Posljednjih dana predsjednica Suda BiH je u više medijskih nastupa ("Dani", "Oslobođenje", FTV, TV1), po ko zna koji put isticala potrebu osnivanja vrhovnog suda BiH. (Ovu ideju javno su podržavali predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH Amir Jaganjac i predsjednik VSTS Milorad Novković).
Ne bi ljudima iz struke trebalo zamjeriti što javno otvaraju pravna pitanja koja su od interesa za funkcionisanje pravosudnog sistema. Naprotiv! To bi im trebalo da bude jedan od zadataka. Problem je što o tome govore isključivo u medijima i što se o tako važnom pitanju ne govori sa jasnim i javnosti razumljivim argumentima.
Bilo bi logično da su predsjednici ovih pravosudnih institucija otvorili pitanje osnivanja vrhovnog suda BiH u okviru profesionalne zajednice. O tome je mogla biti organizovana posebna konferencija, mogla je to biti tema mnogih redovnih savjetovanja sudija, moglo je o tome biti razgovarano na okruglim stolovima, zajedno sa ministrima pravde... Mogao je o tome biti napisan i stručni rad i objavljen u pravnim časopisima, kako bi to dolikovalo ozbiljnim pravnicima. Samo je u profesionalnom dijalogu ovo pitanje moglo biti svestrano razmotreno. A glas struke imao bi drugačiju težinu i drugi prizvuk. I bio bi snažan argument za javne istupe pojedinaca. Ovako, u jednom dijelu bh. javnosti s pravom će biti postavljano pitanje zašto je predsjednici Suda BiH toliko stalo do osnivanja vrhovnog suda. Tim prije što predsjednica nikada nije objasnila zašto je to važno pravno pitanje i zašto bi taj sud bio važan za Sud BiH.
Iz dosadašnjih javnih istupa zagovornika osnivanja vrhovnog suda BiH moglo se zaključiti da je njihov ključni argument činjenica da vrhovni sudovi na nivou države postoje u većini evropskih zemalja i da je takav sud u BiH potreban zbog "ujednačavanje sudske prakse". Čini se da su ovo najlošiji argumenti koji mogu biti korišteni u ozbiljnoj pravnoj raspravi.
Tačno je da vrhovni sudovi postoje u većini evropskih zemalja. Međutim, ova činjenica nije nikakav argument za raspravu u BiH zbog toga što BiH ima posebnu ustavnu strukturu prema kojoj je redovno pravosuđe u nadležnosti entiteta. Niko pametan ne bi bio protiv vrhovnog suda na nivou države kada bi država BiH bila uređena na drugačiji način. Pošto je pravo volja politike, politika je ta koja može da mijenja ustavnu strukturu i organizaciju pravosudnog sistema. Ako se politike slože u vezi sa jedinstvenim zakonodavstvom i jednim pravosudnim sistemom, pravosudna zajednica će to pozdraviti! Ne treba od sudija tražiti da se izjašnjavaju da li su za vrhovni sud ili ne. Uloga profesionalne zajednice jeste da ukaže na probleme u funkcionisanju pravosudnog sistema i predlaže realna i prihvatljiva rješenja. Nažalost, to od njih niko nije tražio niti su to oni sami činili.
U vezi sa vrhovnim sudom BiH nekoliko stvari treba razjasniti kako bi javnost bolje razumjela suštinu problema. Prije svega, za osnivanje vrhovnog suda BiH potreban je ustavni osnov. Da bi došli do ustavnog osnova potrebno je prethodno postići politički dogovor u vezi sa nadležnošću takvog suda. Dodjeljivanje nadležnosti novom sudu podrazumijeva oduzimanje nadležnosti drugim pravosudnim institucijama. Redefinisanje nadležnosti nužno vodi izmjeni organizacionih i drugih zakona. Izmjena zakonodavstva je nova reforma pravosudnog sistema. Za novu reformu potrebni su vrijeme i ljudski resursi. Pošto je u BiH u toku sveobuhvatna pravosudna reforma, postavlja se pitanje da li bi ovo bio dobar trenutak za otvaranje nove reforme!? O ovim nužnim koracima niko u javnosti nije rekao ni riječ.
Teza da je vrhovni sud BiH potreban zbog "ujednačavanja sudske prakse" je prilično maglovit argument. Postavlja se pitanje pravnog i praktičnog značenja sintagme "ujednačavanje sudske prakse". Pošto se ne radi o pravnom institutu, trebalo bi odgovoriti na pitanje kakve su praktične vrijednosti instrumentarija koji označavamo pojmovnim sklopom "ujednačavanje sudske prakse". Možda bi ga bilo moguće definisati kao praktičan napor da se izbjegne različito presuđenje u identičnoj pravnoj stvari. Naime, može se desiti da različiti sudovi, ili različita vijeća u istom sudu, u istoj stvari različito tumače istu pravnu normu, što rezultira različitim presudama. U takvim pravnim situacijama sud posljednje instance zauzima konačno pravno stanovište (naravno, samo ako slučaj dođe do njega). Konačno presuđenje, s obzirom na to da ga daje najviši sud, trebalo bi da svojim autoritetom definiše buduću praksu svih nižih sudova i istim ili sličnim stvarima.
Ovdje se otvara nekoliko krupnih problema. Prvo, pred vrhovni sud dolazi samo mali broj slučajeva zbog čega njegova prksa ima vrlo ograničen uticaj na sudsku praksu. Drugo, ništa ne pruža čvrste garancije da je pravno mišljenje vrhovnog suda zaista pravo i pravilno tumačenje zakona. Treće, sudije pravna mišljenja viših sudova ne obavezuju jer je sudija potpuno nezavisan u tumačenju prava. Četvrto, stanovište vrhovnog suda biće poznato samo sudijama koji su učestvovali u suđenju, dok se samo pretpostavlja da će biti predmet pažnje svih sudija. Peto, pravna stanovišta vrhovnog suda nisu konačna jer ih preispituje Ustavni sud BiH u apelacionim procedurama, kao i Evropski sud za ljudska prava.
Različito tumačenja zakona i različita sudska praksa su nužnost u postupcima tumačenja i primjene prava. Pitanje je u kojoj mjeri je to problem za sistem vladavine prava i u kojoj mjeri ugrožava pravdu? Takve analize ne postoje. Niko do danas nije definisao suštinu problema na osnovu empirijskog istraživanja. Ta činjenica umanjuje vrijednost ideja sa kojima se izlazi u javnost. S druge strane, čak i kada bi problem bio definisan, postavlja se pitanje da li postoje neki drugi mehanizmi za njegovo rješavanje i da li je Vrhovni sud jedini mogući način za njegovo rješavanje.
Zagovornici osnivanja vrhovnog suda BiH tvrde da njegovo osnivanje ne bi značilo ukidanje vrhovnih sudova entiteta. To znači da bismo u novoj organizaciji pravosuđa imali tri vrhovna suda, što je institucionalni luksuz bez presedana. Ako je njihova teza da vrhovni sud BiH treba da ujednačava sudsku praksu, to bi značilo da bi on preispitivao i odluke vrhovnih sudova entiteta. To bi stvorilo priločno apsurdnu situacija jer bi uvelo četvrtom stepenu preispitivanja sudskih odluka. Ako to ne bi bio slučaj, onda bismo imali tri sudske prakse na nivoima vrhovnih sudova koje ne bi imao ko da usaglašava! Kakvog onda ima smisla priča o "ujednačavanju sudske prakse"?
Složenost problema nas dovodi do pitanja šta su stvarne namjera ljudi iz profesionalne zajednice kada ozbiljno pravno pitanje prepuštaju površnoj medijskoj interpretaciji? Da li zaista ne poznaju problematiku u koju se upuštaju, ili im je bavljenje politikom draže od bavljenja profesijom? Sigurno je jedno: uvlačenje pravnih tema u (naklonjene) medije vodi politizaciji pravosuđa i prijeti da razbije uspostavljeno profesionalno jedinstvo. Ovu opasnu igru treba zaustaviti!
(Autor je sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.