Jugoslovenska kinematografija je bila hvaljena, ali nije bila imuna na zabrane. Specifični filmski stil tadašnje kinematografije podrazumijevao je ono što bismo nazvali sirovim, naglašenim scenama nasilja i zločina, a sve začinjeno gomilom crnog humora. Neki filmovi su u tome ipak pretjerali, pa su tadašnje vlasti odlučile da ih cenzurišu.
Prvi na listi zabranjenih bio je film "Grad" iz 1963. godine. Ovaj film je jedini koji je bio i sudski zabranjen u bivšoj Jugoslaviji. Pretpostavka je da komunistima nije smetala kritika prikazane stvarnosti u filmu, već sama činjenica da je film imao drugačiji odnos prema stvarnosti. Vjerovatno ni likovi iz filma nisu bili baš poželjni - od homoseksualca do prostitutke, a ključan je i trenutak u kojem se pojavljuje i prsluk iz Italije, za kojeg se kaže kako je ljepši od jugoslovenskog. Provokativan je bio i lik kapitaliste kao direktora poduzeća i smrt ratnog invalida partizana kojeg su pretukli nasilnici.
Drugo ostvarenje na listi, film "Jutro" iz 1967. godine, na Pulskom festivalu je pobrao tri nagrade, a jednu je osvojio glavni glumac Ljubiša Samardžić u Veneciji. Radnja prati partizanskog poručnika koji ulazi u oslobođeni Čačak. Bivši vojnik nastavlja sa ubijanjem, čak i u vrijeme mira. Jedna partizanka u filmu je osuđena na smrt, pa su pred nju doveli naoružanog zarobljenog Nijemca, kako bi joj stvorili iluziju da će umrijeti od neprijatelja.
Ostvarenje koje se bavilo čuvenim studentskim demonstracijama iz aprila 1968. godine bio je film "Rani radovi". Radnja prati tri mladića i djevojku Jugoslavu koji se suprotstavljaju malograđanskoj rutini svakodnevice. U želji da promijene svijet, nadahnuti tekstovima mladog Karla Marksa, odlaze u sela i fabrike kako bi probudili svijest ljudi, ohrabrili ih u borbi za emancipaciju i dostojanstven život. Ubrzo bivaju uhapšeni i frustrirani što je planirana revolucija neostvarena, tri mladića odlučuju da eliminišu Jugoslavu, svjedoka njihove nesposobnosti. Pucaju u nju, prekrivaju je partijskom zastavom, pale njeno tijelo, i od planirane akcije ostaje taman dim koji se diže u nebo. Uprkos tome što je film poznat kao jedno od najvećih međunarodnih ostvarenja jugoslovenske kinematografije osvajanjem "Zlatnog medvjeda" na festivalu u Berlinu, film nije prikazivan u SFRJ. Uzrok tome se krije u navodnim bezrazložnim scenama nasilja.
"Plastični Isus" iz 1971. godine je film koji se usudio da uporedi Josipa Broza Tita s Hitlerom, ali i sveprisutne teme ismijavanja svega, ovaj film je odmah osuđen na neprikazivanje, a njegov autor je završio u zatvoru. Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih upoređuje te režime. Osim političkih uvreda, upravo zbog navedenih tabu tema poput promiskuiteta i homoseksualnosti, režiser je zbog njega osuđen na tri godine zatvora. Politički je progonjen i glavni glumac, a film je počeo da se prikazuje tek 20 godina nakon što je nastao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.