Ničemu se ne čudi, svačemu se nadaj! Ove riječi Ive Andrića potiču iz srca njegove bogate iskustvenosti, ali iz najdubljeg antropološkog poznanja. Veliki pisac je Bosnu i Hercegovinu, u čiju prošlost i suštinu je proniknuo bolje od drugih, označio kao zemlju labavih zakona i rđavih gospodara! U tridesetogodišnjoj političkoj istoriji Republike Srpske svjedočili smo svakojakim besmislenim inicijativama, rezolutnim odlukama, koje su kroz nekoliko dana poništavane ili prenebregavane, svakojakim trivijalnostima i pajacima kojima je teško naći dvojnike u raskošnom i bogatom svijetu srpske komediografske književnosti.
Pa uprkos svemu navedenom, jedna inicijativa koja traje posljednji mjesec dana, koja je dobila nezasluženu pažnju u javnom prostoru, potrebuje razložan kritički osvrt. Naime, jedna grupa ljudi, koja se samoproizvela, oglašava i gorljivo zastupa ideju da se centralno spomen-obilježje borcima poginulim u ratu za stvaranje Republike Srpske izmjesti na lokaciju koja je njima po volji i koja je, prema njihovom mišljenju, jedina dostojna takvog jednog važnog spomen-obilježja. Na prvi pogled, u jednoj ovakovoj inicijativi nema ništa neobično. Međutim, centralno spomen-obilježje gradi se već nepuna dva mjeseca, na lokaciji u centru Banjaluke i to nakon što su u prethodne tri godine sprovedene sve moguće procedure koje jednom kompleksu od nacionalne važnosti priliče. Raspisan je međunarodnim konkurs za idejno rješenje, izabrana komisija za ocjenu pristiglih radova, izabrano i nagrađeno najbolje i toj namjeni najpriličnije rješenje, ostali prijedlozi predočeni, kako nalaže procedura koja nije od juče i nije od naše pameti potekla, zainteresovanoj javnosti, s namjerom, kako opet svugdje u svijetu biva, da se iznesu kritičke primjedbe, sugestije, relevantnih stručnjaka, ali i zainteresovanih građana. Nakon svega toga, pokreće se inicijativa za izbor lokacije za spomenik čija izgradnja uveliko traje. Ako je i za naše političke prilike, obilježene najrazličitijim besmislicama, previše je! Kada sve postane politika, onda više ništa nije politika, onda ulazimo u bezobalni prostor političke depresije, a zapravo u predvorje demonskog svijeta.
Zašto junaci ove priče, koja je trivijalno politička, vatrene patriote i dežurni istoričari nisu za ovo važno pitanje pokazali interesovanje onda kada je za to bilo vrijeme, pitanje je koje ne potrebuje odgovor, isključivo je retorske prirode, u komičnim igrokazima svako suvislo i zdravorazumsko pitanje je nepotrebno. Šta ih je motivisalo da u vrelim julskim danima 2023. godine, kada radovi na izgradnji centralnog spomen-obilježja dobrano odmiču, aktuelizuju ovo pitanje, takođe je besmisleno pitati. Nevještom barjaktaru čitave ove priče omaklo se da predloži, u "patriotskom" zanosu, da spomenik bude podignut iza biste banu Jelačiću, što je čitavu ovu priču izmjestilo u groteskni prostor, kako i biva kad interveniše slučaj komedijant, koji stvari nepogrešivo izravnava.
Sve ovo čemu nijemo svjedočimo, utrnuli od svakojakih političkih besmislica, ipak nije bezazleno i pokreće čitav niz vrlo ozbiljnih pitanja, s kojima bismo se, da smo samosvjesno društvo, trebali suočiti. Zar baš sve mora biti predmet politikantske trivijalizacije, pa i odnos prema onima koji su ugradili sebe u stvaranje Republike Srpske. Zar ne postoji nijedan mehanizam prigušivanja naših pseudopolitičkih izopačenosti (insistiram na tome da najveći dio onoga što nazivamo politikom nema baš nikakve veza sa onim što politika izvorno jeste!).
Ovo su samo neka od mogućih načelnih pitanja. Suštinsko ovim povodom bi bila ovo: Zašto smo bezmalo tri decenije čekali na ono što se moralo uraditi već prvih godina poslije okončanja rata, stvaranja i međunarodnog verifikovanja Republike Srpske? Sva druga su od drugostepene važnosti. Lokacija, izgled spomenika biće predmet budućih razgovora koji mogu trajati neograničeno. Kad ćemo svi zajedno da shvatimo da je država: zakonitost, opštevažeća norma, procedura, koju svi treba da prihvatimo, a koja je, u ovom slučaju, bar koliko smo informisani, uredno sprovedena, korak po korak, prema svim, za slične prilike, opštevažećim uzusima. Kad ćemo shvatiti da o važnim pitanjima - a ovo je jedno od najvažnijih - ne možemo odlučivati navijački, niti se možemo samoproglašavati za nadležne i one koje treba pitati i slušati. Kad ne bi bilo proceduralnosti, onda se baš ništa na ovom svijetu ne bi sagradilo!
I sada, kada se napokon gradi ono što je trebalo davno biti sagrađeno, umjesto da se pokrijemo sramom ćutanja i intimno radujemo što je na vidiku opošljavanje jednog važnog nacionalnog zadatka, mi svjedočimo unutarstranačkim i stranačkim prepucavanjima koja ne bi našla svoje mjesto ni u Nušićevim komedijama.
Prilika je da se kaže i ovo: naša memorijalna kultura još nije definisana, i kao u svim nacionalno važnim poslovima, i ovdje iskazujemo neznalačko basanje. Važnije od izgleda i mjesta gdje će biti sagrađeno centralno spomen-obilježje, jeste naš odnos prema njemu, koliko ćemo ga često posjećivati i na koji način ćemo njegovati uspomenu na one koji su podvižnici našeg vremena. Odnos prema istinskim stvaraocima Republike Srpske bio je za protekle tri decenije ispit koji mi nismo položili! Države se legitimišu, brane pravo na postojanje, pored svega ostalog, i odnosom prema onima koji su ih stvarali, prema porodicama onih koji su ugradili svoje živote u Republiku Srpsku. Kad bismo sagledali spomen-obilježja koja su do sada izgrađena u lokalnim zajednicama, te ona na našim stratištima, posramili bismo se svi zajedno. Izgraditi centralno spomen-obilježje, ili ona po našim manjim sredinama, samo je početi korak ka kontinuiranom radu ka njegovanju svetosti žrtava koje su ugrađene u naše postojanje. A to podrazumijeva trud, napor, tihi rad, kome mi nismo skloni, onu pobožnu posvećenost koju je njegovao i koju je živio čuvar svetih humki na Zejtinliku u Solunu, nedavno upokojeni Đorđe Mihailović.
Izgradnja spomenika počiva na usaglašenosti stručnjaka iz različitih oblasti, pri čemu niko od njih nema prvenstvo. Spomenička kultura - spomenik je na starom slovenskom jeziku pamjatnik - izraz je zavjetne, pamtiteljske svijesti, visoke moralnosti i odgovornosti prema licima predaka, kao i odgovorne državničke politike, mimo dnevnopolitičkih banalnosti! U uvjerenju da će započeta izgradnja centralnog spomen-obilježja biti završena u predviđenom roku, korist od tog čina ne može biti personalizovana, riječ je o našem zajedničkom dugu! Ne može niko osporiti da je mjesto jednom ovakvom kompleksu u Banjaluci i da su zasluge njenog aktuelnog gradonačelnika za njegovo podizanje nemale, ali, treba i to naglasiti, zasluge koje će se njihovim razglašavanjem dramatično umanjivati!
Ukoliko se ova nemila rasprava pretvori u jeftinu političku trakavicu, što u našim prilikama nikad nije posve isključeno, onda prijeti opasnost uspostavljanja jednog obrasca po kojem je baš sve moguće i ništa nije sveto. U sveprisutnoj inverziji, profanizacija patriotizma je opasnost čije dejstvo ne treba potcijeniti. Njegoš je lijepo pokazao u Lažnom caru Šćepanu Malom, da u optici demonskog lakrdijaša, izdaja postaje najviši stepen patriotizma! Drukčije rečeno: Ničemu se ne čudi, svačemu se nadaj!
(Autor je profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.