Pišući Titovu političku biografiju shvatio sam - njegova snaga bila je u kadrovima koje je uspio okupiti. Bio je doista nabolji Staljinov učenik, a upravo je Staljinova teza, njegova najčuvenija krilatica: "Kadrovi su od presudne važnosti (Kadri rješujut svjo!)."
Najnovija istraživanja mladog ruskog učenjaka Nikolaja Bondarjeva, koji je prevrnuo moskovske arhive i objavio knjigu što je izašla u srpskom prijevodu na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga, upućuju da je Tito u Moskvi završio "partizansku akademiju". Kominternovsku "specškolu" apsolvirao je u klasi poljskog pukovnika Swierczewskoga, koji je i sam nosio agentski pridjevak Walter, što ga je Tito zatim usvojio. U toj školi obučavani su gerilski komandanti za predstojeću svjetsku revoluciju i obračun s fašizmom. Pohađali su štapske kurseve i prolazili standardnu commando-obuku. Razbili bi led na rijeci i u odijelu skakali u hladnu vodu. Kad je položio taj tečaj - marsizam, čitanje karata, pucanje iz mitraljeza - drug Tito je na prijemu priređenom za polaznike vojnih akademija i sovjetskih vojnih škola u (staroj) Kongresnoj dvorani u Kremlju, od samoga Staljina, koji ih je pozdravio s govornice, čuo tu tezu, koju je jako dobro zapamtio i, pokazalo se, zaista uspješno usvojio.
Naravno, takve stvari ne uče se i ne primjenjuju posve svjesno - netko ima tu ključnu lidersku sposobnost da odabere i motivira suradnike koji su mu po znanju, talentu i vještini superiorni, a drugi nema, bez obzira na pamet i druga svojstva koja mu omogućuju da zauzme poziciju vođe, u politici, u biznisu ili bilo kojoj drugoj sferi društvenog života. Slabić se otkriva okruženjem bijednih laskavaca, koji ga prate kao prosjačka svita, klijentelistička klatež, bijednici koji čekaju da ih obasja milost visokog pokrovitelja. U Firenzi i Genovi u predvorjima renesansnih palača mogu se vidjeti široke klupe za molioce, gdje su se okupljali sikofanti koji će princepsa pratiti po gradu kličući mu bezočne pohvale. U današnje doba malo se promijenila koreografija, ali je, u osnovi, sve ostalo isto. Okruženi kabinetskim osobljem, moćnici jure s mjesta na mjesto u limuzinama, koje prate policijski automobili pod rotacionim svjetlima, a za sobom vuku konvoj pratilaca, koji najčešće nemaju jasnu službenu funkciju, nego su "ljudi od povjerenja", "prijatelji", "važni donatori stranke", "posrednici u odnosima s poslovnom zajednicom" ili persone "dobro povezane s međunarodnim krugovima". Mučno ti je kad promatraš jake ličnosti okružene slabićima, što je uvijek dokaz nesigurnosti i nedostatka karaktera, a kako su i oni sami toga svjesni, mistificiraju značaj svojih mizernih epigona pripisujući im stanovita tajnovita svojstva ili diskretnu birokratsku revnost, nespremnost da javno pokazuju svoju pravu vrijednost. U stvari, tajna je najčešće u tome što svom šefu laskaju samim svojim ograničenjima, nedostojni uloge koju su dobili - ukratko, kompleks Rosenkrntza i Guildersterna iz Shakespearova "Hamleta"...
Mučno ti je kad promatraš jake ličnosti okružene slabićima, što je uvijek dokaz nesigurnosti i nedostatka karaktera
Titovi kadrovi bili su strahovito zanimljiva skupina ljudi, a on ih je skupljao po personalnim, a ne po partijskim vezama. Recimo, Vladimir Velebit, fini zagrebački gospodin, advokat kojemu su tata i djed bili austrijski najviši oficiri, ljevičar socijalističkih opredjeljenja - njega je bravar bez problema zavrbovao za vlastitog tajnog agenta. Očito, zračio je autoritetom kad je redom pridobio mlade intelektualce iz najboljih gradskih obitelji - Bakarića, Lea Matesa, naposlijetku i Velebita, kojemu je dao prvi zadatak da - kako god zna i umije - nađe načina za izradu jedne radio-stanice s kojom će uspostaviti vezu s Moskvom. Kad je Vlatko u tome uspio, Tito mu je rekao: od sad si član Partije, plaćaj Kopiniču članarinu! Bili su tajna ćelija u kući na zagrebačkom Milerovom brijegu - zataj punkt sovjetske "razvjedke", vojne obavještajne službe, znalo je manje od deset ljudi. Velebit mu je zatim bespogovorno služio u najtežim misijama. S Neretve poslao ga je Nijemcima u Sarajevo, odakle je avionom prevezen u Zagreb na pregovore s njemačkim zapovjednikom, bivšim šefom austrougarske vojne obavještajne službe Gleseom Von Horstenauom, tatinim i djedovim kolegom. U tu misiju išao je i Đilas kao povjerljivi politički kadar, član Politbiroa, ali posve je jasno kome je uistinu povjerena pregovaračka misija (vjerojatno je trebao postići neki oblik separatnog primirja, što nije uspjelo jer su Nijemci već rasporedili snage za nastavak operacije, Fall Schwartz, ofenzivu na Sutjesci).
Velebit je zatim poslan k Churchillu, s kojim je uspostavio prvi kontakt (Tito mu je prije odlaska dao čin general-majora i deset tisuća dolara koje su Rusi poslali avionom na Kupreško polje). Zatim ga je - samoga, a ne u delegaciji, što je nečuveno - slao da 1953. preda Trst Britancima. Nije čudo što je u famoznom "Staljinovom pismu", kojim je Tito izopćen iz svjetske komunističke organizacije, od tri glavne točke jedna cijela posvećena Velebitu kao "engleskom špijunu". Kako je Tito uspio tako fenomenalno odabrati čovjeka koji će mu biti potreban za najzahtjevnije poslove, prepoznavši u njemu totalnu samozatajnost, spremnost da sve radi u punoj diskreciji, nikad ne ističući svoju osobu i zasluge, izvan svake, pa čak i jugoslavenske i partijske hijerarhije, isključivo kao čovjek njegova vlastitog "kuhinjskog kabineta", osobna veza?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.