Kolumne

Vrabac u ruci

Denis Kuljiš
Denis Kuljiš

Temeljna stranka hrvatske opozicije održala je konvenciju, gromoglasnim pljeskom iskazala podršku sadašnjem vođi Davoru Bernardiću i pokazala da Socijaldemokratska partija (SDP) ne misli ništa mijenjati u svojoj organizaciji.

Za sve probleme krivi su drugi. Vlast. Oni su zadovoljni svojim oporbenim djelovanjem, ali spremni su dati sva moguća obećanja: povećat će mirovine (otkuda?), skratiti liste čekanja u bolnicama (kako?), iskorijeniti korupciju (ma nemoj), digitalizirati Hrvatsku i ubrzati internet (zasad samo u Hrvatskoj, a ne u cijelom svijetu). Također, smanjit će PDV u turizmu - nema smisla da ljudi u najproduktivnijoj grani ekonomije plaćaju porez kao i oni iz pasivnih krajeva odakle se svi iseljavaju, ovima na moru treba omogućiti da se još više obogate prodajući zemlju i obalu stranim kompanijama.

Kao i opozicije, i stranka na vlasti ne misli da bilo što treba mijenjati, jer sve ide sjajno i, realno, ne može bolje - moglo bi teoretski, ali onda bi se narušila "stabilnost", a stabilnost je, navodno, jako dobra stvar, iako možda više konvenira onima koji stoje dobro, a ne onima koji stabilno stoje loše i relativno sve više nazaduju... Istraživanja pokazuju da birači uglavnom ipak i dalje podržavaju te glavne, globalne stranke hrvatskog bipolarizma, te po analizi koju je početkom godine publicirao naš najbolji politički demograf Ivica Relković vidi se da bi na izborima, kad bi se danas održali, HDZ dobio još i više - oko 70 mandata, a SDP ne manje od 40, što znači da svi ostali, s oko 40 sveukupno, ne znače ništa, jer ne mogu ni teoretski formirati vladu. Mogu koalicijski s ovim već više puta kompromitiranim strankama koje imaju "kandidovski kompleks" - čini im se da žive u najboljem od realno mogućih svjetova. Možda su u pravu. Balkan je raj jedino za blefere.

Otkud hadezeovcima čvrsto uvjerenje da im je providnost dodijelila ulogu da upravljaju državom, jasno je - oni su je osnovali i u njoj vladali 20 od ukupno 28 godina hrvatske samostalnosti. To su sve isti kadrovi, recikliraju se, tu i tamo podmlađuju, ili istrebljuju kroz frakcijske borbe. No, uvijek je jasan kontinuitet, a razumljivi su i motivi na osobnoj, privatnoj razini - nema tu siromašnog čovjeka, mnogu su bogati, neki ekstremno bogati, a djeca im se školuju na Harvardu i Stanfordu, ako već po provincijskim disco-klubovima ne šmrču koku i ne voze BMW.

No, što je s esdepeovcima? Što je temelj njihove istrajnosti na uvijek istom putu, koji nije obilježen uspjesima? U prvom (Račanovom) esdepeovskom ciklusu Hrvatska je doduše načinila golemi iskorak, ali ne zato što je "mali vođa" bio ne znam kakav vizionar, nego zato što je zemlja tada bila pod neposrednim skrbništvom "inozemnog faktora", pa su demokracija i prve naznake kapitalizma kroz strane investicije bile oktriorane. U drugom (Milanovićevom) ciklusu zemlja je zabilježila najveće zaostajanje u odnosu na usporedive zemlje - znači istočnoeuropske tranzicijske države. Postala je primjer stazisa, nepomičnosti, nalikovala je mrtvacu - državne vrijednosnice doista su dosegnule vrijednost "junka", smeća, a ekonomija bazalni metabolizam. Pa ipak, SDP ne krije zadovoljstvo postignutim, što se osjetilo i na sadašnjem zborovanju...

Tko su ti ljudi koji toliko uspješno odolijevaju bilo kakvom vanjskom poticaju? Njihov predsjednik Davor Bernardić mlad je i žovijalan dečko, ali nitko ne zna što mu je na umu - oko toga postoje dvije škole mišljenja... Jedni misle da on ne misli ništa, drugi misle da ga nije briga, jer mu je jasno da je opstanak u hrvatskoj politici stvar snalažljivosti i pragmatizma, a ne nekih dubokih uvjerenja... Recimo da je on "karijerni špekulant", ali kakva mu je stranačka infrastruktura? Tko ga podržava u toj neozbiljnosti koja trijumfira? Javno - svi, ili gotovo svi. Na konvenciji ustao je s nekom blagom kritičicom jedino Mirando Mrsić, bivši ministar, za kojega se zna da je prijatelj i eksponent bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića. Miranda su izviždali ne zato što možda ne bi bio u pravu, nego što "narušava jedinstvo". Osim "stabilnosti" najvažnije nam je, je li, "jedinstvo". Bez toga mogli bismo se možda odlijepiti od dna europskog razvoja, gdje nas je ostavila čak i Bugarska... Dok su SDP i Mirando bili na vlasti, Mirandova žena dobivala je strahovito unosne poslove s javnim zdravstvom i stvorila praktično monopol u konzervaciji jajnih stanica, ali o tome na konvenciji nitko nema pojma, a i nije ih ni briga, bili su protiv siromašnog Miranda, jer je Mirando ustao protiv šefa, a protiv šefa, koji dodjeljuje mjesta na izbornim listima ljudima bez kojih bi umrli od gladi jer nemaju drugu profesiju, ne isplati se prosvjedovati.

U stranci postoji velik bazen Bernardićevih neprijatelja, a to su podanici bivšeg šefa Zorana Milanovića, koji priželjkuju da se on vrati. No, više se ne usuđuju javno istupati, ne daju intervjue, osim kao anonimni izvor, "duboko grlo".

Uz Miranda i preplašene milanovićevce, tu su još i oni koji su Bernardića podržali protiv Milanovića, sad zaprepašteni jer su shvatili da su kreirali čudovište s xanax-osmijehom. Našli su se u nedoumici kao i sam dr Frankeinstein. Vide da to sve, s jedne strane, nije dobro, a s druge boje se svega što bi bilo drukčije - znači, usvojili su opći stav hrvatskih birača... Ne nadaj se promjeni, a ako na njoj radiš, nemoj se iznenaditi ispadne li gore nego prije!

Ti su postojani ljudi rukovodstva, koji su radili na Bernardićevoj investituri, zapravo najreprezentativniji predstavnici političke baze hrvatskog SDP-a. Od svih je najuzoritiji riječki župan Zlatko Komadina.

Tko je Zlatko Komadina? Što je Zlatko Komadina? Na oba pitanja moglo bi se odgovoriti nihilistički, istom riječju, sasvim kratko, formulacijom svakako kraćom od one koja slijedi da precizira njegovu biografiju i političke performanse.

Iako se rodio u Ljubljani, Zlatko Komadina je endemska riječka pojava. Odrastao je i 60 godina života proveo u Rijeci. Ima počasnu titulu "commendatore" koju mu je dodijelio talijanski predsjednik Ciampi. Da Riječani imaju duha kao Splićani, ne bi Komadina mogao proći po Korzu da mu netko ne dobaci - "Commendatore, ma che cosa?" U Sarajevu uopće ne bi mogao izaći na ulicu od ljute zafrkancije kojoj bi ga izložila lokalna spadala čim bi saznali da je unaprijeđen u čin savojskog oficira legije časti. No, Rijeka je jedan specifični ambijent bez uličnog spleena - s tim da ondje ta otuđenost, ta "melankolija ulice" (kako bi rekla Vera Horvat-Pintarić) nije građanski kvalitet, kao u Trstu, čemu je Italo Svevo posvetio cijelu jednu biblioteku, nego suzdržanost ljudi različitog i nepoznata porijekla koji su susreću na tom komadiću asfalta. Što sve, naravno, ima veze s recentnom historijom - Rijeka je poput Koenigsberga, koji je pregazila radničko-seljačka Crvena armija pa na razvalinama te njemačke baltičke metropole, Kantova rodna mjesta, izgradila jednu bezličnu rusku provincijsku selendru. No, Rijeka urbanistički više nalikuje Vladivostoku - zapušteni neboderi na strmom brijegu, nekoliko hrđavih trampera u luci... "Gubernijski grad u kojemu je komunizam propao, a komitet ostao na vlasti", objašnjavao je to William Klinger, najistaknutiji povjesničar Rijeke s firentinskim doktoratom o povijesti grada, koja nikad nije prevedena s talijanskog.

U toj riječkoj komunističkoj misteriji, garniture vlasti i vlastodršci nalik su na one ruske babuške, što izlaze sve jedna iz druge. Ova posljednja epizoda počinje 1991. pojavom neponovljivog gradonačelnika Slavka Linića. Linić je demiurg moderne postkomunističke Rijeke, zaslužan što je u toj sredini najduže u povijesti opstala ta posvuda u svijetu historijski poražena doktrina. Rijeka će ove godine i službeno preteći Sovjetski Savez kao država - paradržava - u kojoj je komunizam najduže na vlasti.

Politička infrastruktura koju je Linić gradio u Rijeci odmah se od političke pretvorila u poslovnu mrežu. Okružio se brojnim tajkunima i nastojao pomoći najvećim biznisima u svojoj 8. izbornoj jedinici koju sačinjavaju Istra i Kvarner. Naravno, te veze nisu imale nikakva značaja dok je SDP bio u opoziciji, ali kad je pod Račanom Slavko postao ministar financija, mogao je silno utjecati na poslovne operacije. Najvažnije, na petrokemijski kompleks. Prodao je udio državne korporacija INA mađarskom MOL-u odstupivši pritom neproporcionalna upravljačka prava manjinskom partneru, sve po cijeni koja je izgledala smiješna u doba kad su bila otkrivena sirijska nalazišta plina i nafte, potencijalno višestruko vrednija od bilance firme. U taj složeni odnos ubacio se onda Robert Ježić, Linićev prijatelj, koji je postao riječki "državni tajkun" za naftne i ostale poslove. Kad je to bilo potrebno, preuzeo bi nezahvalnu funkciju dužnika za kredit koje je diglo novinsko izdavačko poduzeće "Novi list", što tiska dnevnik koji se smatra "tvorničkim listom riječke frakcije SDP-a". Osim toga, Linić je lansirao Damira Vrhovnika, koji je postao vlasnik brodogradilišta "Viktor Lenac" iako je ranije vozio polovni stojadin. Bez obzira na financijsku pomoć države, njegov škver je propao. Direktor Riječke banke završio je u zatvoru. Slavko je podržavao i transformaciju pulskog brodogradilišta "Uljanik". Direktori su preko inozemne firme kupovali brodove i pretvorili se u brodovlasnike. A tko je danas vlasnik "Uljanika"? Banke i fondovi te bivša Tvornica duhana Rovinj. "Uljanik" je pritom postao vlasnik riječkog brodogradilišta "3. maj" značajnog za riječku političku bazu SDP-a. "Uljanik" propada, a zatvara se "3. maj". Državna privreda!

Linić je u najboljim mogućim odnosima s vlasnicima rovinjskog TDR-a. Ako im i nije pogodovao, sigurno im nije naštetio. Gorana Štroka pretvorio je u investitora u riječko, u dubrovačko hotelijerstvo. Jednom tajkunčiću pomagao je da napravi posao s parkingom, drugome s tržnicama, trećem s taksijima. No, osim regionalnih igrača Linić je svoje carstvo proširio na hrvatska javna poduzeća... Ljude iz riječke Rafinerije rokirao je u rukovodstvo INA, stavio pod kontrolu "Croatia osiguranje", ušao u kutinsku "Petrokemiju"... Kakva je, zapravo, razlika između Linića i bilo kojeg hadezeovskog političkog kadrovika? Nikakva. Linić je, uostalom, imao sjajne odnose s hadezeovcima. Bio je tijesno povezan s drom Gregurićem, Franjinim Linićem, a zatim i sa Šarinićem kojega je službeno predložio za primanje u SDP. S više likova poput Linića nestalo bi hrvatske zlosretne podjele na "lijeve" i "desne", na ovakve i onakve - sve je moglo lijepo prerasti u jedinstvenu frontu Institucionalne revolucionarne partije (Partido Revolucionario Institucional) kakva s poznatim rezultatom upravlja Meksikom. U njoj bi Linić bio Pancho Villa.

To je, dakle, Linić, a on je zbilja znatna figura za hrvatske političke prilike. Može mu se posvetiti nekoliko stranica portreta ili karijerne analize, ali što je tu Komadina vidjet ćemo tek kad okular podesimo na najveće povećanje, tako da u provincijskoj političkoj fauni možemo uočavati i amebe. Ali, do samoga Komadine još smo daleko - i vremenski i na skali magnituda. Da se približimo horizontu zbivanja na kojem on ima stanovitu ulogu, potrebno je još malo ući u etiologiju riječke politike...

U nekom trenutku Slavko Linić je razvio antipatiju prema lokalnom partijskom rukovodiocu sitnoga zuba Zlatku Komadini. Zlatko Komadina je bio postojan stranački činovnik, bivši projektant brodskih cjevovoda u brodogradilištu "3. maj". Neko vrijeme vodio je vlastitu montažersku firmu - bio je famozni "kooperant", što zna biti lukrativan biznis koji se može razviti u prisoju nekog velikog kombinata u državnom vlasništvu koje svake godine sauga silan novac od države za pokriće gubitaka. Komadina je u svakom slučaju brzo odustao od svake poduzetničke karijere pa se prebacio na čisti stranački rad, kojim se profesionalno bavi već petnaestak godina. Dotjerao je do župana Primorsko-goranske županije, što je divan posao za jednog dužnosnika, jer zapravo nema nikakve dužnosti osim da ukrašava svoju županiju. Svaka američka savezna država ima svoj "državni cvijet". Alabama kameliju, Aljaska nezaboravak, Slavonija Glavaša, a Rijeka Komadinu.

Kao župan ne ubijaš se od posla. Odlazak s dečkima na cugu praktično je u opisu posla - župan živi kao likovi iz reklame za pan pivo, samo što izbacuje floskule poput junaka reklama za "žuju". S obzirom na umjereni boljševizam koji je de riguer kod riječkog biračkog tijela, dovoljno je povremeno zagrajiti nešto o tome kako se u nas "bezobzirne krše radnička prava" jer je "liberalni kapitalizam previše uzeo maha" te primijetiti kako je HDZ ionako već sve pokrao pa ni najpoštenija, najsposobnija socijaldemokratska vlada više nema čime gospodariti. To je kao tek malo izvrnuta misao Matije Bećkovića koji je satirizirao socijalizam glosom: "Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i sve nam uništili..."

I takav bezazlen, zapravo beznačajan u "Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Rijeka", uz pridružene Istrijane, koji su uglavnom svoji, Zlatko je Komadina Liniću zasmetao kad je Račan umro i u partijskim redovima počela potraga za njegovim nasljednikom. Činilo se da bi mogao naslijediti - Komadina. Da to spriječi, Linić je podržao Milanovića. Komadina s onim njegovim trostrukim podočnjacima i pogledom iz akvarija išao mu je na jetra, a Zoki mu se, mlad i naočit, sviđao. Samo je naprasiti Linić mogao odabrati nepromišljenog Milanovića - on je bio iver koji nije pao daleko od klade.

Kad je Zoki formirao Vladu, Komadinu je proizveo u ministra prometa. Uslijedili su strašni dani za mirnog čovjeka iz riječke zavjetrine - svakoga dana morao se rano nacrtati na poslu i rješavati svakojake probleme, a na vladi još slušati elektrificiranog Zokija koji brije kao dječja igračka s napajanjem od šest volti koju spojiš na struju od 220 volta. Zlatko nije izdržao, slomio se. Omršavio je, prenijeli su ga kod kolege ministra Ostojića na gastroenterologiju. Zoki ga se ionako htio riješiti jer je nikoga ne pitajući počeo graditi autocestu od Rijeke prema Zadru, iako jedna (preko Generalskog stola) već postoji, ali to su mu valjda zaboravili priopćiti... Možda je htio dovesti u neku funkciju onu potpuno nepotrebnu cestovnu "leteću petlju" na južnom prilazu Rijeke, koja nalikuje na veliki tobogan u Disneylandu, a Rijeku spaju s Čavlima i Hreljinom. Izgrađena je uz pomoć građevinskog poduzeća s Krka koje također pripada Linićevoj poslovnoj galaksiji sastavljenoj od lokalnih tajkuna. Zoki je taj magistralni faraonski pothvat čestitog Komadine anulirao i ovaj se, ponižen, vratio u Rijeku. Od tada su smrtni neprijatelji.

U međuvremenu, Zoki se kao kobra usmjerio na ministra financija Linića. Da, svi su mu govorili da je Linić jedini operativni ministar u njegovoj vladi, pogotovo nakon što je iz Vlade otišao Čačić, kojemu je bio dao u outsource vođenje nacionalne ekonomije. Ali, osim što je bio operativan po pitanjima poreske politike, Linić je počeo operirati i na stranačkom planu, pa se povezao s Josipovićem, koji je u to doba bio zaključio kako na ljevici nema mjesta za dva ambiciozna lidera.

Šutljiva oporbena manjina u stranci okupljala se oko Komadine. Stoga je Zoki prvo uklonio Zlatka s mjesta koordinatora riječke izborne jedinice, a zatim, jednom dobro plasiranom aferom, likvidirao i Linića.

Komadina se povukao u duboku pozadinu. Tu je prezimio dok se Zoki nije skrhao na parlamentarnim izborima i izgubio vlast, a onda je mobilizirao sve svoje ljude po stranci pa stavio na raspolaganje mladome Bernardiću, šefu zagrebačke organizacije, jer se bojao da Milanovića ne naslijedi jedan od njegovih epigona, ministara kojima je napunio vladu i stranku. Tako je Berni dobio vlast. Primio ju je od luzera, što ga automatski stavlja u luzersku poziciju, ali, zar je to bitno? Svi ljudi koji su došli na konvenciju SDP-a i pljeskali mu pokazali su da žele biti u opoziciji, a ne na vlasti, pod uvjetom da u opoziciji zadrže mjesta kao državni funkcioneri, saborski zastupnici ili činovnici. Kao protagonisti takve oporbe najmanje će smetati vlasti koja ih neće progoniti. Svi bi tu trebali biti zadovoljni osim naroda, razumije se, ali narod, u svojoj biračkoj funkciji, misli isto kao i njegovi parlamentareni predstavnici - najvažnije su "stabilnost" i "jedinstvo".

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije