Prošla su puna dva mjeseca otkako se desio masakr u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu. Šok koji nas je zadesio i dalje je prisutan, ali kao da smo ga potisnuli i nismo objasnili sebi šta nam se u stvari desilo. Mlada osoba, uzorna, iz uzorne porodice, počinila je zločin na kome mogu da "pozavide" i najokorjelije ubice sa dugogodišnjim kriminalnim dosijeom.
Kako smo pustili da stvar ode tako daleko?
Stanje šoka kao da se prenijelo sa individualnog nivo na nivo opšte društvene svijesti, tako da se i sistemi zaštite i podrške još nalaze u istom stanju. Sistemi koji imaju odgovornost ili bi bar trebalo da imaju odgovore na mnoštvo pitanja koja su se nametnula ovim događajem, i dalje su, blago rečeno, "šokirani".
Šta je urađeno od tog kobnog 4. maja?
Država se po starom dobrom receptu latila represivnih mjera prema svima, ne objašnjavajući kakve veze ima nelegalno posjedovanje oružja sa slučajem u kojem je zločin izvršen sa uredno prijavljenim i policiji poznatim vlasnikom oružja. Psiholozi, psihijatri, pravnici i drugi stručnjaci su se bavili marginalnim pitanjima, koja nemaju baš nekakve veze sa samim slučajem. Iz kakve je porodice dječak, koliko se ubica identifikovao sa likovima iz digitalnog okruženja, kako zadržati dječaka u instituciji, koliki je bio uticaj majke na njegovo odrastanje i slična pitanja su prvih sedmica naprosto okupirala medijski prostor, ali i sisteme zaštite i podrške, kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj. U međuvremenu se desio još jedan slučaj, još bliže, u Lukavcu, u Federaciji BiH.
Da li smo svjesni da smo dio iste priče?
Pored sistema obrazovanja u kome se slučaj desio, sistemi zaštite i podrške, kao što su sistem socijalne i zdravstvene zaštite, u posljednja dva mjeseca su se bavili proceduralnim pitanjima, nastojeći da se odgovornost slučajno ne bi pripisala njima. U početku tiho, a kasnije sve glasnije bili su prozivani roditelji i njihova odgovornost u procesu vaspitanja djece kao glavni faktori rizika za ovakva dešavanja. Valjda po onom starom, kada se desi nešto nepredviđeno sa potomstvom, država i njeni sistemi peru svoju odgovornost i nalaze krivicu u amorfnoj masi roditelja koja, po prirodi stvari, treba da brine o svojoj djeci.
Zbog čega postoje javni sistemi zaštite i podrške?
Čini se da se takvo razumijevanje problema nametnulo kao opšteprihvatljivi obrazac u cijelom društvu, pa tako i za same roditelje. Institucije sistema donijele su čitav niz administrativnih mjera koje, izgleda, služe isključivo da se ograde od odgovornosti koje imaju po samoj prirodi njihovog postojanja, a roditelji su ćutke pristali da se moraju boriti sa svim negativnostima koje savremena država i njene institucije kreiraju i u kojima njihovo dijete potpuno nezaštićeno odrasta. Ne umanjujući ulogu, značaj i odgovornost roditelja, ne možemo se oteti dojmu da javni sistemi zaštite i podrške nisu uradili gotovo ništa suštinski u protekla dva mjeseca u vezi s ovim pitanjem. Ovakvi zaključci proizlaze iz rezultata pilot-istraživanja koje je Katedra za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Banjaluci provela među roditeljima djece osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, a povodom ključnog problema iz kojeg je proizašao i sam slučaj u Beogradu - problem vršnjačkog nasilja u školama.
Zašto su javni sistemi zaštite i podrške amnestirani od odgovornosti?
Predmet istraživanja bili su stavovi roditelja o vršnjačkom nasilju i njihovoj percepciji uloge i značaja javnih sistema zaštite i podrške. Istraživanje je provedeno na uzorku od 194 roditelja učenika od šestog do devetog razreda osnovne škole i roditelja učenika srednjih škola. Inače, Katedra za socijalni rad provela je ovo pilot-istraživanje kako bi podstakla odgovorne da je, pored administrativnih mjera, potrebno nešto uraditi na polju razumijevanja uloge i značaja sistema zaštite i podrške u zajednici, u prevenciji i kreiranju efikasnog sistemskog odgovora na ovaj problem.
Kako roditelji doživljavaju javne sisteme zaštite i podrške?
Provedeno pilot-istraživanje pokazalo je da dvije trećine (73,8%) roditelja smatra kako se obrazac nasilnog ponašanja "nosi iz porodice". Nešto veći procenat (80%) roditelja ju stava da "mediji ne doprinose u borbi protiv vršnjačkog nasilja u školama". Preko polovine (55,2%) ispitanih su uvjereni da je škola i dalje "sklona zataškavanju" slučajeva vršnjačkog nasilja koja se dese u njihovim prostorijama. Četiri petine (79,3%) njih je saglasno da roditelji "nisu sposobni da se sami nose sa ovim problemom". Jedna četvrtina (25,2%) ispitanih roditelja mišljenja je da se "nemaju kome obratiti za pomoć u slučajevima kada njihovo dijete bude žrtva vršnjačkog nasilja u školi". Dvije petine (41,2%) roditelja smatra da njihovo dijete nije sigurno u školi. Njih 91,7% smatra da se stanje sigurnosti djece u školi može poboljšati podizanjem kompetencija stručnih radnika u školama, gdje se poseban značaj pridaje zapošljavanju većeg broja socijalnih radnika. I na kraju, oko 66% roditelja smatra da živimo u društvu koje na različite načine toleriše nasilje nad djecom.
Da li roditelji objektivno imaju uvid u to šta njihova djeca rade?
Objektivnost roditelja prema njihovoj djeci uvijek je upitna. Valjda je to tako i normalno kada je u pitanju naše dijete?! Nalazi provedenog istraživanja pokazali su da, prema izjavama roditelja, njihova djeca najčešće provode svoje slobodno vrijeme sa vršnjacima (66%) i "na internetu" (45,3%). Na internetu njihova djeca najčešće provedu do četiri sata (71,2%), mada ima roditelja koji tvrde da je to vrijeme i znatno duže. Većina roditelja (70,1%) provede do jedan sat u neposrednom razgovoru sa svojom djecom. O načinu komuniciranja (telefonom ili "licem u lice") nisu pitani. Interesantno je da je čak 63,4% roditelja izjavilo da ima "povremen uvid" u aktivnosti svog djeteta na internetu, ali 20,6% roditelja je izjavilo da "ima sumnju" da njihova djeca posjećuju neprimjerene internetske sadržaje.
Znaju li roditelji pravu istinu?
Oko 70% roditelja misli da njihovo dijete nije doživjelo vršnjačko nasilje u školi, 16% njih je izjavilo da su njihova djeca bila više puta zlostavljanja u školi od strane njihovih vršnjaka, a prema mišljenju 6,7% roditelja to se desilo samo jednom. Najveći broj roditelja (80,4%) smatra da bi im dijete reklo da je doživjelo nasilje, samo 5,7% ih sumnja da bi im dijete to reklo, a 13,9% roditelja izjavilo je da im to nije rečeno iako su bila žrtve vršnjačkog nasilja.
Ko treba rješavati problem vršnjačkog nasilja u školama?
Roditelji smatraju da škola ne može zaštititi njihovo dijete u 14,4% slučajeva, 9,7% ih smatra da može zaštiti, a 76,3% smatra da ta zaštita može biti djelimična. Jedna četvrtina (24,7%) roditelja mišljenja je da sami mogu zaštiti svoje dijete u potpunosti dok njih 72,2% smatra da roditeljska zaštita može biti samo djelimična.
Šta uraditi?
Prema mišljenju roditelja, vršnjačkim nasiljem u školi bi trebalo da se bave nastavnici i stručni saradnici u školi (35,5%). Najveći broj roditelja (62,9%) mišljenja je da bi dijete u takvim slučajevima trebalo nasilje prijaviti nastavnicima i stručnim saradnicima te roditeljima (25,3%). Posebno je istaknut značaj djelovanja centara za socijalni rad i centara za zaštitu mentalnog zdravlja.
Ima li volje za mijenjanje dosadašnjeg pristupa u rješavanju problema?
Na kraju treba naglasiti da istraživanje pokazuje opštu zbunjenost koja vlada među građanima, roditeljima. Ta zbunjenost je podržana zbunjenošću i potpuno nejasnim reakcijama sistema zaštite i podrške koje su uslijedile u protekla dva mjeseca. Kao da se izgubila osnovna svrha postojanja javnih sistema. Opravdanje da je ovo što se desilo potpuno neočekivano, da je ovo vanredna situacija i da treba razumjeti "nesnalaženje" javnih institucija nije adekvatno, jer valjda su javni sistemi zaštite i podrške tu da građanima, roditeljima i djeci obezbijede koliko-toliko spokojan život. Naravno, tu je i odgovornost samih roditelja i drugih aktera (mediji, akademska zajednica...). Međutim, ovaj problem se ne može rješavati tako što ćemo i dalje teret odgovornosti skidati sa sebe i prebacivati ga na drugog, kao što se to činilo u protekla dva mjeseca. U ovom slučaju, treba da pogledamo koliko imamo efikasne sisteme zaštite i podrške.
Hoćemo li se razumjeti?
Institucionalne kapacitete za promjene u pristupu rješavanja ovog problema imamo. Materijalni, profesionalni i organizacijski kapaciteti stručnih službi javnih sistema i naučnih institucija trebalo bi da budu maksimalno uključeni u ove procese. Jedino tako ćemo moći razumjeti šta nam se stvarno dešava sa mladima i šta nam valja činiti. Nadam se da će i ovo pilot-istraživanje Katedre za socijalni rad biti shvaćeno kao poziv akademske zajednice na zajedničku borbu protiv vršnjačkog nasilja u obrazovnom sistemu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.