Književnost

Želimir Altarac Čičak za "Nezavisne": Mladima je ukradena mladost u nacionalnom ludilu

Želimir Altarac Čičak za "Nezavisne": Mladima je ukradena mladost u nacionalnom ludilu
Foto: Ilustracija | Želimir Altarac Čičak za "Nezavisne": Mladima je ukradena mladost u nacionalnom ludilu
Milan Rakulj

Želimir Altarac Čičak, pjesnik, publicista, ugledni novinar, pionir disk-džokejstva u bivšoj Jugoslaviji i čovjek bez kojeg se rok scena te zemlje teško može zamisliti, prošle godine u izdanju "Dobre knjige" objavio je autobiografsku monografiju "Antikvarnica snova", a knjiga odnedavno može da se pronađe i u banjalučkoj knjižari "Kultura".

Na 440 stranica, s oko 200 fotografija od kojih je 20% raritetnih, "Antikvarnica snova" prati pop-rok scenu bivše nam države od početka šezdesetih godina prošlog vijeka do danas, a šta o svom djelu i pomenutoj sceni misli, legendarni Čičak pričao je za "Nezavisne".

NN: Sudeći i po samom naslovu, život opisan u Vašoj knjizi može se porediti sa snom.

ALTARAC: Ovo nije enciklopedijsko-hronološka istorija te muzičke scene, već jedna antikvarnica želja i snova mojih prijatelja i ljudi koji su svoj život posvetili muzičkoj umjetnosti i pop-rok kulturi i što bijahu njeni aktivni učesnici od pionira pa do današnjih dana te vječnih romantika, sanjalica, buntovnika koji su svojim pjesmama iskazivali svoje emocije i slike vremena u kojem žive, pjevajući o slobodi, ljubavi, mržnji, nadanju, vjerovanju, gubitnicima, izdaji, licemjerstvu pa i onim što samo pjevušiše tra-la-la, a kao što i zabilježih u ovoj knjizi.

To su samo neke od priča o ljudima s kojima sam tokom proteklih decenija uspješno sarađivao od njihovih ranih radova, demo snimaka, prvih izlazaka na scenu, a često baš kao gosti mojih programa i debitantskih nastupa koje im organizovah u ovome gradu pa i BiH prezentujući i promovišući njihovu umješnost u tome što žele da rade, a da se to i čuje kako koncertno, tako i putem novinskih tekstova, radio i TV emisija.

Od mladalačkih sanjarenja uz svoje idole, nadanja, želja, prvih autorskih radova, izlazaka na scenu, aplauza, snimljenih pjesama objavljenih na vinil singlovima i albumima, pa do hitova i tiražnih rekorda prodaje ploča te velikih spektakularnih koncertnih dvoranskih i stadionskih nastupa. Vrijeme je pokazalo da bez obzira na sve protekle decenije oni ostaše zabilježeni u našim srcima i sjećanjima kao prve ljubavi bez obzira na sva događanja, zbivanja i putešestvije, kroz koje prolazismo s manje i više sreće i uspjeha. U ovoj "Antikvarnici snova" možete prepoznati neke koji se zbiše, a neke ostaše da se odsanjaju, ko to umije.

NN: Planirate li promociju knjige u Banjaluci?

ALTARAC: Svakako. U Banjaluci imam dosta prijatelja i poslovnih saradnika koji su bili i učesnici mojih programa, posebno "Festivala pop-rock grupa BiH - Nove nade nove snage", koji se dešavao u sarajevskom Domu mladih od 1984. do 1992. godine, a gdje je baš na prvom bio pobjednik po ocjeni stručnog žirija banjalučki bend "Basdans", a po broju glasova publike sarajevska grupa "Baobab".

Tome sam posvetio posebno poglavlje sa svim učesnicima tokom tih godina ovoga demo festa. Slijede promocije i u Mostaru, Tuzli, Bihaću i još nekim gradovima u BiH, a knjiga je pobudila veliko interesovanje u Srbiji i Hrvatskoj. Posebno me raduje interesovanje naših ljudi u dijaspori, koji se dovijaju na razne načine da dođu do nje narudžbom preko tuzlanske agencije Knjiga.ba, te tokom kratkih posjeta rodnom gradu kada je kupuju i nose svojim prijateljima.

NN: Sarađivali ste sa mnogim grupama i muzičarima, ali "Indexi" zauzimaju posebno mjesto u Vašoj karijeri. Šta je po Vama najvažnije što mlađe generacije ne znaju a trebalo bi da znaju o ovoj grupi?

ALTARAC: O tome bismo mogli uraditi mini-feljton, a ono najbitnije je zabilježeno baš u poglavlju "Moja poetska sanjarenja i snoviđenja", gdje sam pisao o mom druženju sa pokojnim Slobodanom Kovačevićem Bodom, gitaristom i kompozitorom "Indexa", i kako su nastale pjesme "Negdje na kraju u zatišju" (1969.), prva rok poema u trajanju od 11,30 minuta, te "Svijet u kome živim" (1971) i "Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla" (1972), za koje sam napisao tekstove, a koje je vrijeme potvrdilo kao vanvremenske. Inače, pjevač "Indexa", pokojni Davorin Popović Pimpek je bio moj prvi komšija.

Mnogo toga o mojoj saradnji i druženju sa "Indexima", kao i bitnim koncertima koje im organizovah može se saznati u "Antikvarnici snova", a mnogo više u knjizi Josipa Dujmovića "U inat godinama", koja biografski prati njihov put.

NN: U poglavlju knjige "Na putu ka zvijezdama" izdvojili ste intervjue sa najuticajnijim rok muzičarima bivše Jugoslavije. Da li postoji osoba sa kojom ste, gledano i lokalno i globalno, željeli razgovarati, a da to iz nekog razloga niste uspjeli?

ALTARAC: Kao novinar, urednik i voditelj mnogih radio i TV muzičkih emisija tokom proteklih decenija uradio sam bezbroj intervjua sa najvećim asovima bivše nam zajedničke domovine, ex-Yu, pa i onima tek dolazećim na putu ka zvijezdama. S obzirom na to da su mi bili prijatelji i saradnici, a što se može prepoznati u ovoj knjizi, nikada nisam imao problem bilo s kim da mi bude gost. Naprotiv, bilo im je zadovoljstvo da ćaskamo i družimo se.

U ovoj knjizi sam probrao 20 intervjua i to s velikom mukom koje sam izdvojio kao priče i dokument vremena u kojem živjesmo i živimo, podijelivši ih u periodima od 1980. do 1991. godine - sa Davorinom Popovićem, Milanom Mladenovićem i Margitom Stefanović, Borom Đorđevićem, Momčilom Bajagićem Bajagom, Josipom Lisac i Massimom Savićem, a koji su pokazatelji tog vremena, naše saradnje i druženja te od 1993. do 2016. godine - sa Goranom Bregovićem Bregom, Zdravkom Čolićem, Draženom Žerićem Žerom, Sašom Lošićem, Jadrankom Stojaković, Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, Damirom Urbanom, Huseinom Hasanefendićem Husom, Dinom Dvornikom, Goranom Baretom, Miletom Kekinom, Rambom Amadeusom i Edom Maajkom i još nekim. Ostalo je još mnogo tih intervjua za jednu novu knjigu.

NN: Kako gledate na rok scenu danas i da li je njena skrajnutost slučajna?

ALTARAC: Slučajna? Ne, na tome se krajnje perfidno radi godinama poslije rata i to od nacionalista svih boja, jer pop-rok muzika i rok kultura su njihovi neprijatelji, posebno izvođači avangardnog i alternativnog izraza koji im pjevaju o njihovim pljačkama te bijedi i jadu svakodnevnice koju živimo. Sve više se smanjuje medijski prostor na televiziji, radiju i novinama u afirmisanju pop-rok grupa i njihovog stvaralaštva.

Nacionalistima ne odgovaraju zajednička druženja mladih na koncertima, a posebno još sa izvođačima iz različitih republika bivše Jugoslavije sa kojima publika zajednički gromoglasno pjeva, bez obzira na nacije. U stvari, mladima je ukradena mladost u tom poslijeratnom revanšističkom nacional-fašističkom ludilu. Rok muzika nosi multi kulti poruku koja ljude zbližava, što potvrđuju koncertna druženja masovno demantujući njihove ratničke pokliče i retoriku. Da mogu oni bi zabranili zajedničke koncerte izvođača, kao šta imaju da se miješaju, druže i pjevaju. Može svako u svom nacionale toru. Al' kako tu onda uklopiti i priču o demokratiji?

NN: Na Vašu inicijativu i u Vašu čast organizovana su tri "Rock maratona" u periodu od 1979. do 1989. godine. Ove nesvakidašnje fešte zapravo predstavljale su jubileje Vaše karijere, ali su bile i presjeci neke scene, koji su rađali nove zvijezde. Da li možemo očekivati i četvrti "Rock maraton"?

ALTARAC: Ti moji maratoni su bili istinski presedani u istoriji pop-rok muzike na podneblju bivše nam zajedničke domovine ili kao što volim reći - Titove Jugoslavije. U poglavlju "Rock maratoni prijateljstva i jedinstva" sam pisao o svim tim feštama koje su se desile sa svim učesnicima. Prvi "Rock maraton", uz malu pomoć mojih prijatelja se desio u sarajevskom Domu mladih 18. januara 1979, drugi u KSC "Skenderija" 24. novembra 1984. i treći, najspektakularniji u Olimpijskoj dvorani "Zetra" 14. oktobra 1989. godine, kojim je oboren i rekord sa oko 20.000 posjetilaca.

Bila su to velika druženja publike i izvođača raznih generacija i muzičkih stilova, kao veterana "Indexa", koji su bili učesnici sva tri maratona, te "Atomskog skloništa", zatim grupa "Leb i sol", "Laboratorija zvuka", "Riblja čorba" pa tek dolazećeg Bajage sa "Instruktorima pozitivne geografije", te "Psihomodo pop", "Zabranjeno pušenje", "Elvis J. Kurtovich" i mnogi drugi koji su tu imali prve velike promotivne nastupe. Moram s ponosom istaći da su svi izvođači nastupali bez honorara u znaku našeg druženja, korektne saradnje i prijateljstva.

Prosto je nevjerovatno kako se mnogi posjetioci ovih mojih maratona i nakon toliko decenija i danas rado sjećaju i na mom FB profilu javljaju sa fotkama sačuvanih ulaznica i plakata. Bila su to velika druženja u znaku pozitivnih vibracija i kao svugdje u svijetu, tako i ovdje rok muzika je bila u znaku ljubavi, mira i tolerancije bez obzira na boje i nacije. Da li će se desiti još neko takvo druženje - čuće se.

Na koncertnoj promociji knjige "Antikvarnica snova" pokazalo se da ništa nije nemoguće. Tom prilikom na koncertu zvanom "Izvan vremena za sva vremena" su u znaku višegodišnje saradnje, prijateljstva i podrške bez honorara nastupili moji prijatelji bendovi "Bombaj štampa", "Osvajači", "Vatreni poljubac", "Regina", "Konvoj", "Kablovi", "Starbridge" i "Foxy Head".

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije