Boraveći prije nekoliko dana u Republici Srpskoj, predsjednik Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, na novinarsko pitanje da prokomentariše izjavu predsjednika Republike Srpske, gospodina Milorada Dodika, da bi Republici Srpskoj značio stav Srbije kako Kristijan Šmit nije imenovan za visokog predstavnika, izbjegao je da iznese svoj stav, kratko rekavši "da je na sastanku sa Dodikom dogovoreno da o nekim pitanjima ne govore javno".
Ne treba da čudi ovakav Vučićev pristup, jer kako će imati stav o tome kada je upravo on u septembru 2021. godine u Beogradu primio u zvaničnu posjetu Kristijana Šmita, što je učinio i patrijarh srpski Porfirije, a onda je na zvaničnom portalu predsjednika Srbije objavljeno da je Vučić primio u posjetu i razgovarao sa "visokim predstavnikom u BiH Kristijanom Šmitom".
Upravo zato i naslov ovog teksta nije mogao da glasi da kolonija BiH zove Zorana i Acu Srbina, već samo zove jednog Zorana. Kojeg Zorana i zašto?
Riječ je o gospodinu Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike Hrvatske, koji se oglasio 12. avgusta ove godine rekavši, kako su prenijeli ovdašnji mediji, da je "BiH trapavo, traljavo, nesposobno vođena kolonija na kojoj se iživljava šačica trećerazrednih birokrata koji mogu izmišljati nova krivična djela".
Gospodin Milanović je prvi, a siguran sam da će ostati i jedini, šef jedne države članice EU koji je na prilično pregnantan način izrazio samu suštinu onoga što se zove dejtonskom BiH, jer je zaista istina da je ona kolonija, a ne država. Koliko god citirana Milanovićeva izjava ne odgovarala nekima, ona je istina ako se samo uzme u obzir nekoliko činjenica.
Formalno gledano, BiH je prije više od 30 godina priznata kao država i u tom svojstvu je primljena za članicu UN. Kao država, BiH je priznata i Dejtonskim mirovnim ugovorom, čime ju je kao takvu prihvatila i Republika Srpska, sa modifikovanom unutrašnjom teritorijalnom i političkom strukturom utvrđenom Ustavom BiH. Zbog toga joj, opet formalno-pravno, pripada, kao i svakoj državi, pravo da se poštuje njen suverenitet, saglasno članu 2. tačke 1) i 7) Povelje UN kao najvišeg pravnog akta u međunarodnom pravu.
Navedene odredbe Povelje UN propisuju, na imperativan način, jedno od vrhovnih načela na kojem počiva poredak međunarodnog prava. Naime, u članu 2. tačka 1) Povelje propisano je da će UN i svi njeni članovi, to jest sve države članice UN, u međusobnim odnosima postupati prema načelu suverene jednakosti svih država članica UN.
A sadržaj suverene jednakosti svake države, koja je sama srž navedene imperativne norme, određen je članom 2. tačka 7) Povelje UN tako što je propisano da ta Povelja ničim ne ovlašćuje UN, niti bilo koji organ UN, da se upliću u pitanja koja se nalaze u okviru unutrašnje nadležnosti svake države. Od ove imperativne norme može se odstupiti samo na način na koji je propisana, a to znači samo ako bi bila ukinuta odgovarajućom izmjenom Povelje UN kojom bi bilo dozvoljeno da UN ili neka država, samostalno ili udružena sa drugim državama, može nekoj državi da nameće zakone umjesto nadležnih institucija te države. Sve ovo tako jasno proizlazi iz člana 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, kojim je propisano da je ništav svaki ugovor koji je u trenutku zaključenja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, pri čemu je istim članom odmah zatim određeno da je "imperativna norma opšteg međunarodnog prava norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava iste prirode".
Kako se vidi, načelo jednake suverenosti država, sa sadržajem na koji je prethodno ukazano, moglo bi biti izmijenjeno samo kada bi u tom pravcu bile izmijenjena Povelja UN, što do danas nije učinjeno niti će biti, jer bi takva izmjena predstavljala ne samo negaciju države nego i UN.
Stoga se pouzdano može zaključiti da od tog načela međunarodno pravo ne dopušta nikakvo odstupanje, bez obzira na to o kojoj državi članici UN je riječ. To načelo nema pravo da krši ni Savjet bezbjednosti UN, čak i kada postupa u funkciji očuvanja svjetskog mira.
Jer, Povelja UN u tom slučaju Savjetu bezbjednosti daje pravo da protiv određene države preduzima mjere koje ne povlače upotrebu oružane sile (u vidu prekida diplomatskih odnosa, suspenzije članskih prava, isključenja države iz članstva UN te ekonomsko-finansijske mjere kao što su potpuno blokiranje uvoza i izvoza roba, blokiranje finansijskih sredstava države, prekid trgovačkih odnosa sa njom), a kao svojevrsni ultima ratio očuvanja svjetskog mira Savjet bezbjednosti može da preduzme samo oružanu akciju protiv države. Dakle, Savjet bezbjednosti nema pravo da sebe nametne kao zakonodavca u državi niti ima pravo da nekog trećeg ovlasti da svoju volju nameće državi kao zakon. Svemu rečenom samo treba dodati i zabranu iz člana 78. Povelje UN, da se sistem starateljstva (protektorat) uspostavlja u odnosu na bilo koju državu jer se, kako stoji u tom članu, odnosi među državama mogu zasnivati samo na poštovanju načela suverene jednakosti.
To je, dakle, slovo međunarodnog prava. A šta mi imamo ovdje u BiH? Imamo, već četvrt vijeka, gaženje svih navedenih normi, čiji bolesni temelji su položeni u Bonu u decembru 1997. godine, kada je nekoliko država, neovlašćeno se predstavljajući kao tzv. savjet za primjenu mira u BiH, čije postojanje nije dozvoljeno nijednim izvorom prava, odlučilo da visokom predstavniku u BiH dodijeli nešto čime se na najgrublji način povređuje imperativno načelo jednake suverenosti BiH, a to je da visoki predstavnik u BiH svoju volju nameće u BiH kao pravne propise, iako je BiH država članica UN prema kojoj takvo ponašanje tako jasno zabranjuje Povelja UN. I još su nam ti isti iz fantomskog savjeta za primjenu mira u februaru 2008. godine protivpravno odredili (tzv. kriterijumima 5+2) do kada će oni da kolonijalno upravljaju Bosnom i Hercegovinom, a to će, kako rekoše, biti dok njihov tzv. upravni odbor o tome ne da svoju pozitivnu procjenu.
Na takvo nepravo oslanja se i najnovije nepravo Kristijana Šmita, jer se on, kao niko prije njega, namećući da je nepoštovanje njegove volje krivično djelo, pozvao upravo na te Bonske zaključke, da mu oni navodno daju pravo da u BiH kao državi članici UN nameće svoju volju kao zakon. Stoga je sada za očekivati da Šmit poslije ovoga nametne svoje zakone i o bilo kojim drugim pitanjima, nakon čega bi za njihovo neizvršavanje ljudi bili osuđivani i upućivani u zatvor, baš kao što se sada sve to pokušava uraditi u odnosu na gospodina Dodika, a već sutra to može biti i bilo koji drugi čovjek.
Nema šta, sve to je istinski sumrak vladavine prava i nemilosrdno gaženje Ustava BiH, koji sve to zabranjuje, jer u članu 3.3b) propisuje da imperativna načela međunarodnog prava, a to znači i suverenost BiH kao države članice UN, predstavljaju integralni dio pravnog poretka u BiH koji niko nema pravo da krši.
I zato gospodin Milanović, nakon što je priznao istinu da je BiH kolonija, sada ima mogućnost da učini još nešto, što bi predstavljalo neprocjenjivi doprinos u procesu dekolonizacije BiH i bilo bi istinska borba za poštovanje svih odredaba međunarodnog prava na koje je prethodno ukazano. Naime, Republika Hrvatska je strana ugovornica Dejtonskog mirovnog ugovora. U tom svojstvu Republika Hrvatska je članom 1. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH preuzela ugovornu obavezu da svoje odnose sa BiH održava u skladu sa načelima Povelje UN, dakle, i u skladu sa načelom suverenosti BiH. Tu obavezu Hrvatska je istim ugovorom (član 5) preuzela i kada je riječ o Ustavu BiH, s tim što se istim članom obavezala da će, kako stoji u hrvatskoj verziji tog teksta, raditi na njegovom promicanju, a to znači i na promicanju suvereniteta BiH propisanog Ustavom BiH.
Stoga, polazeći od svega rečenog, Republika Hrvatska u ispunjavanju tih svojih ugovornih obaveza ima pravo, koje u istoj mjeri ima i Republika Srbija, samo što to ona neće zbog zavjeta ćutanja Ace Srbina kao i svih onih koji su na njegovom mjestu bili prije njega, da u UN pokrene kampanju za dekolonizaciju BiH i zaštitu njenog suvereniteta. Prema Ustavu Republike Hrvatske (član 98. stav 1) predsjednik Hrvatske i Vlada Hrvatske sarađuju u oblikovanju i provođenju spoljne politike. Ova ustavna odredba daje mogućnost gospodinu Milanoviću da kao predsjednik Hrvatske, zajedno sa njenom Vladom, preduzme korake na oblikovanju, a zatim i provođenju hrvatske politike koja može ići u jednom od ova dva pravca.
Jedan je da Hrvatska u ispunjavanju svoje navedene ugovorne obaveze pokrene tužbom postupak pred Međunarodnim sudom pravde protiv država iz tzv. savjeta za primjenu mira u BiH koje su usvojile protivpravne Bonske zaključke i kriterijume 5+2, i da tom tužbom, saglasno članu 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, traži njihovo poništenje. Pravo na takvu tužbu nikada ne može zastariti, niti se kolonijalizam u BiH može konvalidirati time što su institucije u BiH prihvatale nasilje OHR-a, jer su to svaki put činile pod pritiskom budući da je OHR svaki put kada je nametao svoje nasilje pisao da ono ostaje na snazi sve dok ga u tom obliku, bez ikakvih izmjena i dopuna, ne prihvate domaće institucije.
A drugi pravac u kom bi Hrvatska, sa predsjednikom Milanovićem, mogla ići je da u Generalnoj skupštini UN pokrene kampanju da Generalna skupština UN, na osnovu člana 96. Povelje UN, postavi pravno pitanje i zatraži savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde o tome da li se nad BiH kao državom članicom UN može ovako kolonijalno vladati. Ne treba imati dilemu da bi taj sud rekao da niko nema pravo da ovako kao OHR upravlja nijednom državom, jer se time teško krši Povelja UN.
Na jedan od ova dva načina bila bi, siguran sam, dekolonizovana BiH i vaspostavljen njen suverenitet. U tom pravcu kolonija BiH i zove Zorana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.