Blagajnica želi ići na more, a ne da guli u zatvoru za sumnjive likove koji su je zasipali milijunima, tražeći od nje da novac ispod ruke isplaćuje raznim tipovima koji navodno podmazuju političku mašireniju i vode izbornu kampanju glavnih hadezeovskih vođa.
Na prvi pogled stvar se čini nelogičnom - zašto bi ti lupeži pare prosljeđivali, umjesto da ih naprosto ture u džep, kad su se ionako upustili u ilegalnu rabotu? Ne, to je posve logično, pokušava objasniti bivša blagajnica HDZ-a Branka Pavošević - novac su oni donosili iz javnih poduzeća i od sponzora pa se nepresušna lova koja je neprestance stizala, umjesto preko računa, ispostavljala "solarno", što je onda omogućavalo da se velik dio skrene, zadrži za sebe, pošto se nikako ne može utvrditi tko je točno koliko davao, a koliko mažnjavao u toj velikoj, nacionalnoj operaciji pranja para... Blagajnica tvrdi da joj je naloge izdavao i pare donosio njen neposredno pretpostavljen stranački tajnik Ivan Jarnjak, bivši šef policije. On pak kaže da o tome nema pojma, te da će je tužiti za klevetu.
Jadranka Kosor, za čiju se promidžbu crni novac sakupljao, kaže pak da je posve neupućena: ne zna tko je ispostavljao, a tko plaćao njene račune - to je bio tehnički aspekt kampanje. Ona se bavila čistom politikom.
Ratko Maček, bivši premijerov glasnogovornik, kaže da sa svim tim nema nikakve veze, iako ga svi svjedoci-pokajnici optužuju kao glavnog organizatora cijele operacije - što je i logično, jer je bio najbliži, najpovjerljiviji Sanaderov suradnik, osim bivšeg ministra kulture Bože Biškupića.
Samo jedno sigurno je i nedvojbeno - stotine milijuna isisano je iz javnih poduzeća, a umiješani su na ovaj ili onaj način, svijesno ili, navodno, nesvjesno - svi, od predsjednika stranke do njenog zadnjeg činovnika, pa se stječe dojam (koji sud možda neće moći potkrijepiti) da je core-business Hrvatske demokratske zajednice zapravo bio - korupcija. Sanader im ga je pokušao ukrasti, ali ipak nije sve zadržao za sebe, iako se u gotovini iz putnih torbi valjao kao onaj škrti ujak Paje Patka na zelembaćima u svom trezoru...
Hoće li se Jarnjak izvući iz kaše u koju je upao kad se već činilo da se inače brilijantno izvukao - recimo, uspješno se provukao kroz mrežu Haškog suda pošto su za tu veliku ribu iz neobjašnjivih razloga zaključili da je - mala. No, kako već napućuje laička definicija najvažnijeg ribarskog pomagala, mreža i nije nego - puno rupa povezanih koncem. Ali Jarnjakova odgovornost, čini se, izravna je, sigurno veća od Gotovinine, s obzirom na položaj u hijerarhiji koji su njih dvojica zauzimali.
Da se istraži odgovornost za ratne zločine među nekoć najvišim hrvatskim dužnosnicima, bilo u sklopu "zločinačkog pothvata" ili kao samostalan predmet, za to DORH zaista nije osposobljen. Ratni zločin povezan s visokom politikom, strahovito je sofisticirana, osjetljiva stvar, pa je potreban zasebni tretman i poseban sud, poput beogradskog Specijalnog suda za ratne zločine, koji bi morao imati svoje tužitelje, suce i procedure, te konzultante s Haškog suda, kojima su najbolje poznate arhive Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. A prvi logičan predmet za takav sud slučaj je Ivana Jarnjaka, Tuđmanova ministra unutrašnjih poslova.
Kad je riječ o ratnim zločinima počinjenim poslije "Oluje", pitanje njegove odgovornosti proizlazi iz tri sfere. Prvo, u sferi premeditacije, umišljaja, odnosno planiranja etničkog čišćenja kao željenog ishoda operacije "Oluja": najuži kolegij koji je takvo što uopće mogao planirati sačinjavali su predsjednik Tuđman, njegov ministar obrane Gojko Šušak i ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak. I oficir za obavještajnu logistiku, general Lošo Domazet, sve je znao te kao stožerni yesman sudjelovao u planiranju, no njegova je komandna odgovornost zanemariva, jer je taj bivši mornarički oficir s brkom sinjskog barbira, zapravo bio prilično beznačajan lik.
Ivan Jarnjak pak nije imao ulogu koja bi završila prilikom planiranja - on je imao izravnu zapovijednu odgovornost jer je Brigada specijalne policije, najteže naoružana formacija hrvatske oružane sile, bila pod njegovom izravnom nadležnošću.
General Markač bio mu je neposredno podređen, iako je postrojba detaširana u Gotovinin Sektor jug. No, Markač je zapovjedno odgovoran samo za ubojstva koje su počinili specijalci, a Jarnjaka se može teretiti za još dva krimena. Prvo, za nedjelovanje civilne policije koja mi je također bila podređena, a trebala je odmah ući na zauzeta područja i osigurati civilno stanovništvo i njihovu imovinu. Jarnjak to nije naredio jer je kao iskusan političar najvjerojatnije dobro znao svrhu operacije koja je s Tuđmanom na Brijunima isplanirana - izgon, pogrom, koji se najlakše ostvari tako da pustiš kriminalne elemente neka pljačkaju, ubijaju i teroriziraju zaostale civile.
Kad su jedni i drugi zločini već učinjenjeni, trebalo ih je prikriti - a u to su bile upletene sve Jarnjaku podređene instancije, pa je krivicu najlakše bilo preusmjeriti na Željka Sačića. On je bio najprikladniji žrtveni jarac kao policajac iz bivšeg režima, "komunjara" još sa završenim pravnim fakultetom. Zaista, prirodni neprijatelj strukture koju je Jarnjak stvorio u policiji. Od njihova se djelovanja ugled zemlje neće oporaviti još desetljećima. To je i najvažniji motiv da se sudi takvim ljudima na domaćem, hrvatskom sudu za ratne zločine - Hrvatsku su učinili sudionicom u zlodjelima planski počinjenim s predumišljajem, iz niskih pobuda, izvršenim na veoma okutan način.
Kakav je u svemu bio motiv ljudi poput Jarnjaka i kako se on našao u toj priči? Direktor zagorskog poduzeća TEP (Tvornica električnih proizvoda) u kojem je proveo 32 godine radnog staža, nije se ni po čemu isticao među provincijskim tehnokratima u razdoblju samoupravljanja - osim po natjecateljskim rezultatima u borilačkim sportovima, pošto se bavio karateom, pa 1981. štoviše dotjerao do mjesta predsjednika Karate-saveza Hrvatske. Tu će zatim kao nasljednika plasirati starog prijatelja, dr. Marijana Mlinarića, uglednog varaždinskog kirurga, koji će se kasnije ponovo pojaviti u ovoj storiji...
Jarnjak nije sudjelovao na osnivačkoj sjednici HDZ-a u Varaždinu, koju je ondje organizirao Ivan Ratković, poznati zagorski sotonist koji je prvi registrirao domenu "HDZ" na Internetu. Razišavši se sa drugovima pošto su oni udarili krivim putem, iskoristio je akronim da podigne sajt svoje "Hrvatske demonske zajednice". Dugo su ga nagovarali da im prepusti domenu, ali nije išlo dok ga nisu strpali u zatvor zbog utaje poreza i postao spremniji da se nagodi.
Poveznicu s hadezeovskom kabalom osigurala su Jarnjaku dvojica murjaka s kojima je odranije bio u poslovnim odnosima pošto su oni u MUP-u, još u socijalizmu, vodili sektor veza. Kad je uoči rata, dakle, "Astra" preuzela nabavku oružja i vojne opreme za Zbor narodne garde, ta dvojica ljudi postali su glavni Gregurićevi ljudi u policijskom poduzeću koje će se registrirati kao AKD, Agencija za komercijalnu djelatnost. Danas su možda najbogatiji Hrvati (osim Todorića i Tesechija). G. Mihajlo Perenčević i Željko Tomljenović postali su tada pomoćnici ministra Jarnjka, kojega je Gregurić, upravo na njihovu preporuku, postavio na mjesto šefa policijskog resora u svojoj vladi. Tako je zagorski direktorčić postao Tuđmanov doglavnik, a njegovi pomoćnici danas posjeduju velike kompanije u Moskvi i najpoznatiji restoran filmskih zvijezda u Los Angelesu. Tomljenović je usto zet gospodina Bože Biškupića, bivšeg ministra kulture i najbližeg Sanaderova čovjeka - ali, eto, Hrvatska je mala, pa su ljudi blisko povezani, a obitelji prepletene. Tu su i drukčije veze šefa zagorskog autokefalnog HDZ-a - recimo najveća zaštitarska firma u Hrvatskoj, "Sokol Marić", jedan zbilja golem biznis s desetinama tisuća zaposlenih, zasnovao je, pod imenom "Sokol Šafranić" jedan bliski prijatelj Jarnjakov, također karataš, vunbacitelj, kojemu je ministar zatim povjeravao važne državne poslove (primjerice, sigurnost u reintegriranom Podunavlju gdje nisi mogao vjerovati policajcima, Srbima, pa su ih kontrolirali "Sokolovi" zaštitari).
Po zagorskim dvorcima poput Klokovca smjestilo se još nekoliko bogataša koji su radili s oružjem. Pored Varaždina, u najljepšem očuvanom baroknom dvorcu tako sad sjedi tajkun Ivan Hudoletnjak, koji je prije rata robijao zbog silovanja, dok je u ratu pribavljao oružje preko "slovenske veze". Najtješnje je pritom surađivao sa šefom hadezeovskog "varaždinskog lobija" - Ivanom Jarnjakom.
Još jedan Jarnjakov pomoćnik upleten je u kriminal, ali ne u šverc, nego u iznude i ratne zločine. Tomislav Merčep bio je također pomoćnik toga ministra unutrašnjih poslova, zadužen "za policijsku rezervu". S ovlaštenjima koje je od njega dobio, Merčep je od zagorskih kriminalaca formirao eskadron smrti što je djelovao u Pakračkoj poljani, u Gospiću i na drugim bojištima u pozadini. Merčepa su Jarnjaku nametnuli Šušak i njegovi, ali to ga ni malo ne oslobađa odgovornosti. Znao je sve što ovaj radi - on sam i njegov pomoćnik Zdravko Židovec osobno su mi o tome govorili...
U doba haških istraga, trebalo je te stvari prikrivati, pa je organizirana jedna paralelna obavještajno-sigurnosna linija preko koje se kontroliralo koga strani detektivi viđaju, sve pod izlikom da im se pruža zaštita dok operiraju po Hrvatskoj. Tako se moglo utjecati da istrage ne pođu u smjeru koji bi kompromitirao one najbliže Tuđmanove suradnike koji su se pokazali neusporedivo pametnijima od pripadnika "hercegovačkog lobija", prostih bandita koje je bilo lako skleptati i otpremiti u Scheveningen.
Kao najpovjerljiviji Sanaderov čovjek, Jarnjak je u sljedećoj epizodi konsolidirao svoju moć jer je beskonačno ambicioznom i agilnom dr. Ivi na vrijeme, još u jeku borbe s Pašalićem i hercegovačkom frakcijom, stavio na raspolaganje resurse svoje zagorsko-varaždinske baze. Odatle je Ivo mogao potegnuti ljude i fondove, pa su mu, recimo, za šefa kabineta namjestili Ratka Mačeka, a zatim na raspolaganje stavili i mnoge druge talente...
Jarnjak i Šeks bili su glavni stranački stožernici koji su omogućili Sanaderov uspon i on je, došavši na vlast, prvome povjerio policiju, a drugome sudstvo. Jarnjak je na čelo resora tada stavio onog svog karate-zamjenika dr. Mlinarića, koji je kao ministar mirno nastavio operirati u varaždinskoj bolnici, sve dok nije umro. Pošto su zaključili da im, zapravo, ne treba nitko tako operativan ili oštrouman, instalirali su u policijski resor varaždinskog omladinca Ivicu Kirina, koji također nije pravio nikakve smetnje ozbiljnim ljudima.
Kad je pao Sanader, Jarnjak se od njega zadnji odvojio i Jadranka Kosor nikad ga nije prihvatila, kao ni Karamarko. Sad se čeka da ona padne, kako bi Šeks iznovao mogao kadrovirati, a Jarnjak iz pozadine polagati veze s ključnim ljudima "tehnokratske" (ratnoprofiterske?) struje HDZ-a. Njima je uvijek stalo da na čelu stranke, i zatim na vlast, dođe netko tko neće otvarati gadne stare priče, ni postavljati pitanje o porijeklu fabuloznog bogatstva koji su akumulirani ti hadezeovski baruni. Oni sjede u svojim zagorskim zamkovima s kulama, pa bi se barem mogla organizirati turistička tura, nalik onima po puno skormnijim stanovima holivudskih zvijezda. Od Miljane do Štakorovca, od Klokovca do Šaulovca, vozili bismo se autobusom i razgledali dalekozorima, a najbolji komentar mogao bi kao vodič dati upravo Ivan Jarnjak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.