Poslovi se vrlo često na balkanskom području, ali i mnogo dalje, neopravdano dijele na muške i ženske, pa se još muški radovi nazivaju "težim", a ženski svrstavaju u "lakše".
Da podjela na muške i ženske poslove ne stoji, svejdoče i primjeri žena koje na primjer čak i voze kamione ili rade kao visoki vojni službenici!
Iako zanimanje poštar uglavnom asocira na muškarca u plavom odijelu, sa plavom kapom i teškom torbom na ramenu, Banjalučani su već navikli da im poštu uručuje žena, poštarka Irena Ćelić. Ona je zaposlena u preduzeću "Pošte Srpske' i obožava svoj posao.
Ovim neuobičajenim poslom za ženu, Ćelićeva se počela baviti prije 11 godina, nedugo poslije završetka rata, kada je bilo svega nekoliko starijih poštara, jer su mlađi ljudi bili na odmoru.
"Ljudi koji su ratovali, tada su bili na odmoru i nije imao ko da raznosi poštu. S obzirom da je vrijeme bilo teško, a posla malo, prijavila sam se da radim kao poštar. Prijatelji i porodica nisu bili mnogo iznenađeni, jer su znali da volim da radim poslove koje žene inače ne rade", kaže Ćelićeva.
Kada je počela da raznosi poštu, njeni roditelji bi često znali komentarisati da nisu znali da je posao poštara toliko složen i naporan, dok se nisu uvjerili da težina njene poštarske torbe dostiže i 15 kilograma.
Radni dan joj počinje u sedam časova razvrstavanjem pošiljke koja se tog dana isporučuje prema planu ulica, a zatim se kreće na teren, gdje se ostaje do 14 časova.
Najčešće prevozno sredstvo je gradski prevoz, zavisno od pošiljke i rejona, tako da je teška torba dugo na ramenu. Ipak, prema njenim riječima, ako se posao radi s ljubavlju, ništa nije teško, posebno kada se ljudima nose penzije i razglednice, jer su tada posebno prijatni i raspoloženi za šalu.
"Nisam do sada imala neprijatnosti sa ljudima. U počeku im je bilo neobično jer su očekivali muškarca, ali su se već navikli. U današnje vrijeme, kada je za ženu već normalno da radi sve poslove koje rade i muškarci, posao poštara nije ništa neobično", dodaje Irena Ćelić.
Instruktorka vožnje obučila hiljade kandidata
Još jedna odlučna žena, koja je na ličnom primjeru pokazala da žena može uspješno obavljati posao koji se uglavnom veže za muškarce je instruktorka vožnje, a uz to i veoma brižna majka Veselka Čudić. Ona je jedini ženski član Komisije za polaganje vozačkih ispita na području Ispitnog centra u Banjaluci.
Po zanimanju pedagog, Čudićeva je u ovaj posao, ušla uz svoga muža, koji je radio kao instruktor vožnje.
S obzirom da je po profesiji odgovoran i iskusan predavač, vrlo brzo se uklopila u taj posao, postavši, u vrijeme bivše Jugoslavije, jedina žena instruktor u BiH.
Tokom 35 godina provedenih za volanom, obučavajući polaznike koji katkad nisu znali ni da čitaju, a još manje da voze, ova odlučna žena obučila je više od 3.000 kandidata i za to dobila mnoga vrijedna priznanja.
Pored časova vožnje, držala je i predavanja iz teoretske nastave, što je posao činilo još iscrpnijim i težim. Koliko je samo kandidata prošlo kroz njenu "školu", najbolje pokazuje činjenica da su joj do nedavno dolazili mladi ljudi s preporukama svojih baka.
"Dešavalo mi se da mi dođe djevojka od 18 godina i kaže da sam obučavala njenu baku, što je jako lijepo čuti. To je težak i odgovoran posao, naročito za ženu, jer je osjetljivija, ali nagrada za trud su svakako prijateljstva i poznanstva koja se steknu", kaže Veselka Čudić.
Pored poznanstava, prema njenim riječima, neizrecivo je lijep osjećaj prenošenja znanja od kojeg polaznicima obuke zavisi život.
Sada, kada radi u Komisiji za polaganje vozačkih ispita na području Ispitnog centra u Banjaluci, i kada više ne drži praktičnu obuku, kaže da je odgovornost nešto manja, jer od instruktora najviše zavisi da li je i koliko kandidat savladao vožnju.
Bez obzira što joj je glavna smjernica u radu odgovornost i savjesno donošenje odluka, priznaje da je ponekad teško i mučno "oboriti" kandidata.
"Nije to posao koji po dolasku kući zaboravite. Često razmišljate da ste možda trebali pustiti kandidata da prođe. Ipak, razumno je vraćati ga dok ne nauči, jer nam je u cilju njegova sigurnost i potpuno osposobljavanje za vožnju. Ljudima se prije polaganja ukaže na kojim se greškama pada, tako da kasnije nema ljutnje, ali opet nije lako", govori Čudićeva.
Ženama vozačka dozvola potrebnija
Veliki je, kaže, teret na instruktorima i članovima komisija, jer čim se čuje da je neko napravio saobraćajni udes svi se plaše da je riječ o njihovom kandidatu, da možda nisu najbolje odradili posao.
Zbog te strepnje, velike odgovornosti i požrtvovanosti, ne preporučuje mladim ženama da se bave instruktorskim radom, ali je zato ponosna što danas sve više žena polaže vozački ispit.
"Ženama je vozačka dozvola potrebnija nego muškarcima. One uvijek imaju obaveza oko kuće, djece, posla, a muškarcima je automobil potreban samo za odlazak u kafanu i provod", šali se Čudićeva.
Prema njenim riječima, izuzetno je važno poručiti roditeljima da ne uče djecu da voze prije polaganja vozačkog ispita, jer djeca time stiču lažno samopouzdanje i sigurnost u vožnji, što je opasno za njih i okolinu.
U takvim slučajevima, roditelji su najodgovorniji za prekršaje i udese koje prouzrokuju njihova djeca.
Uvođenje novog zakona o polaganju vozačkih ispita Veselka Čudić pozitivno ocjenjuje, jer je, prema njenom mišljenju, na taj način zagarantovana eliminacija svih vidova korupcije.
"Ova aktivnost Ministarstva prosvjete i kulture RS, koje je nakon toliko godina preuzelo ispitivanje kandidata, otvorila je vrata stručnim, moralnim, nekorumpiranim i iskusnim članovima da savjesno i odgovorno vrše svoju dužnost, čime se povećava kvalitet budućeg vozača, a što se nesumnjivo direktno odražava na ukupnu bezbjednost saobraćaja", dodaje ona.
Ipak, bez obzira na sve brojne pohvale, priznanja i nagrade koje je savjesnim dugodišnjim radom zaslužila, najviše se ponosi uspjehom svoje djece, a najveće blago joj je petoro zlatnih unučadi.
Oni su joj sada najveća nagrada za trud i odricanja koja je uložila u posao i brigu o njima.
Otpravnica vozova živi na stanici
Uspješna u svom odgovornom poslu je i Prijedorčanka Draženka Bogul, otpravnica vozova na željezničkoj stanici u Brezičanima.
Po zanimanju saobraćajno-transportni tehničar, od malena je vezana za taj posao pošto joj se i majka time bavila. Draženka Bogul je na mjesto otpravnika, ili jednostavnije, regulatora željezničkog saobraćaja, došla prije 69 godina.
S obzirom da stanuje na spratu zgrade željezničke stanice, s mužem, takođe, otpravnikom, i dvoje maloljetne djece, život joj je protkan žvižducima vozova i signalima za njihov prolazak kroz stanicu.
Iako je, prema njenim riječima, u posljednjih nekoliko godina u okolnim željezničkim stanicama zaposleno nekoliko žena otpravnica vozova, još se dešava da se ljudi iznenade kada je vide u uniformi.
"Ranije im je to bilo neobično i čudno, jer ovaj posao kod nas većinom rade muškarci. Tokom svih ovih godina su se privikli, pa sada vjerovatno i ne uočavaju razliku", priča Draženka Bogul.
Iako je to fizički prilično lak posao, koji se najvećim dijelom obavlja za radnim stolom, pred velikim šarenim kartama sa redoslijedom i linijama željezničkih vožnji, psihički je veoma zamoran, jer iziskuje stalnu budnost i odgovornost.
"Primam pozive sa drugih željezničkih stanica koje mi najavljuju koji voz će i kada krenuti, to zapisujem i dajem odobrenje, ako postoje uslovi da prođe kroz našu stanicu. Tokom radnog vremena, koje traje 12 časova, ne smijem ni na kratko napustiti radno mjesto, jer rad svih željezničkih stanica mora biti usaglašen", govori Bogulova.
Zbog toga joj je, kaže, željeznica druga kuća, a obaveze u podsvijesti i kada nije na radom mjestu.
Muškarci odlični saradnici
Prema njenim riječima, dešavalo joj se da se poslije porođaja, dok je bila na bolovanju, nekoliko jutara zaredom budi sa glavoboljom, jer je sanjala da vozovi čekaju, a nema ko da ih propusti.
S obzirom da je jedina žena u ovoj željezničkoj stanici, godinama sarađuje isključivo s muškarcima, što je, kako kaže, odlično.
"Radim samo s muškarcima. Ja sam im šef, ali nema potrebe za bilo kakve naredbe. Svako zna svoj posao i kada radimo činimo to krajnje savjesno i odgovorno, a kada je pauza, družimo se i odmaramo. Muškarci su najbolji saradnici", ističe Draženka Bogul.
Iako su sin i kćerka još mali da bi se moglo ozbiljno naslutili hoće li krenuti stopama svojih roditelja i nastaviti posao otpravnika vozova, osmogodišnji sinčić često govori da bi volio biti mašinovođa.
Sve je to, kaže Draženka Bogul, još daleko, da bi se moglo sa sigurnošću znati, jer djeca vrlo brzo mijenjaju mišljenja.
U svakom slučaju, ne bi joj smetalo da ovo postane porodično zanimanje.
Ove hrabre, odvažne žene, pokazale su na ličnom primjeru da se savjesnim i odgovornim radom i u relativno malim sredinama, koje nisu podložne promjenama i u kojoj još živi misao da je žena nedovoljno jaka da bude ravnopravna s muškarcem, mogu ostvariti najviši ciljevi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.