Od Platona i Aristotela, preko Ulpijana i Cicerona, do Tome Akvinskog, Frensisa Bekona i pravnih filozofa prošlog vijeka, pravda se izučavala kao vrhunska društvena i ljudska vrijednost. Pravdoljubivost, najljepša riječ u srpskom jeziku, kako je to lijepo primijetio profesor Danilo Basta, na najbolji način objašnjava dubinsko značenje pojma pravde.
Nažalost, početak ovog vijeka mogao bi ostati zapamćen kao sumrak pravde! Sve češće se može čuti, od umnih i običnih ljudi, kako je sve više prava, a sve manje pravde! U ovom vremenu sveopšte tranzicije ljudi se svakodnevno susreću sa zakonima koji ne slijede pravdu. Nacionalni ustavni sudovi, kao i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, zatrpani su apelacijama za zaštitu ljudskih prava. Čak su i sudije, ti "čuvari pravde", kako ih je nazivao Aristotel, i "sluge zakona", kako su ih krstile pristalice pozitivizma, suočene sa zakonima koji narušavaju elementarne principe njihove profesionalne i ekonomske nezavisnosti. U odbrani svojih prava sudije u BiH i zemljama u okruženju podnose tužbe protiv države koja treba da štiti njihova prava. U Sloveniji su sudije stupale u štrajk u odbrani svoje ekonomske nezavisnosti. Pravosudne reforme su u nekim tranzicijskim zemljama mnoge sudije ostavile bez posla u procedurama koje nisu bile otvorene i poštene. Ima li za sudije većeg poniženja od gaženja njihovih prava!?
Sa međunarodnom pravdom stvari stoje još gore. Moćni svijet se sve više vraća sili i sve manje oslanja na pravdu! Elementarna međunarodna prava, civilizacijski strpljivo građena kao opštevažeći sistem, krše se u ime nejasnih politika. Šizofrenija moćnih prijeti uništenju pravde kao najznačajnije civilizacijske vrijednosti. Evo nekih primera!
Dječak Omar Kadr je zarobljen u Avganistanu 2002. godine. Optužen je, izvještavali su mediji da je bacio ručnu granatu od koje je poginuo američki vojnik, narednik Kristofer Spir. Omar je u trenutku hapšenja imao 15 godina. Prije zarobljavanja u mjestu Kost, u istočnom Avganistanu, Omar je dva puta ranjen i izgubio je oko. Za optužbu nije bilo dokaza. Ona se zasnivala na "priznanju" koje je Omar, navodno, dao istražiteljima tokom dugotrajnog zatočeništva u nekom logoru. Omar je izveden pred vojni sud nakon najsurovijeg tretmana u američkim vojnim zatvorima ("Bagram" u Avganistanu i "Gvantanamo") i osuđen na osam godina zatvora.
Proteklih mjeseci demokratski svijet je bombama razarao Libiju. Koristeći se međunarodnim instrumentom "zabrane letova", NATO je sa bezbjedne visine ubijao civile i uništavao infrastrukturu jedne zemlje. U ime demokratije, pozivalo se na ubistvo predsjednika jedne države. Ne tako davno razaran je Irak, a njegov predsjednik je ubijen pod optužbom da je prijetio hemijskim oružjem. Tek nakon stravičnog razaranja jedne države i ubistva njenog predsjednika, demokratski svijet je priznao da Sadam Husein nije imao hemijsko oružje i da su optužbe bile lažne. Bili smo svjedoci vandalskog razaranja Srbije. Sa najmodernijim zračnim projektilima rušene su bolnice i mostovi. U rušenju nacionalne televizije ubijeni su nedužni radnici. Stradanje nedužnih civila se danas u vojnim bilansima nazva kolateralna šteta.
Demokratski svijet je sebi uzeo za pravo da donosi presude bez suđenja i suda. Demokratski svijet je odlučio da ubija bez suđenja i suda. Pravda, kao ideal i nada civilizacije, sve je manje vidljiva. Jesmo li pristali da sila postaje pravo!?
Da li je moguća demokratija bez pravde? Kome danas postaviti ovo pitanje? Onima koji javno slave varvarske i vandalske pobjede? Ili onima koji šutiraju krvavu Gadafijevu glavu i, poput praistorijskih divljaka, igraju nad unakaženim lešom?
U Haškom sudu, pravosudnoj instituciji koju je osnovao UN, suprotno pravnim tekovinama kontinentalnog prava, za pritvor nema vremenskog ograničenja. U ovom trenutku neki od utamničenih čekaju presudu osam godina! Ovaj sud je nadležan samo za neke zemlje i samo za neke počinioce krivičnih djela protiv humanitarnog prava. Drugi međunarodni krivični sud takođe neće biti nadležan za najmoćnije zemlje. Njihovi vojnici će moći da ubijaju širom svijeta bez straha da će im biti suđeno u nekom sudskom procesu.
Primjeri pokazuju da živimo u vremenu ozbiljne destrukcije pravde i civilizacijskih vrijednosti. Demokratski svijet je sebi uzeo za pravo da donosi presude bez suđenja i suda. Demokratski svet je odlučio da ubija bez suđenja i suda. Pravda, kao ideal i nada civilizacije, sve je manje vidljiva. Jesmo li pristali da sila postaje pravo!?
Francuska više nema svog Voltera. Njemačka više nema svog Gustava Radbruha, koji je početkom prošlog vijeka upozoravao pravnike, a sudije posebno, da postoje zakoni koji su suprotni pravdi zbog čega im se ne smije dati važnost prava. Ukazujući na civilizacijski značaj pravde, Radbruh kaže da čak i pravna načela moraju imati jaču pravnu snagu od zakona, upravo zbog toga što su im vijekovi primjene dali društveni i pravni značaj. Intelektualci više nisu nada čovječanstva. Intelektualci su vješto korumpirani i uvučeni u projekte moćnih. Njihove ideje više nisu u službi pravde i za spas čovječanstva, oni su sredstvo za uvećanje kapitala i moći. Oni su upregnuti u falange za odbranu međunarodne nepravde. Intelektualac je danas visoki partijski funkcioner, instrument u projektu, nosilac akcionog plana, član upravnog i nadzornog odbora, vođa tima, član kluba i međunarodni birokrata čiji je zadatak da piše izvještaje koji će se dopasti nalogodavcima.
Vrijeme je za odbranu pravde! Intelektualni svijet ne smije više da ćuti! Ako se izgubi pravda, izgubljen je smisao ljudske egzistencije! Čime će se mjeriti vrijednost ljudskog života ako nestane pravde? Ako se naša civilizacija odrekne pravde, izgubiće sebe! *
(Autor je sudija Suda Bosne i Hercegovine)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.