Strukturalni dijalog je propao! Ako ga je uopšte i bilo?! Ni nakon dvije godine i četiri runde razgovora ozbiljnog pomaka nema. Dogodilo se ono što se moglo pretpostaviti: umjesto jasnih profesionalnih opredjeljenja nezavisnih pravnih autoriteta iz visokih pravosudnih institucija, u dijalogu se vodila politika u providnoj oblandi pravničke retorike.
Predsjednica Suda BiH, koja je važan učesnik dijaloga, u "Dnevniku D" Federalne televizije izjavila je da proces ide unatrag i za neuspjeh optužila predstavnike međunarodne zajednice "zato što ne upravljaju procesom"(?)! Nisam siguran šta ta optužba znači i kako bi Evropska komisija trebalo da upravlja otvorenim pitanjima pravosudnog sistema, mada pretpostavljam šta bi trebalo da znači prizivanje upravljača. Bilo je još optužbi predsjednice koje nisu primjerene predstavniku pravosudne zajednice, ali bavljenje tuđim mišljenjima odvelo bi nas u sferu psihopatologije.
Dvije godine bezuspješnog dijaloga razobličilo je politike koje su vodili učesnici dijaloga. Danas je očigledno da nije ni bilo ozbiljnih namjera da dijalog rezultira rješenjima. Čak je i početna saglasnost da se osnuje apelacioni sud ispolitizovana vezivanjem za član 7. i lansiranjem teze da se Sudu BiH oduzima nadležnost. A ova teza nametnuta je u dijalogu upravo od strane predstavnika Suda BiH.
Dakle, najjednostavnije pitanje iz strukturalnog dijaloga pretvorilo se u najveći problem. Jedna nesrećna odredba postojećeg Zakona o Sudu BiH će, po svemu sudeći, biti glavni razlog neuspjeha strukturalnog dijaloga. Jedan konceptualni pristup rješavanju problema koji se vezuju za član 7. (prenošenje materije u Krivični zakon) predstavljen je kao plan za rušenje Suda. Čitalac bez posebnog pravnog obrazovanja moći će zaključiti o kakvoj nadležnosti se radi i da li je ona zaista od važnosti koja joj se pripisuje: Sporni dio člana 7. Zakona o Sudu BiH glasi:
2. Sud (BiH) je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
Na samom početku strukturalnog dijaloga postignuta je saglasnost svih učesnika da je ovakva odredba nejasna i da u praksi ostavlja prostor za preširoka tumačenja. U zaključcima s jednog od sastanaka jasno je rečeno da zakon ne daje nikakve proceduralne upute kako ovu odredbu treba primjenjivati: u kojoj fazi postupka je prenos nadležnosti moguć, da li se o prenosu donosi sudska odluka, kakva su prava stranaka u razmatranju prenosa nadležnosti, da li je osigurano pravo na žalbu, ko može tražiti prenos nadležnosti... Tragajući za odgovorom na ova pitanja predstavnici pravosuđa su imali različita mišljenja: jedni su smatrali da postojeću odredbu treba učiniti jasnijom da bi se zaštitila prava zagarantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, dok su drugi smatrali da ovakvoj odredbi nije mjesto u organizacionom zakonu nego u Krivičnom zakonu, kojim su inače precizno određena krivična djela za koja je nadležan Sud BiH. Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) je oba mišljenja dostavio Ministarstvu pravde BiH na vrlo korektan način.
Ministar pravde je nakon toga zatražio i mišljenje eksperata iz Tima za izmjene i dopune krivičnog zakonodavstva, koji se desetak godina bave izmjenama i dopunama procesnog i materijalnog zakonodavstva. Evo kako su pravni stručnjaci precizirali i "pojasnili" postojeću odredbu člana 7. Zakona o Sudu BiH:
(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
b) imaju ozbiljne i stvarne štetne posljedice za materijalna dobra i finansijske interese ili vrijednosti koji su u ustavnoj nadležnosti Bosne i Hercegovine ili mogu izazvati ozbiljne i stvarne štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko distrikta Bosne i Hercegovine;
c) izvrši lice ili organizovana grupa čiji su članovi s područja cijele Bosne i Hercegovine, sa područja dva entiteta ili područja jednog entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ili su ta djela izvršena na području cijele Bosne i Hercegovine, na području dva entiteta ili području jednog entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
(3) Sudija za prethodno saslušanje će ispitati okolnosti za zasnivanje nadležnosti iz stava (2) ovog člana i o tome donijeti odluku u formi rješenja.
Umjesto odgovora na očigledne nejasnoće, ekspertska pravna pamet je ponudila još nepreciznije rješenje. U jednom jedinom članu organizacionog zakona našla se materija materijalnog krivičnog zakonodavstva (prošireno biće krivičnih djela iz entitetskih zakona) i odredbe procesnog zakonodavstva (nadležnost sudije za prethodno saslušanje). Ovakav normativni kalambur nije zabilježen u nomotehnici. I dalje niko nema odgovor kako u praktičnoj primjeni definisati neodređene pravne pojmove "ozbiljne i stvarne štetne posljedice za materijalna dobra i finansijske interese". I dalje zakonodavac ne nudi odgovor kako će se u praksi ovakva odredba primjenjivati. I dalje građanin ne zna o kakvom se krivičnom djelu radi, gdje je granica kriminogene djelatnosti i kada može doći pod udar zakona. Da li se na ovakav način štiti načelo zakonitosti kao fundamentalno ustavno načelo moderne države? Da li se s ovako nejasnim odredbama mogu zaštititi osnovna ljudska prava zagarantovana ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima?
Strukturalni dijalog je pokazao da u političkoj sferi, a ni u pravosudnoj zajednici, nema unutrašnjeg potencijala koji bi se uspješno bavio problemima funkcionisanja pravosudnog sistema i strukturalnim reformama. Nad tim problemom nema ko da se zamisli
Pravni eksperti su u svojoj pravnoj maštovitosti otišli i korak dalje: proširili su nadležnost Suda BiH (tačka c.) dotle da će Sud BiH biti nadležan za svako krivično djelo predviđeno entitetskim zakonima ako su izvršioci s područja dva entiteta, ili ako jedno lice izvrši krivično djelo na području cijele BiH (stav 2. tačka c). Tako će se Sud BiH baviti i sitnim djelom krađe (primjera radi, ako jedno lice krade po samoposlugama na području BiH) i šumskim krađama oko entitetske linije! Da li je to preciziranje jedne nejasne zakonske odredbe?
Na nedavnoj konferenciji, koja se održavala u Sarajevu u organizaciji TAIEX i Evropske komisije, pojavila su se trojica eksperata iz Evropske unije (profesori!) sa zadatkom da domaćim stručnjacima pomognu u definisanju nadležnosti Suda BiH i modifikaciji člana 7. Zakona o Sudu BiH. Na tom najvišem skupu evropske i domaće pravne pameti nije se znalo šta naši učesnici dijaloga žele, niti šta strani stručnjaci mogu pomoći. Odavno nisam prisustvovao tako niskom nivou profesionalnog dijaloga. Vjerujem da su profesori Pokar, Karkalis i Buchmaier bili prilično zbunjeni odsustvom ideja i pravničkih znanja.
Nikome od učesnika nije palo na pamet da se osvrne na desetogodišnju praksu primjene člana 7. i njegove praktične vrijednosti. Da se neko pozabavio takvom analizom zaključio bi da je njegova primjena nanijela pravosuđu ogromnu štetu i da se ni nakon deset godina primjene ne vide njene praktične vrijednosti. Na osnovu člana 7. (bivšeg člana 13.) pred Sudom BiH procesuirani su mahom političari visokog ranga i svi su redom oslobađani (Šarović, Ivanić, Mandić, Čović, Bičakčić, Čengić, Fazlić...). Čak je i predsjednik Ustavnog suda BiH dospio na optuženičku klupu zahvaljujući ovakvoj nadležnosti Suda BiH, da bi poslije ponižavanja u sudskim procedurama i on bio oslobođen. Protagonisti optuženja uglavnom su bili međunarodni tužioci. Njihovo poigravanje s ovako neodređenom nadležnošću Suda BiH u javnosti je stvorilo uvjerenje da je Tužilaštvo BiH pod kontrolom OHR-a i nekih ambasada, da suđenja nisu objektivna i poštena i da pravosuđe na državnom nivou nije nezavisno i nepristrasno. Takvog stepena nepovjerenja u pravosudni sistem na državnom nivou ne bi bilo da nije bilo ove nesrećne nadležnosti za preuzimanje predmeta iz nadležnosti sudova entiteta. Sve to ljudima iz Tužilaštva i Suda BiH nije bilo dovoljno da kažu: ne želimo da nas kompromituju naše nejasne nadležnosti.
Ključni problem krivičnog zakonodavstva na državnom nivou i samog strukturalnog dijaloga nije član 7. On će poslužiti kao dobar politički razlog za parlamentarne opstrukcije u fazi razmatranja zakona, ako do nje uopšte dođe. Problem je što za promjenu stausa quo i osnivanje apelacionog suda nije zainteresovana upravljačka struktura Suda BiH. Nije zainteresovana zbog toga što se gubi ogromna moć i što bi u tom slučaju sudije Apelacionog odjeljenja morale proći proceduru izbora ukoliko žele da budu sudije apelacionog suda. Predsjednici Suda nije nimalo smetalo da traži da zakon predvidi mogućnost automatskog prelaska iz Apelacionog odjeljenja u apelacioni sud sudija koje je ona sama izabrala na tu poziciju. Sudiji od moralnog i profesionalnog kredibiliteta takva ideja nikada ne bi pala na pamet!
Problem krivičnog zakonodavstva na državnom nivou je uporno izbjegavanje da se pristupi ozbiljnoj reviziji Krivičnog zakona kako bi se pokrile ozbiljne sive zone kriminala. Zašto godinama nemamo ozbiljnu profesionalnu raspravu o Krivičnom zakonu BiH? Za dvije godine, koliko traje jalova rasprava o članu 7., svi problemi koji se podvode pod član 7. su mogli biti riješeni noveliranim Krivičnim zakonom. Nekim politikama u pravosuđu to očigledno ne odgovara, jer kada imate instrument kao što je član 7., Krivični zakon vam nije ni potreban. Možete suditi šta god hoćete. Vrijeme će pokazati da je član 7. onemogućio neophodnu evoluciju materijalnog krivičnog zakonodavstva i stvaranje konzistentnog sistema.
Mnogo drugih problema nepotrebno opterećuje Sud BiH. Rasprava o njima bila bi mnogo važnija za strukturalni dijalog. Na primjer, zašto Sud BiH treba da se bavi bagatelnim krivičnim djelima kao što je krijumčarenje stoke, nesavjestan rad u službi, falsifikovanje isprava i sl.? Na drugoj strani nema inkriminacija za djelatnosti i mahinacije kojima se država opasno podriva, kao što su tenderske i donatorske prevare, ili zloupotrebe novca koji dolazi iz međunarodnih fondova? Takođe, nema krivičnog zakonodavstva iz oblasti ekologije. Zagađenje rijeke Save može izazvati velike štete i BiH i Hrvatskoj. Štetne imisije iz susjednih država mogu prouzrokovati štete velikih razmjera državi BiH, i obratno. Gdje su nam inkriminacije za ovu vrstu kriminalnih posljedica? Da li nam je preuzimanje predmeta od drugih sudova važnije od bavljenja ozbiljnim kriminalom i konzistentnim krivičnim zakonodavstvom?
Nije samo nadležnost Suda BiH bila kamen smutnje u dijalogu. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH (VSTS) je drugo važno pitanje o kome nema saglasnosti. Ne samo da nema saglasnosti, nego nema ni ozbiljnih ideja s jasnim argumentima. Nije se, čak, jasno iskristalisala ni ideja da li jedna zajednička institucija s tužilačkim i sudijskim cjelinama, ili dvije nezavisne institucije? O otvorenom pitanju ko će birati tužioce govorilo se suvoparno i u frazama. Čvrstih argumenata za javnost nije bilo. Nema nikakvih naznaka da će rasprava o ovom problemu krenuti s mrtve tačke. Smio bih da se kladim da je neće ni biti. Previše je politika kojima i ovakav rad i ovakva pozicija tužilaštva savršeno odgovara. Zašto bi rušili nešto što ih ionako ne ugrožava?
Treće pitanje o kome se, navodno, postiglo rješenje jeste procesuiranje ratnih zločina. Na nesreću, rješenje koje se postiglo nije nikakvo rješenje. Priča o uspješnom prenošenju velikog broja predmeta ratnih zločina entitetskom pravosuđu nije priča o rješavanju problema. To je priča o izgubljenom vremenu. Umjesto procesuiranja osumnjičenih za ratne zločine, predmeti su se nekoliko godina "šetali" od entitetskih sudova do Tužilaštva i Suda BiH i nazad. Za to vrijeme mogli su biti okončani da nije bilo pogrešne strategije. Njihovo prenošenje entitetskim sudovima sada otvara priču o 28 novih entitetskih tužilaca koji te predmete treba da riješe. Još toliko vremena će se potrošiti dok ne budu izabtani nove sudije i tužioci. Kada budu izabrani, konstatovaćemo da oni nemaju iskustva (više iskusnih za izbor nema!) i da se od njih ne mogu očekivati rezultati bez ozbiljne edukacije za procesuiranje ratnih zločina. Kada ih napokon koliko-toliko obučimo za suđenja za ratne zločine, isteći će vrijeme od sedam godina koje smo ostavili za procesuiranje prenesenih predmeta. Tada će već biti tridesetak godina nakon počinjenih zločina pa ćemo konstatovati da je sve manje živih osumnjičenih i sve manje svjedoka. Tako ćemo doći do zaključka da nemamo kome suditi. Naći ćemo se pred problemom da imamo sudije koje smo izabrali zbog ratnih zločina, a koji više namaju šta da rade. Ispostaviće se da su sve naše strategije bile puko gubljenje vremena. A najprostija strategija bila je da za područje svakog suda i tužilaštva bude sačinjena lista najtežih zločina koji će biti efikasno procesuirani. Pravosudne strategije i politike su jednostavne, ali mi pokazujemo da nismo sposobni da nađemo rješenje ni za najjednostavnije stvari.
Strukturalni dijalog je pokazao da u političkoj sferi, a ni u pravosudnoj zajednici, nema unutrašnjeg potencijala koji bi se uspješno bavio problemima funkcionisanja pravosudnog sistema i strukturalnim reformama. Nad tim problemom nema ko da se zamisli. Za bilo kakav stručni dijalog potrebne su prethodne sveobuhvatne analize sistema, osmišljene zakonodavne politike i jasne strategije. A toga nema! U vladama i parlamentima nema tijela koja bi se bavila pravosudnim statistikama i pravosudnim politikama. Pravosudne politike su tiho prešle sa države u razne projekte koje niko ne koordinira i ne kontroliše. Zbog toga nas rasprave o pojedinačnim problemima i strukturalnim ekscesima samo dodatno frustriraju i vode u nove probleme.
(Autor je sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.