Sintagma "tranziciona pravda" odavno je u masovnoj upotrebi. Šta se pod tim podrazumijeva, teško bi se čitaocu moglo objasniti. Prva asocijacija za laika biće da je to neka "posebna" pravda, drugačija od one o kojoj smo učili i kakvu razumijemo.
Šta se pod tim podrazumijeva, teško bi se čitaocu moglo objasniti. Prva asocijacija za laika biće da je to neka "posebna" pravda, drugačija od one o kojoj smo učili i kakvu razumijemo.
O čemu se radi? Pojam je, izgleda, prvi put upotrijebljen u dokumentima Ujedinjenih nacija (UN) povodom definisanja politika vezanih za masovna kršenja ljudskih prava i potrebe da se izgrade mehanizmi suočavanja tih društava s takvim nasljeđem (Ruanda). "Tranziciona pravda" u takvom kontekstu podrazumijevala je procese lustracije, reparacija i suđenja za ratne zločine.
Procesi su zahtijevali izgradnju bezbjednosnog sistema i vladavine prava (postkonfliktna obnova). Istovremeno, pojam je podrazumijevao i drugačije razumijevanje same pravde kako bi se izbjegli njeni nesavršeni i nepotpuni oblici. Društva koja prelaze iz rigidnih (diktatorskih) sistema u otvorene i demokratske po logici stvari suočavaju se s normativnim deficitom i problemom vladavine zakona. Otuda se nužno pribjegavalo primjeni nekih pravnih tehnika koje mogu imati značenje "tranzicione pravde".
U posljednje vrijeme iz američke pravne škole sugeriše se "tranzicioni relativizam", po kome "tranziciona pravda treba da omogući da se u posebnim okolnostima oslobodimo balasta uvriježenih pretpostavki na kojima počiva 'obična' pravda" (James A. Sweeney). Ovakav pravni voluntarizam trebalo bi da u posebnim okolnostima u interesu pravde suspenduje dijelove važećeg zakonodavstva i omogući oštrije kažnjavanje. (U ovom smislu su i agenti države BiH branili pred Evropskim sudom za ljudska prava praksu Suda BiH da na ratne zločine primjenjuje KZ BiH iz 2003. godine). Šta bi ova doktrina značila za vladavinu prava, kao pravnu tekovinu kontinentalnog prava, nije potrebno posebno dokazivati. Treba se samo zamisliti nad pitanjem ko bi bio taj ko bi utvrđivao "posebne okolnosti" i da li sudija može da preuzme ulogu zakonodavca!?
Pojam "tranziciona pravda" vremenom evoluira u "tranziciono pravo". Haški tribunal je, po svemu sudeći, mjesto na kome se to testira. Tribunal donosi vlastita procesna pravila i kreira institute koji predstavljaju norme materijalnog prava (udruženi zločinački poduhvat). Za Haški tribunal ne važe međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Pritvor pred ovim krivičnim sudom nema vremenskog ograničenja. Optuženi koji su oslobođeni optužbe nemaju pravo na novčanu satisfakciju bez obzira na to koliko su proveli u pritvoru. Tako izgledaju pravo i pravda u srcu Evrope koja se ponosi svojim vrijednostima.
U Evropskom parlamentu, instituciji koja brine o ljudskim pravima, nikome nije palo na pamet da zatraži raspravu o pravima osumnjičenih i optuženih za ratne zločine pred Haškim sudom. Savjest Evrope nije dodirnula činjenica da optuženik u srcu Evrope može utamničen čekati pravdu neograničeno dugo! Umjesto odbrane ljudskih prava, ta nadnacionalna institucija, koja bi trebalo da uspostavlja najviše standarde pravičnog postupanja prema svojim građanima, usvojila je Rezoluciju o puštanju iz pritvora Haškog tribunala jednog pritvorenika koji presudu čeka 12 godina. Umjesto izgradnje najviših standarda pravičnog postupanja i zaštite ljudskih prava, Evropski parlament diže glas da se pritvorenik s pritvoreničkim stažom koji se ne pamti u pravnoj istoriji Evrope ponovo vrati u pritvor! Umjesto osude neefikasnosti Tribunala, kao međunarodne pravosudne institucije, evropska politička elita prihvata postojanje pritvora bez vremenskog ograničenja. Definiše li ovo iskustvo pravac u kome ide "tranziciona pravda"?
Ako pogledamo šta se događa s novim zakonodavstvom na nacionalnom nivou, vidjećemo zabrinjavajuće tendencije. Sjetimo se ucjenjivanja MMF-a u vezi s usvajanjem zakona o radu u državama regiona. Očigledno je da međunarodni centri finansijske i političke moći nameću zakonodavna rješenja kojima se štiti profit, a sužavaju prava zaposlenih. Nekoliko posljednjih godina vodile su se silne rasprave o sprečavanju korupcije. Osnivane su državne komisije, donošene državne strategije i akcioni planovi, usvajani razni zakoni, ali se nikakav efekat nije vidio. Pod motom borbe protiv korupcije, množila se državna administracija među onima koji proizvode i održavaju korupciju. Pozamašna je lista neprimjenjivih zakona koji su usvajani po diktatu, kao i lista osnovanih državnih agencija bez rezultata.
Ovih dana u Srbiji se vode javne polemike o nacrtu građanskog zakonika koji predviđa zabranu tjelesnog kažnjavanja djece. Nevidljivi zakonodavac pokušava da reguliše odnose u najsuptilnijoj sferi ljudske egzistencije iako i posljednji laik zna da država nije u stanju da vrši ni postojeća ovlaštenja u sferi porodičnih odnosa. Istovremeno se pojavljuje i Zakon o pravima djeteta, koji predviđa pravo djevojčice da obavi abortus, a zabranjuje ljekaru da o tome obavijesti roditelje. Nisu li ovo primjeri nekog novog "tranzicionog prava" za zemlje koje pretenduju da budu članice EU?
Podsjetimo se da smo poodavno pod pritiskom međunarodnih faktora izvršili dekriminalizaciju klevete i uvrede, čime smo pristali da budemo javno blaćeni i ponižavani kao ljudi. Umjesto efikasne krivične zaštite, građani su primorani da u skupom i dugotrajnom parničenju traže zaštitu svoje časti i ugleda. Uradili smo to preko noći, ignorišući činjenicu da to nisu uradile mnoge evropske zemlje. Po svoj prilici, slijedi dekriminalizacija incesta, o čemu se u Hrvatskoj (i Nemačkoj) uveliko vode rasprave.
Prije desetak godina je reforma krivičnog zakonodavstva krunisana radikalnom promjenom modela krivičnog procesnog prava: u krivično procesno zakonodavstvo uvedena je tužilačka istraga s novim pravilima dokazivanja. Tako je pravda, kakvu je poznavala evropska pravna istorija, iz suda prešla u ruke izvršne (političke) vlasti. Sud više nije mjesto gdje se utvrđuje istina i objavljuje pravda. Od sada je istina u rukama tužioca i zavisiće od njegovih profesionalnih (ne)sposobnosti i vještina.
U posljednje vrijeme u našem krivičnom zakonodavstvu nema saglasnosti o pravnom načelu na kome počiva moderno krivično zakonodavstvo, a prema kome se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela ili kasniji zakon ako je blaži za počinioca. Naime, na državnom nivou krivični zakon se primjenjuje retroaktivno, dok se entitetsko pravosuđe drži tradicionalnog tumačenja. O ovom pravnom problemu nedavno je odlučivao i Evropski sud za ljudska prava. O tome se još vode stručne i naučne polemike s tendencijom da se ne dođe do odgovora. Refleksije pravne autonomije Haškog tribunala prelivaju se u nacionalna zakonodavstva država na čijim prostorima su vršeni ratni zločini. To "zagađenje" podriva sisteme nacionalnog krivičnog zakonodavstva i obesmišljava fundamentalna pravna načela. Zvaničnici Haškog tribunala taj pravni eksport nazivaju neophodnom "tranzicionom pravdom".
Ovaj mali podsjetnik o novim tumačenjima pravde i zakonodavnim tendencijama trebalo bi da zabrine zakonodavce. Zakona je sve više, a pravde sve manje. Nametnuti i neprimenjivi zakoni sve više razgrađuju sistem pravnih norme i slabe sposobnost država da se organizuju kao stabilna društva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.