MODRIČA - Braća Dragomir (25) i Spasoje (21) Lukić iz Krčevljana, kod Modriče, bili su zdravi do završetka osnovne škole.
Bili su dobri učenica, planirali da upišu srednju školu. Od kuće u Krčevljanima do škole u Skugriću svaki dan su prevaljivali 20 kilometara. Međutim, planovi su pali u vodu kada se prvo Dragomir razbolio od rijetke bolesti oduzimanja donjih ekstremiteta, a četiri godine kasnije i Spasoje. Za porodicu Lukić tada počinje borba za njihove živote, prenose Novosti.
Mladići su se liječili u Doboju, na Kliničkom centru u Banjaluci, Institutu za ortopedsko-hirurške bolesti „Banjica“ u Beogradu, po privatnim klinikama i niko od ljekara nije precizno dijagnostifikovao bolest. Samo se sumnja da je riječ o rijetkoj bolest stručnog naziva „hereditarna spastička parapareza“ (pojednostavljeno, genetski poremećaj koji izaziva ukočenost mišića). Roditelji mole samo jedno - da im se pomogne da nađu bolnicu u kojoj bi našli spas svojoj djeci.
''Najstrašnije je to što ni doktori ne znaju sa sigurnošću o čemu je riječ. Molim sve koji znaju da postoji negdje bolnica u kojoj bi mogli da se izliječe naši sinovi da nam jave. Sakupili bismo novac, jer narod je veliki i human'', priča kroz suze majka Đuka.
Kod Dragomira je bolest za sedam godina toliko uzela maha da je nepokretan i to ga čini očajnim. Bolest je počela da utiče na čitav organizam.
''Da mi je samo da se izlečim, ništa više mi ne bi trebalo. Sve mi je dojadilo i ako se ne izliječim ubiću se, neće niko moći da me spase'', u očaju kaže Dragomir.
Prve simptome bolesti Spasoje je osjetio prije četiri godine dok je igrao fudbal, u istom uzrastu kao i stariji brat. On se zasada kreće, ali vrlo otežano. I on ima samo jedan san.
''Da mi je da postanem zdrav i da još jednom zaigram fudbal. To mi je jedina želja'', kaže mlađi brat Spasoje.
Majka ne gubi nadu
Samo roditelji, otac Milan i majka Đuka, znaju kako im je, ali ne gube nadu.
''Teško mi je da gledam svoju djecu u cvijetu mladosti da ne mogu na svoje noge. Ponekad ne znam šta ću sama sa sobom, sakrijem se i plačem da me ne vide jer je i njima tada teže. Njihova generacija se ženi, idu u kafiće, voze auta, a oni ne mogu nikuda. Nadam se da će biti bolje, da će se pronaći lijek, jer nikada ne gubim nadu'', kaže majka Đuka.
Lijekovi “papreni“
Lukići žive od poljoprivrede. Otac Milan radi sve što može da osigura novac za život i lijekove za koje mjesečno izdvajaju čak 1.700 maraka! Samo za 28 tableta „fampira“ moraju da osiguraju 530 evra i njih mogu da kupe isključivo u Njemačkoj. Do sada su im, kako kažu, pomagali rodbina i opština Modriča.
Ovim ljudima treba i finansijska pomoć, iako oni, iz svoje skromnosti, to ne traže.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.