"Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom", davno je napisao velikan, vladika Njegoš. Smrad zločina u ovom dijelu Balkana s kraja prošlog vijeka bio je takav da su Ujedinjene nacije ustanovile Međunarodni sud za ratne zločine u nekadašnjoj Jugoslaviji. Samo u Bosni i Hercegovini tokom ratnih dejstava poginulo je preko 95.000 ljudi. Od tog broja preko 40 posto su civili.
Savjet bezbjednosti UN-a svojom Rezolucijom 827 25. maja 1993. ustanovio je ovaj sud. Naredne godine, 7. novembra, podignuta je prva optužnica, protiv Dragana Nikolića, komandanta logora "Sušica", a prvo suđenje počelo je 7. maja 1996. protiv Duška Tadića za zločine u logoru "Omarska". Za 24 godine rada Tribunala osuđeno je 90 osoba. Procentualno najviše kazni su dobili Srbi, uz čak šest doživotnih robija i drugih dugogodišnjih kazni. Optužen je bio i prvi šef države u istoriji, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, ali suđenje nije privedeno kraju jer je optuženi preminuo u pritvorskoj jedinici. Prvu presudu za genocid dobio je Radislav Krstić za zločine u Srebrenici, Biljana Plavšić je priznala optužbe. Prvostepeno su osuđeni Karadžić i Mladić. Inače, od početka rada Tribunala pretežni dio srpskih političara, istoričara, analitičara, javnih ličnosti i drugih sud u Hagu su okarakterisali kao politički i pristrasan, potkrepljujući to i pomanjkanjem sluha za srpske žrtve, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu... Posebno ističući oslobađajuće presude za Gotovinu, Orića, Haradinaja. Interesantno, nakon posljednje presude u slučaju "Prlić i ostali", kada je nakon prave drame u sudnici potvrđena presuda šestorki, nekadašnjim vojnim i političkim funkcionerima tzv. Herceg Bosne, u Hrvatskoj je naglo došlo do "prosvjetljenja" i sličnih ocjena da se radi o političkom, pristrasnom sudu. Naročito je, čini se, prisutan strah od posljedica presude, pošto je presudom prozvano i hrvatsko rukovodstvo za udruženi zločinački poduhvat, a Hrvatska označena agresorom i okupatorom u Bosni i Hercegovini. Možda bi do tog prosvjetljenja došlo i ranije da u posljednjoj rundi, tokom suđenja Gotovini, nije došlo do iznenadnog preokreta. Neki bi rekli da se Gotovina provukao kroz iglene uši. Takođe, hrvatska strana smatra skandaloznom oslobađajuću presudu za Vojislava Šešelja, kao i izmijenjenu presudu za Veselina Šljivančanina. Bošnjačka strana je dobila najmanje kazni u Hagu, pa ipak postoji nezadovoljstvo tim kaznama, ali i nezadovoljstvo nekim drugim presudama i kvalifikacijama zločina protiv tog naroda.
"Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija." I ovo su, naravno, Njegoševi stihovi. Danas, nakon 24 godine, polako se spušta zavjesa na rad Tribunala. Ne želim davati svoj sud o radu Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo me ne interesuju spekulacije. Vrijeme i istorija daće potpunije odgovore. Tačno je da je bilo propusta, pa i loše organizovanih suđenja, ali jedno je sigurno - da nije bilo Tribunala u Hagu teško da bi iko ikad odgovarao za teška zlodjela, najgora viđena u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Takođe, Sud je utabao put za nacionalne sudove, da završe posao i isprave propuste, odnosno da zadovolje sve žrtve zločina, bez obzira na nacionalnost. Ratni zločini ne zastarijevaju i hapšenje grupe visokih policijskih i vojnih funkcionera Armije BiH u Konjicu za zločine nad srpskim narodom govori da će pravda ipak biti zadovoljena. Suđenje u Hagu, a i ova u nacionalnim sudovima, istaknimo i to, nisu i ne mogu biti suđenja pojedinim narodima već isključivo pojedincima, pojedinim grupama i nakaradnim politikama.
Kad sam već citirao Njegoša, da kažem i to da mi se čini kako se devedesetih godina prošlog vijeka nismo previše pokazali u čojstvu. A čak i sada, kad smo nakon završetka rada Suda čuli na stotine izjava političara iz BiH i regiona, gotovo se niko nije sjetio da osudi zločine koje su počinili pripadnici vlastitog naroda i iskaže saosjećanje i solidarnost sa žrtvama zločina. A upravo te žrtve ne smijemo zaboravljati bez obzira kojem od tri naroda pripadaju. Podjednako boli zlo i Srbe i Hrvate i Bošnjake. Ne smijemo ih zaboraviti, da se takvi zločini nikada ne bi ponovili. Ali, vrijeme je da se konačno okrenemo i naprijed. Ne možemo hvatati korak sa modernim svijetom, sa Evropom, ako neprekidno gledamo nazad, u prošlost. Govorimo isti jezik, volimo istu muziku, temperament nam je sličan, dovoljno za početak. Mislim da je krajnje vrijeme da zlo ostavimo iza sebe, da nastavimo graditi mostove pomirenja i tolerancije i krupnim koracima počnemo ispisivati nove stranice istorije naših naroda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.