Sa dvije nominacije za "Oskara", u dvije kategorije, "Medena zemlja" ili "Zemlja meda" (Honeyland) Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova je pokazala da je riječ o velikom filmskom dostignuću, tim prije jer je u pitanju dokumentarni film koji je nominovan i u najvažnijoj kategoriji za strani film što dosad nije bila uobičajena praksa.
Svako pravilo ima izuzetak, a "Zemlja meda" je najljepši film koji sam pogledala u 2019. godini; godini lijepih filmova, godini velikih i važnih dokumentaraca. Njegova dualnost - dokumentovanje jedne distinktivne dramske priče, antropološka studija zaboravljenog prostora, zaboravljenog naroda koji živi u potpunoj izloaciji, ekološki vapaj, studija lika, harizmatične, neustrašive, plemenite Hatidže, sve to u jednom - je samo dio njegovih vrijednosti.
Možda je baš to razlog što je "Medena zemlja" ušla u istoriju kao film koji je istovremeno nominovan i u kategoriji najboljeg stranog i u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. U svakom slučaju, potpuno zasluženo.
Ono što je važno da se napomene jeste da je "Medena zemlja" rezultat velikog napora jedne mlade ekipe i dugogodišnjeg projekta, gdje je od preko 400 snimljenih sati trebalo napraviti film koji ima smisla i priča jasno o temama kojima se bavi. Iako je inicijalna ideja bila nešto sasvim drugo, u toku samog procesa "Medena zemlja" je postala ono što smo na kraju imali priliku i pogledati - naizgled uobičajena priča o ljudima zabačenih predjela se pretvorila u ljudsku dramu epskih proporcija, koja je toliko životna i toliko čulna da se čini kao da se pred vama odvija igrani film, čije su prizori inscenirani i unaprijed definisani.
Ishod svega je Hatidža i njen živopisni svijet, isklesan u kamenjaru surovog pejzaža, koji je tu da nas podsjeti na ličnu odgovornost prema generacijama koje tek dolaze.
Ocjena: 5/5
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
