Zoran Milanović otkazao je posjet Beogradu. To nema nikakve veze sa Šešeljom, sa Šešeljevim istupima u hrvatskim medijima u kojima gostuje budući da se ne može probiti u srpske, a ni s predizbornom kampanjom.
Predizbornu kampanju, naime, ne vodi SDP, nego Ivo Josipović koji želi postati predsjednik, i HDZ, koji mu to pokušava onemogućiti dižući razne vječno buntovne i uglavnom nesabrane likove, kojima je svaki povod dobar da iskažu ekstremističke stavove. U pogledu izborne kampanje Milanović ima suprotne interese od Josipovića, ali ih, naravno, ne smije deklarirati - za nj je Ivin izbor ravan političkoj smrtnoj presudi. Zna, naime, da u SDP-u nema nikoga tko bi imao karaktera ili snage da mu se suprotstavi - one koji su mu se suprotstavljali izbacio je iz Partije, ili skinuo s funkcija, satjerao u kut kao džukele koje čkome pred iskeženim vođom čopora. Jedino Ivo može povesti stranačku pobunu, što će nesumnjivo i učiniti čim pobijedi na izborima, što se po sadašnjim istraživanjima biračkog raspoloženja čini neizbježnim.
Cilj ljevice je da se iznova sjedini s partijskim disidentima iz pokreta Mirele Holy, koja je pod zelenu zastavu na kojoj bi mogao biti i list indijske konoplje, okupila antiglobalističku bagažu i kriptosocijalistički lump. U takvoj koluziji, drže partijski birokrati, mogla bi se zadržati vlast, ali bez Zokija, s Ivom Josipovićem kao nevidljivim vođom. Nešto slično pokušao je ostvariti Sanader, a u velikoj mjeri postigao Boris Tadić. Za ljevičare ključno je da na izbore izađu skupa, u predizbornoj koaliciji, a ne odvojeno, jer onda pobjeđuje vodeći HDZ i dobiva mandat pa formira vladu sa svim epizodistima koji će prijeći izborni prag, što se u Hrvatskoj uvijek dogodi, jer u takvim situacijama raste ucjenjivački potencijal beznačajnih ili manje značajnih stranaka i lista, pa se može napraviti strahovito unosna trgovina. Znači, Zokija je ključno potjerati PRIJE izbora, jer će poslije biti prekasno. Je li to moguće ostvariti? U stranci svi su, od predsjednika Sabora Josipa Leke do zadnjeg partijskog funkcionera, već prešli Ivi, ali on ni kao novoizabrani predsjednik neće moći izravno arbitrirati u Partiji. Netko to mora učiniti umjesto njega i riskirati Zokijev gnjev, što je vrlo neugodna stvar - Milanović je beskompromisan i osvetoljubiv, a Ivo nije poznat po tome što dugo pamti usluge. Znači, netko bi se morao žrtvovati. Situacija je kao u Sodomi i Gomori - da je Lot mogao ukazati na jednog jedinog straight-sodomita, Jahve bi dekadente na rivijeri Mrtvoga mora poštedio ognjenog dažda, gorućeg vapna i ostalih nepogoda koje su ih zadesile. Za Milanovića, uostalom, radi "institucionalna inercija". Obični članovi, nezadovoljni komunjare sitnoga zuba, imaju sasvim drukčije poglede i interese od ministara i direktora javnih poduzeća, kojima je cilj da stvar bez potresa potraje što je moguće duže, do zadnjeg dana, jer nisu spremni žrtvovati nijednu sigurnu mjesečnu plaću zbog nesigurne kombinacije oko svrgavanja šefa, pogotovo stoga što u slučaju da to i uspije nemaju nikakvu garanciju da će ostati na istoj dužnosti. Funkcije koje im je podijelio Zoki, Ivo će dati drugim, svojim ljudima, važnim za iduće kombinacije… To je svima jasno, a to saznanje strahovito je snažno oruđe u rukama nepopularnog premijera za kojega će se svi ovi pritajeni bundžije privatno složiti da je pomahnitao, da je izvan kontrole, te da sve što radi nema baš nikakvog smisla. No, takve se opasne misli mogu razmijeniti privatno, ili na Facebooku, a u novinama nitko nije spreman zucnuti protiv ratnog poglavice SDP-a. Normalno da im je sad Bik Koji Sjedi draži nego Ludi Konj, ali nema nikoga tko bi mladoga brava izazvao na borbu. Čak ni tobožnja Milanovićeva opozicija u Rijeci na čelu s županom Komadinom… Njih je ondje tako potukla Holy da su izgubili svaki legitimitet, u stranačkoj i političkoj javnosti. Jedva ih ozbiljno uzima i "Novi list", tvorničko glasilo SDP-a, koje još izdaje neki opskurni lik koji je bankrotirao, kao i te novine - oba su poslovna entiteta u predstečaju, famoznom postupku "oprosta dugova" što ga je kreirao bivši ministar financija Slavko Linić, valjda po mjeri nekih svojih prijatelja, vlasnika propalih poduzeća.
Ako Milanović nije odlučio izostati s beogradskog summita zbog izborne kampanje, zašto je odlučio da onamo ne ide?
To je dio njegove izolacionističke kampanje kojom državu pretvara u balkanski bantustan, što je konzekventno uzrokovalo kolaps ekonomije u trenutku kad je zemlja pristupila Europskoj uniji. Pristupila je, naime, samo na papiru jer je nekoliko dana prije čina svečanog primanja Milanović svojom odlukom ugrozio same temelje političkih odnosa s onima koji tom kompliciranom kontinentalnom tvorevinom upravljaju. Odbio je izručiti Josipa Perkovića, šefa Udbe i potom šefa Tuđmanove obavještajne službe, ne zbog samoga Perkovića i tajni koje ovaj čuva - jer ih ne čuva, sve su otkrivene - nego zbog samog načela, nepriznavanja europske nadležnosti nad domaćim prilikama gdje se podrazumijeva kontinuitet vlasti, "glahšaltovanje" od jednih prema drugim političkim strukturama, uz pomoć tajnih službi koje asistiraju u svim tim hrvatskim tihim prevratima. Uvijek se radi o tome da se resursi zadrže u rukama odabranih ljudi kojima se može vjerovati, za što je najbitnija kompaktna i nepronična domaća struktura vlasti i političkih odnosa. Mi stvari radimo na svoj način i tko god nam se uplete, pokvarit će "harmoniju sfera", koordiniranu rotaciju klijentelističkih krugova, koja funkcionira poput precizne švicarske ure s turbillonom.
Naravno, Milanović nije u svojim postupcima vodio računa o interesima nekih drugih centara moći, o kapitalistima i oligarsima, nego samo o sebi jer je svoj - politički - centar moći htio pod svaku cijenu izolirati od stranog utjecaja. Da nije odmah odabrao diplomatsku izolaciju, politiku autizma, stalno bi mu dolazili neki emisari ili bi sam u bilateralnim kontaktima morao odgovarati na primjedbe i davati neke suvisle, racionalne odgovore na pitanja s kojima se uopće ne želi suočiti. Zato je još i prije dolaska na vlast odbijao da se susretne, primjerice, s američkim ambasadorom, tvrdeći da ovaj nije na njegovom protokolarnom nivou, pa je nudio susret s tajnicom za međunarodne odnose SDP-a, nekom bezazlenom djevojčicom, iako je američki ambasador osobni izaslanik predsjednika SAD, a ne diplomatski predstavnik State Departmenta - Ministarstva vanjskih poslova. Politika prema Hrvatskoj i većini sličnih zemalja ne formulira se u Washingtonu, nego u ambasadi, u ovom slučaju, dakle, u Zagrebu. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.