom presudom, naredio. Riječ je o petoro ljudi "osječke grupe" osuđene na ukupno trideset godina. Pušteni su iz zatvora između 2010. i 2012. što znači da su dobili smiješno niske kazne i da se baš nisu narobijali zbog egzekucije žrtava u slučajevima "Garaža" i "Selotejp". A riječ je o serijskom, ako ne i masovnom pokolju srpskih civila, koji su na drugi svijet otpremani poslije torture. U garaži pod Glavaševim prozorom nalijevali su im u grlo sumpornu kiselinu, ili premlaćivali i odvodili na dravsku obalu, gdje bi ih, sputane industrijskom ljepljivom trakom, s metkom u glavi, puštali niz vodu... Počinioci - sve osuđeni zločinci - sad su na slobodi. I na vezi s ratnim gospodarom Slavonije, osječkim Juggernautom. Pozvone li vam, dakle, na vrata Ivica Krnjak, Gordana Getoš Mandić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić, ne otvarajte bez metka u cijevi, pogotovo ako radite u novinama...
Dok je Glavaš bio u zatvoru, promijenila se ipak u Osijeku politička arhitektura. Znači, bilo mu je neodložno potrebno da se nekako vrati i sve popravi, budući da se njegovo slavonsko carstvo stalo opasno urušavati.
U Osijeku je na lokalnim izborima na mjesto gradonačelnika došao Ivica Vrkić. Njegovu nezavisnu listu podržali su i HDZ i SDP, pa je uslijedilo "veliko okupljanje" svih antiglavaševskih snaga, uključujući HNS i liberale, preostale od tih nekoć uglednih građanskih stranaka nekoć građanskog Osijeka. Čak se i Anto Đapić priključio, pa je HDSSB bio potpuno izoliran i Glavaš je, ogorčen, iz zatvora naložio smjenu cijelog rukovodstva, koje je dao nadomjestiti nekim bezličnim mladim tipovima s kojima, očito, upravlja Glavašev sin, zadužen za financijsku logistiku, što se osnivala na vezama s poduzetnicima koji su u privatizaciji preuzeli industriju. No, u ovim novim okolnostima, s novim rasporedom snaga, i to je sad došlo u pitanje. Glavaš i HDSSB bili su već, činilo se, politički mrtvi. Sve dok se nije netko našao da tom okovanom Baš-Čeliku pruži čašu vode... Tko je to bio i zašto je to učinio, možemo samo spekulirati prema nečelu "cuius bono", u čiju je korist, analizirajući indicije i to kako se rasprostiru interesne mreže...
To je, dakle, pitanje - zašto je presuda poništena odlukom donesenom nekoliko dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora kao da je to trebalo utjecati na političku polarizaciju biračkoga tijela?
Iako je Ustavni sud kuhao svoj pravorijek na žalbu Glavaša i drugova više od četiri godine - propisani rok je jedna godina - stvari su se naglo ubrzale u decembru 2014, kad je njegov odvjetnik poslao posljednju predstavku s argumentima koje je Ustavni sud usvojio, zasjedajući čak i subotom, što je posve netipično za tu sporovoznu ustanovu koja se kreće brzinom vlaka na pruzi Zagreb - Rijeka. Presudom se poništava odluka Vrhovnog suda i slučaj vraća na ponavljanje postupka (ali "papirnato", razmatraju se kvalifikacije, iznova proučava dokumentacija, a ne provodi iznova dokazni postupak). Raspisana je na 185 stranica teksta gusto tiskanog bez prorijeda. U tom monumentu jurisprudencije, Ustavni sud se odriče "odgovornosti da usmjerava opći razvitak kaznenog pravosuđa u Republici Hrvatskoj u pravnom području vezanom uz ratne zločine, sve dok ono ostaje u okvirima Ustava", ali onda ipak obara presudu Vrhovnog, što bi značilo da suci zaključuju kako je okrnjen Ustav i narušen ustavnopravni poredak...
U čemu je Vrhovni sud, dakle, pogriješio kad je osudio Glavaša i drugove za ratni zločin? Na oko pedeset stranica vrlo zapletenog pravničkog, zapravo pseudopravničkog teksta, osporava se zaključak vijeća Vrhovnog suda da je Branimir Glavaš djelovao u sklopu jednog pravog ratnog sukoba, koji se regulira primjenom Ženevske konvencije... Nije tu moglo biti govora o kršenju međunarodnog ratnog prava, pišu suci, kad Hrvatska u času kad je zlodjelo počinjeno još nije postojala kao međunarodno priznata država, pa konzekventno nije mogla sudjelovati u ratu, niti su se, dakle, mogli počiniti ratni zločini koji potpadaju pod norme Ženevske konvencije! Možda sam to malo pojednostavio, ali to je bit. Piše sasvim jasno:
Ustavni sud susreo se u ovom predmetu s odstupanjima u pravnim stajalištima najvišeg suda u zemlji (i suda posljednjeg stupnja u konkretnom predmetu) o pravnim činjenicama koje su od fundamentalnog značenja za pravilno vrednovanje ustavnih i državnih temelja Republike Hrvatske (datum kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i karakter oružanog sukoba na području Republike Hrvatske koji je započeo 1991. godine). One su zajedničke u svim kaznenim predmetima na koje sudovi primjenjuju mjerodavno kazneno pravo koje uređuje ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske (u konkretnom predmetu, članak 120. stavak 1. zasebno i zajedno s člankom 28. OKZRH-a). Te pravne činjenice moraju se strogo razlikovati od činjenica i okolnosti konkretnih slučajeva za koje Ustavni sud, u ovom ustavnosudskom predmetu, nema razloga sumnjati da su potpuno i pravilno utvrđene.
Drugim riječima, zločini su vjerojatno izvršeni ako ih je već Vrhovni sud ustanovio, ali to ne znači da su skupina gangstera koji su se oko Glavaša okupili bili hrvatski vojnici, koji su ga morali slušati kad bi im on nešto zapovijedio - jer on nije bio ratni komandant, niti je stanje bilo ratno, a to što je poslije za te i ostale zasluge dobio čin general-bojnika, nije bitno... Sve prije 8. oktobra 1991. ne potpada pod međunarodno ratno pravo. To su, možda, obični civilni zločini, pa se ne može presumirati "zapovjedna odgovornost". Nije svaki gangster koji se okruži ubojicama legalni vojni faktor i sve je tu, stoga, jako upitno, pa treba još malo razmotriti... U međuvremenu, osuđeni izlazi iz hapsa, ali bože moj, po srijedi su previše važna, supstancijalna pitanja o samoj biti pravne antimaterije. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.