Znate li u čemu je osnovna prednost slikarstva nad pisanjem? Ako ne znate, raspitajte se kod majstora oba ova zanata i pročitajte kod Kapora da "za vreme slikanja možete da slušate radio i primate goste, a dok pišete, ne možete ništa".
Svi bismo se zakleli da znamo, recimo, šta je to atelje, ali će nas Kaporova proza začas uhvatiti u neznanju i saopštiti nam da je atelje prije svega "soba van građanskih zakona" i "azil za sentimentalno vaspitanje", gdje se "s vremena na vreme može i slikati". ("Poznavao sam neke ambiciozne tipove koji su čak i to radili!", uvjerava nas dodatno ovaj znalac sopstvenim iskustvom.)
Draž ateljea, saznajemo još, najprije je u tome što tu "možete mirno da bacite opušak na patos, a da se niko ne naljuti". (Opušak se inače, naučava Kapor, najbolje i najljepše gasi u jajetu na oko!) Dalje, u ateljeu nema dosadnih domaćica, ni krpa za prašinu, ni stolnjaka, ni podmetača za čaše, a gulaš može da se jede direktno iz konzerve!
"U ateljeu se najslađe spava posle ručka, jer niko ne sme da uđe unutra od straha da vas ne prekine u stvaranju, pošto se još ne zna tačno kad slikar radi: da li kad struže platno špahtlom ili onda kada kao da gleda u tavanicu, to jest, u ništavilo? Još nešto: svaka naga dama sa kojom slikareva supruga zatekne svoga muža-genija, u ateljeu, može istog časa biti predstavljena kao model za novo platno na stalku, ma kakva to bila slika: moderno slikarstvo, puno tajni, sve dozvoljava!"
Na teško pitanje kad jedan atelje umire, samo ako se obratite znalcu, odgovor je lak i jednostavan: "onda kada se u njega useli slikareva žena. Ona u jednom uglu najpre postavlja malu čajnu kuhinju, a na prozore prozirne zavesice! I kuhinja i zavese rastu iz dana u dan, sve dok sasvim ne uguše slikara i njegovo delo."
Znate li možda ko su i šta su "ljudi u futroli"? Nisam ni ja znao dok nisam konsultovao Enciklopediju Kapor, a ona kaže da su to pedesetih i šezdesetih prošlog vijeka bili pripadnici vladajuće klase (ili kaste, a može i sekte), uniformisani, kao u futrole, u siva konfekcijska odijela "sa mnogo cugera, plastike, cvišne, konjske dlake i svilene postave, u čijim se unutrašnjim džepovima nose buđelari, naočare, penkala, olovke, lekovi, češljevi, prezervativi i upaljači".
Najzanimljivije je tu da zapravo ti ljudi nisu nosili odijela, nego su odijela, kako piše Kapor, nosila njih "ulicama naše mladosti u nedeljne šetnje posle ručka (kada su novine u džepu, a kuvana govedina u trbuhu) okružene porodicama - bezvratom decom koju žuljaju nove cipele i majkama sa tašnama od lažne krokodilske kože".
Sve je kod tih ljudi, zagledanih u svijetlu besklasnu budućnost, zaista bilo na svom mjestu, ali su to teško shvatali manekeni džemperijane, njihovi ljuti oponenti u nijemom dijalogu sukobljenih odjevnih predmeta, a takvi su bili (sa svojim provokativnim džemperima ili puloverima), na primjer, arhitekta Predrag Ristić zvani Peđa Isus, te slikari Leonid Šejka, Milovan Stanić, Džoni Reljić i Zuko Džumhur, ovaj posljednji za Kapora i najvažniji, kao prijatelj, i učitelj crtanja i života. Momo je po svemu pripadao ovoj duhovnoj gerili, naročitoj vrsti foliranata koji su umjeli prevariti vrijeme i osvojiti slobodu, tad kad se ona veoma teško osvajala. (Da se ne bi zavaravali, nije mnogo drugačije ni danas, osim što su se futrolaši premundurili u markirane štofove, a folirantska gerila prorijedila do mjere koja opasno ugrožava duhovno zdravlje nacije.)
Ko još danas od nas kontinentalaca zna za vještinu "pripitomljavanja mora"? Ako još ima zainteresovanih, neka se obrate Kaporovoj akademiji naročitih znanja, on lično je doktorirao i na toj i na mnogim drugim sličnim temama, koje i ne dotiču ozvaničeni enciklopedijski priručnici. Može se to nekom brzopletom praktičaru života učiniti sasvim beskorisnim, gotovo bizarnim, ali to je tako samo na onaj prvi, površni pogled. Zar nije važno znati, recimo, zašto gulaš od junećih iznutrica nikad ne može biti isti kod kuće i u kafani?
Zato, odgovor je, što u kući nema šubera, onog magičnog otvora kroz koji iz kuhinje doturaju porudžbine konobarima; tek proturen kroz to čarobno okno pomenuti gulaš dobija onaj neophodni, pravi pravcati kafanski šmek.
Ako ne vjerujete ljekarima da je pušenje veoma štetno po zdravlje, onda svakako povjerujte Kaporu, on je to egzaktno utvrdio na primjeru svoje devedesetosmogodišnje babe, koja se ni u mlađem dobu nije mogla sjetiti kad je otpočela s praktikovanjem te opake navike.
A ako volite dobru kapljicu, ali imate i stalnu primisao da bi se radi zdravlja trebalo manuti pića, prije konačne odluke svakako pročitajte sljedeće retke Enciklopedije Kapor: "kad prestanete da pijete, za vas će otpočeti život pun muka: kelneri će u vama gledati amatera, prijatelji će vas pitati šta, kog đavola, radite sa parama kad ne pijete, vaši gosti iz inostranstva će u vama gledati nekoga ko ih špijunira pa ne pije dok je na službi; nijedna greška vam se više neće opraštati jer ste - trezni! I što je najgore, napašće vas sve moguće boleštine, počev od išijasa, bronhitisa i angina. Nema te gripe koja vas neće pronaći onako svežeg i suvog. A, dok ste pili - ništa! Vinske mušice su umirale na dva metra od vašeg daha!" Pa sad recite da nije riječ o vrlo upotrebljivim savjetima i da od lijepe književnosti nema nikakve koristi!
Želite li da saznate sve najvažnije o tajnama i korifejima srpske kuhinje, na čelu sa pasuljem, pravoj srpskoj zimnici, na čelu sa ajvarom, o čarima kafenisanja sa obaveznim ogovaranjem, o magičnoj privlačnosti mjesta kakva su Ada Ciganlija, Skadarlija, "ta mlađa sestra Monmartra", ili beogradski Klub književnika - i još toliko važnih, nezaobilaznih stvari - uzmite i čitajte Vodič kroz srpski mentalitet.
Ako vas pak zanima istorija moderne umjetnosti, eto vam Uspomena jednog crtača; za istoriju moderne svjetske književnosti nadležno je, uz najljepše uzorke stila, Sentimentalno vaspitanje. I tako redom, samo pazite da se ne zabrojite do pedesetog naslova, a toliko ih je Kapor nanizao za četrdesetak godina pisanja, doslovno do posljednjeg daha, gradeći tako neposustalo monumentalnu i neodoljivu proznu Enciklopediju Kapor. Ona je pisana u neskriveno sentimentalnom tonu, u stavu ležernosti, često mangupski osmjehnute nonšalantnosti, koja bi se u njemu svojstvenom duhu lake parafraze mogla imenovati kao nepodnošljiva lakoća pisanja.
Njegova proza je velika čitanka mitologije sentimentalnog vaspitanja i udžbenik demistifikovanja tolikih mistifikacija, a njegovo pripovijedanje teče bez ikakvog vidljivog napora i onda kad mijenja pravac i predmet, ostavljajući utisak priče koja se u kafanskom predahu kazuje prijateljima, prije nego što glavni junak i pričalac ponovo glavačke zaroni u vrtlog života u potrazi za novim temama. Primjerena sentimentalnom štimungu, karakteristična pozicija Kaporovog pripovijedanja podrazumijeva barsku stolicu i šank, dobre cigarete i rijetka pića Remarkovih i Hemingvejevih junaka, ali može lako da se prilagodi i slikarskom ateljeu, ili ambijentu vojničke bajte, sa ljutom hercegovačkom škijom i lozovačom.
U pogledu sastava svojih pripovijedaka i romana, on je sebi ostavljao punu slobodu izbora i kombinovanja, mireći najrazličitije žanrove i stilove, i uvijek postižući skladno, gotovo organsko jedinstvo forme, a samo vrhunski pisci i veoma pažljivi čitaoci znaju koliko je to teško ostvariti. Za kraj, evo i parafraze završetka jednog njegovog romana: iza onoga što je on pisao za jedan dan ili jednu noć, stajao je zaista čitav život.
Romansijer i pripovjedač, pozorišni, radio i televizijski pisac, novinar, filmski scenarista, slikar i crtač, svjetski putnik i boem, vječiti radoznalac, nemiran duh i neponovljiv kozer, pričalo, kao bi rekli u njegovoj zavičajnoj Hercegovini, Momo Kapor (1937-2010) je zaista bez dvojnika u novijoj srpskoj kulturi. Smatrao se slikarem koji je povremeno pisao i kampanjski slikao, a redovno je, čitavog života, po sopstvenom priznanju, jedino crtao i pušio. Slika koju je za javnost stvarao sam o sebi više od tri decenije, slika lakog pisca, simpatičnog umjetničkog svaštara i javnog šereta kome su čak i zvanični zaštitari kompartijskog poretka opraštali poneku nezgodnu i provokativnu riječ, predstavlja jedinstven fenomen sockulture titoističkog perioda koji bi tek trebalo valjano ispitati. Kapor je, ma kako to moglo čudno zvučati, autor jedinstvenog postmodernističkog projekta, vjerovatno prvog a svakako najupečatljivijeg u eksjugoslovenskom kontekstu, projekta kojim je sebi otvorio širok prostor stvaralačke slobode unutar rigidno ideologizovanog društvenog miljea.
Njegov postmodernizam je, pritom, izrazito teleološki, životno svrhovit, reklo bi se gotovo iznuđen, i kao takav presudno različit od dominantne struje ove sjajno razrađene filosofske i umjetničke strategije bez istinskog cilja. Kapor je, dakle, prvenstveno umjetnik slobodnog življenja u sredini koja je zazirala od slobode i smatrala je silom destrukcije; slobodni umjetnik koji je uspio da iskorači iz sistema od sedam do tri, kome čak nije bio potreban ni kišobran zvaničnih esnafskih udruženja.
Tek nakon toga on je multimedijalista i intermedijalista, majstor interteksta, te kolaža i melanža svih vrsta, artist uličnog i kafanskog performansa, simbiotičar neosentimentalizma i neoavangarde, urbani neoromantičar i ironičar velikih narativa, istovremeno; metanarativac, rušilac žanrovskih konvencija, enciklopedista i sintetičar sklon autorefleksiji, i tako redom. Maska neozbiljnosti i izabrana pozicija posmatrača s margine bile su podrazumijevana cijena čitavog tog Kaporovog umjetničkog projekta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.