Lavina negodovanja protiv potpisanog Protokola o strukturalnom dijalogu krenula je da se valja još dok se sušilo mastilo na potpisima ministara pravde.
Prvo su se oglasili čelni ljudi pravosudnih institucija: predsjednica Suda BiH, potom glavni tužilac Tužilaštva BiH. Za njima su, istim smjerom i brzinom, krenuli političari, iz pozicija i opozicija. Nije se oglasio samo onaj koji je trebao - Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS)!
Šta reći o već viđenom!? Kako biti ravnodušan pred količinom politikantstva i neznanja o problemima pravosuđa! Šteta što su ljudi iz pravosuđa potrčali pred rudu. Stekao se utisak da su prethodnica pojedinih politika!
Prije nekoliko godina, na ovom istom mjestu, objašnjavao sam zašto je propao strukturalni dijalog. Bilo je to mnogo prije njegovog neslavnog kraja. Napisao sam: "Strukturalni dijalog je pokazao da u političkoj sferi, a ni u pravosudnoj zajednici, nema unutrašnjeg potencijala koji bi se uspješno bavio problemima funkcionisanja pravosudnog sistema i strukturalnim reformama. Nad tim problemom nema ko da se zamisli".
Ponovo smo svjedoci da nema ni traga od političkog i profesionalnog potencijala koji bi želio i znao da se bavi očiglednim problemima u funkcionisanju pravosuđa. Zato će i ova priča o strukturalnom dijalogu ostati bez rezultata. Biće to još tri godine uzaludnih sastančenja nekompetentnih ljudi uz nemilosrdno trošenje sredstava iz IPA fondova. U Sarajevu, a ni u Briselu, nema se s kim voditi dijalog! Ima tu i jedna čudna zanimljivost, ravna ironiji (političke) sudbine. U prethodnom dijalogu učestvovala su tri ministra pravde sa respektabilnim pravosudnim znanjem i iskustvom (Bariša Čolak, Gorana Zlatković i Zoran Mikulić). Ni to im ništa nije pomoglo u trogodišnjem "dijalogu". Među novim ministrima nijedan nema nikakvog pravosudnog iskustva, a jedan nema ni pravničko obrazovanje. Kako li će oni izaći na kraj sa nametnutim temama i otvorenim problemima, sam Bog zna!
Ključni razlog zbog kojeg dijalog o pravosuđu ne može uspjeti tiče se odnosa VSTS prema otvorenoj problematici pravosudnog sistema. Ovo nezavisno državno tijelo, čiji je mandat uspostavljanje "nezavisnog, profesionalnog i efikasnog" pravosudnog sistema, nije se oglašavalo ni o najavi raspisivanja referenduma o Tužilaštvu i Sudu BiH, ni o strukturalnom dijalogu, a ni o Protokolu. Kao da ga se to uopšte ne tiče! Da li postoji ozbiljnije pitanje za funkcionisanje sistema državnog pravosuđa, i pravosuđa uopšte, od najave referenduma i njegovih političkih i pravnih posljedica? Da li je ikada pravosuđe bilo u složenijim i težim problemima nego danas? Zašto VSTS o tome ćuti? Pitanje referenduma zahtijevalo je hitnu sjednicu VSTS i odgovor predsjedniku Dodiku da li problemi postoje i kako ih misli i namjerava rješavati. Nije li ćutanje argument Dodiku da probleme pravosuđa nema ko rješavati i da drugog rješenja osim referenduma nema?
Umjesto da razmatra urgentna pitanja pravosuđa u BiH, pola članova VSTS otputovalo je juče u Portugal o trošku Evropske komisije da razmjenjuje iskustva sa tamošnjim kolegama. Biće nam to od velike koristi! Beskorisni projekti su, izgleda, jedino što se sa međunarodnim partnerima uspješno provodi u ovoj instituciji.
Ne znam kako bi se ćutanje VSTS o tako važnom problemu moglo razumjeti? Da li kao nesposobnost da se shvati ozbiljnost jedne političke ideje i inicijative, ili, možda, razumijevanje političkih ideja kao budalaština koja ne zaslužuju osvrtanje? Prije će biti da se radi o nesposobnosti za strateško upravljanje institucijom i nerazumijevanju uloge nezavisnog regulatora. Šta god da je, graniči se sa neobjašnjivom neozbiljnošću. E sad, da li ljudi koji ignorišu političke inicijative koje se odnose na pravosudni sistem i ne prepoznaju njegove probleme mogu da doprinesu strukturalnom dijalogu? Šta se od njih može očekivati ako se zna da ni u prethodnom dijalogu nisu znali pronaći rješenja za otvorene probleme? Šta bi moglo podržavati tračak optimizma? Ništa, sudeći po onome što se vidi i čuje ovih dana.
Odavno govorim o važnosti dijaloga između pravosuđa i politike. Ne vrijedi! VSTS ne želi da o strateškim reformama razgovara sa predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti. Mnogo je lakše obilaziti ambasade i moljakati donatore za projekte u kojima će biti poneko putovanje po Evropi i Americi. Znaju oni dobro da je domaće političare lako potegnuti kad bude trebalo da se nešto opstruiše, ili progura u njihovom interesu. Na tom oprobanom modelu uspostavljene su čaršijske neprincipijelne veze pravosuđa i politike o kojima se već javno govori. Pravosuđe je postalo moneta za potkusurivanje, moćno sredstvo za političku upotrebu. Korist od pravosuđa, po svemu sudeći, danas imaju samo političari.
Umjesto da se bavi ozbiljnim analizama funkcionisanja pravosuđa, VSTS se bavi incidentima koje sam proizvodi, ili koje proizvode pravosudne institucije. Slučaj vezan za uskraćivanje OSCE-u prava da vrši uvid u predmete Tužilaštva BiH možda najbolje pokazuje (ne)sposobnost VSTS da prati rad institucija i o tome pruža relevantne informacije svim zainteresovanim stranama. Nije li analizu o procesuiranju slučajeva ratnih zločina, koju treba da uradi OSCE, trebalo davno da uradi VSTS? Bio bi to snažan dokaz sposobnosti i kredibiliteta nezavisne institucije. I velika pomoć Tužilaštvu BiH! Ne nastaju li incidenti u pravosuđu upravo zbog toga što je VSTS izgubio kontrolu nad ključnim polugama sistema?
Sudeći po izjavama koje osporavaju Protokol, na profesionalnom i političkom nivou nema saglasnosti o problematici o kojoj bi se razgovaralo. Bez toga nema ozbiljnog razgovora. Najavljeni seminari o otvorenim pitanjima biće za domaće aktere seanse za opuštanje, a pripreme za njih neće ići dalje od pakovanja kofera.
Ipak, novi krug strukturalnog dijaloga neće biti uzaludan. Još jednom će pokazati najmanje dvije stvari: jalovost domaćih politika i zabrinjavajuću nesposobnost nezavisnog regulatora pravosudnog sistema da kontroliše sistem i upravlja reformskim procesima.
Autor je sudija Suda BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.