"Ostareli svet nema više nekadašnje snage... ispražnjene planine ne daju dovoljno mramora, iscrpljeni su rudnici zlata i srebra... na poljima nema ratara, na moru mornara, u taborima vojnika; u sudovima više nema pravde, zanatstvo je nesposobno, u običajima više nema reda..., pomor desetkuje ljudski rod..., približava se sudnji dan."
Ovako je sveti Kiprijan opisivao propast Rimskog carstva 250. godine! Poljuljana poljoprivreda i zanatstvo, nemoral i razvrat u gradskom životu, korumpirano i nesposobno činovništvo i moralni sunovrat vlasti najavljivali su propast moćnog carstva.
Opis bi po mnogo čemu mogao da podsjeća na vrijeme sadašnje. I danas ostarjeli svijet više nema snage da obrađuje zemlju. Društvo je u opasnoj demografskoj regresiji. Više ljudi umire nego što se rađa. Ako se demografski pad nastavi, čeka nas sudbina Hazara. Politike ne uspijevaju da riješe ovaj problem.
Privreda je uništena i posustala. Zatvorene i napuštene fabrike su sablasna svjedočanstva propadanja. Radnici se otpuštaju, ili su na čekanju. Sve je više obustava rada i štrajkova glađu.
Državna administracija je glomazna, parazitska, spora, neodgovorna i korumpirana. Korupcija je postala kulturološki model. BiH je najkorumpiranija zemlja u regionu. U javnom diskursu svakodnevno se govori o korupciji u visokom obrazovanju, zdravstvu, carini, inspekcijama, policiji, sudstvu, državnoj administraciji... Država bezuspješno odgovara osnivanjem agencija, imenovanjem timova i donošenjem propisa. Rezultata nema!
Sve je više zakona, a sve manje pravde. Sudovi su zatrpani tužbama. Evropski sud za ljudska prava postaje neefikasan zbog sve većeg broja apelacija za zaštitu prava. Pravda postaje sve manje dostižna. Čak i sudije podnose tužbe protiv države da bi zaštitile svoja prava. Univerzalna pravna načela se napuštaju. Međunarodni sudovi nisu nadležni za sve države i sve građane svijeta. Pravda je ozbiljno ugrožena.
Naše porodice su razbijene. Sve je više porodične patologije. Mladi se sve manje odlučuju za brakove. Sve je više razvoda. Porodica više nije koheziono jezgro društva.
Sveopšta destrukcija je djelo moralno posrnulog čovjeka. Bezdušan čovjek je naš najveći problem. Čovjek je zaboravio na obaveze prema društvu i državi. Čovjek je zaboravio na moralne vrijednosti. Loša država je proizvod lošeg čovjeka. Nisu loši političari, čovjek je loš! Nisu loši zakoni, čovjek je neodgovoran! Nisu prljave naše rijeke, čovjek je nekulturan!
Moralne i etičke vrline više nisu ljudske vrijednosti. Sve ima cijenu, ništa nema vrijednost! Opšte dobro ne postoji u svijesti naših ljudi. Pohlepa i gramzivost su postali osnovni čovjekov cilj. Nemilosrdno se krade šuma, krade struja... Sa trotoara i ulica nestaju poklopci šahtova, sa kuća se skidaju bakarni oluci. Krade se sve i svuda. Ukrasti i uzeti od države je biološki obrazac opstanka našeg čovjeka. Država se ruši, krade i potkrada na svakom koraku. Država nema mehanizme da se efikasno zaštiti.
Svakodnevni život se odvija u sjenci nasilja. Nasilje je svuda: u porodici, u školi, na ulici. Nerazjašnjena ubistva, pljačke i otmice pune crne hronike. Na našim ulicama su droga i prostitucija. Avet terorizma kruži našim prostorima.
Mržnja je postala osnovni ljudski pokretač. Mrzi se ostrašćeno i bez razloga.
Ljubav, odanost, privrženost i požrtvovanje više nisu pojmovi sa značenjem. Umjesto prijatelja, oko nas su karijeristi, poltroni i smutljivci. Ignorisanje zakona i izbjegavanje reda postaju pravila ponašanja. Mladi ne poštuju starije, djeca ne poštuju roditelje, učenici ne poštuju profesore... Ne priznaju se autoriteti u nauci, crkvi, politici, kulturi...
U organizaciji vlasti vlada zakon partijske pripadnosti umjesto principa vrijednosti. Partokratski model je unakazio društveni organizam i učinio vlast nestručnom, tromom i neodgovornom.
Školstvo razara bezvoljna pedagogija. Škole su postale gladijatorske arene pomahnitalih dječaka i djevojčica koji jedni druge nemilosrdno tuku, ponižavaju i zlostavljaju na najokrutniji način. Mladi uvježbavaju nasilništvo koje će i njima i nama obilježiti živote. Na drugoj strani, njihovi vršnjaci oduzimaju sebi život zbog loših ocjena i bezosjećajnosti kuće i škole.
Od akademskog Partenona ostale su ruševine. Više nema autoriteta znanja i pameti. Najveći dio ljudi iz svijeta nauke prodao se političarima, trgovcima duhom, birokratama i nemilosrdnom biznisu. Neki da bi preživjeli, neki da bi utolili pohlepu i glad za bogatstvom. Na privatnim fakultetima preko noći doktoriraju bahate neznalice, bogati i moćni. Ljudi oskudnih znanja, plitke pameti i sumnjivog morala postaju akademska elita. Oni će sutra obrazovati i moralu učiti našu djecu.
Bog više nije u čovjeku, nego u novcu. U crkvu se ne ide zbog vjere, nego zbog grijeha. Sve više zaokupljena stvarima, crkva sve manje brine o duhovnosti. Grijeh se oprašta, a ne osuđuje. Raskoli i omraze ušli su u naše bogomolje. Poroci razaraju naše svetinje.
Naše šume uz blagoslov države pustoše trgovci, prevaranti i lovci u mutnom. Sa našim šumama odlaze i naše vode. Potoci presušuju, vodostaji rijeka se smanjuju, suše uzimaju danak. U vodotocima je sve više otpada i smeća. Po drveću uz korita rijeka vise plastične kese, tokom pluta plastična ambalaža, iz korita vire odbačeni frižideri i karoserije auta.
Pored naših puteva su odbačene kese sa smećem. Smeće se baca u bistre šumske potoke. Putevi će nam jednog dana prolaziti kroz deponije smeća. Pretvaranje prirode u deponiju otpada je nezabilježena vrsta bezumlja, nekulture i primitivizma. Samo bezdušan čovjek može na takav način uništavati prirodu.
U kulturi dominira estradni kič i osrednjost. Institucije kulture propadaju, kulturno blago se razara. Za siromašnu državu i siromašnog čovjeka kultura je postala trošak. Duhovno stvaralaštvo nije ničija briga i prepušteno je samo sebi.
Globalna ekonomija profita prijeti da uništi naša društva. Finansijski centri moći instaliraju novo ropstvo. Podaništvo se nameće kao način opstanka.
U društvu sveopšte nemoralnosti država postaje nemoćna. Zbog toga su zakoni, strategije, agencije i akcioni planovi postali jalovi pokušaji ozdravljenja.
Sveopšta destrukcija je djelo moralno posrnulog čovjeka. Bezdušan čovjek je naš najveći problem. Čovjek je zaboravio na obaveze prema društvu i državi. Čovjek je zaboravio na moralne vrijednosti.
Loša država je proizvod lošeg čovjeka. Nisu loši političari, čovjek je loš! Nisu loši zakoni, čovjek je neodgovoran! Nisu prljave naše rijeke, čovjek je nekulturan!
Moralno posrnuće čovjeka je predvorje propasti društva. Da bi se spasilo društvo, treba spašavati čovjeka! Napori najmoralnijeg političara će biti uzaludni ako se čovjek ne uzdigne i uspravi. U društvu bez morala svaka politika je osuđena na propast. Zbog toga je neophodna hitna moralna obnova društva. Ona mora biti sveobuhvatan društveni zadatak. I mora biti prioritetan zadatak pojedinca, porodice, škole, crkve, medija, politika i države.
Neko bi to napokon morao da kaže!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.