U čemu je tajna pripovjedačkog i pričalačkog umijeća Mome Kapora?
Šta je to u njegovoj napisanoj - i izgovorenoj riječi bilo toliko prilepčivo za čitaoce i slušaoce? Zašto mu se sa tolikom radošću vraćamo? Nije moja namjera da ovdje pred vama ponudim odgovore na ova pitanja. I da je to jednostavno, kao što nije, vidi se da je riječ o zapitanostima koje i ne potrebuju odgovore, da je riječ o konstatacijama odjenutim u formu pitanja!
Znam samo da sam u posljednjih mjesec dana uživao u susretu sa pojedinim knjigama Mome Kapora, kao da ih ranije nisam čitao, a bez zadrške bih mogao reći da sam skoro cijeli njegov opus iščitao. Ima nešto što i iz moga čitalačkog doživljaja Kaporovu prilepčivost - da još jednom ponovim taj divni izraz Slobodana Jovanovića - sjenči na neobičan način. Prije nekoliko godina, u nedjeljnoj "Politici", u nemalom vremenskom intervalu, preštampavane su Kaporove priče; čitao sam ih sa velikom slašću, radujući se nedjeljnom izdanju naših najstarijih dnevnih novina, kao da se ranije nisam susretao sa tim pričama i kao da ih u Kaporovim knjigama nemam u svojoj biblioteci.
Jovan Skerlić, znameniti književni istoričar, pisao je za Jakova Ignjatovića da je stvaralac kod kojeg gdje god zagrebete, izađe jedan roman. Momo Kapor je sa čudesnom lakoćom sve što je vidio, doživio i dotakao pretvarao u priču. Govornik izuzetnog dara, on je sa lakoćom i sastavljao svoje priče. Jedan je od rijetkih koji je pomirio usmeni i pisani dar, a dobro je znano kolika je to rijetkost. Logika usmenosti i pisana procedura su se kod Kapora tako lijepo dozivale, pa bi se za sve što nam je napisano ostalo od njega moglo označiti sintagmom pisana usmenost. Zato je Momo Kapor bio toliko omiljen kod čitalaca, zato ih je, kako je pisao Dobrica Ćosić, Kapor jednostavno zavodio. Zato što usmenost uvijek podrazumijeva aktivnu ulogu slušaoca, Kaporovi čitaoci su se prepoznavali u njegovim pričama, kao da su baš njima bile adresirane. Ta prividna lakoća zapravo je ideal do koga su se izvijali samo najbolji.
Red je i ovom prilikom da se pomene: jedan od kritičara koji je ponajviše pisao o Kaporu, koji je pozdravljao njegove knjige i isticao njihove vrline, i to onda kada su one nailazile na ignorisanje književnih arbitara, bio je Igor Mandić. Nije uobičajeno da naslov književnokritičkog napisa kojim se iskazuje dobrodošlica nečijoj knjizi bude naslovljen onako kako je Mandić naslovio prikaz romana "Foliranti": "Bravo, Kapor!" Odmah nakon naslova slijedi mandićevski provokativna rečenica: "Momo Kapor toliko dobro piše da bi mogao biti čak i - strani pisac!" Revnosni prikazivač Kaporovih knjiga, ovaj književni znalac, autor je ponajboljih kritičkih zapažanja o najvažnijim obilježjima Kaporovih romana i priča. Studija "Urbana mitologija u prozi Mome Kapora" vjerovatno je najbolje što je do danas napisano o ovome piscu. Kada bi se sve što je Igor Mandić napisao o Momi Kaporu skupilo na jedno mjesto, dobili bismo lijepu i zanimljivu knjigu, koja bi jednovremeno bila i spomenik razumijevanju i prijateljstvu dvojice duhovno srodnih ljudi.
Pišući o "Beleškama jedne Ane", prvoj knjizi Mome Kapora, Mandić je briljantno primijetio da je Kapor pisac koji je trač uzdigao do prvorazredne literarne činjenice, napominjući da je istorija književnosti nezamisliva bez ogovaranja, da su najveći svjetski pisci bili vrhunski ogovarači.
Kapor je bio jedinstven i po tome što je utiske, slike, sekvence, fakte različitih vrsta, istorijske pojedinosti, geografske odrednice, ukratko, sve što je moglo poslužiti za postavu, tkivo ili makar "skelu" njegovih priča, uzdizao do nivoa literarnih činjenica, i to radio majstorski. Zato su njegove priče i romani naglašeno mozaičkog karaktera. Prelazi između sastavnih dijelova Kaporove proze su zlatne pukotine koje tekst sprežu u koherentnu cjelinu i jednovremeno čine naglašeno slojevitim. Njegove kratke priče, pomenuti Mandić je označio kao "priče-herbarije", što prilično vjerno iskazuje njihovu unutrašnju strukturu.
S razlogom označen kao pisac urbane proze, Momo Kapor je to bio samo po tematici svojih priča, po uronjenosti u svoje zanimljivo i dinamično vrijeme, po unutrašnjem ljudskom i dubljem stvaralačkom instinktu da pronikne u fenomenologiju svoje epohe. Da joj prikaže i našminkano lice i razobliči prilično sumorno naličje. Iskazujući krajem dvadesetog vijeka upadljivi otklon prema zapadnim vrijednostima, čiji je zagovornik i promoter bio u našoj kulturi, on je sve više uviđao, i o tome ostavio vidnog traga u svojim novinskim tekstovima, da čovjek s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog vijeka više ne živi epohu, već odgađa katastrofu. Demistifikujući fenomene jednog nadmenog vremena i kulture koja se sve više transformiše u banalni spektakl, Kapor po pravilu nikad nije bio zajedljiv, sarkastičan i ciničan. Kao i veliki Branko Ćopić, i Momo Kapor je blagohumoran, lirski humorističan, kod njega je humor nadmoć kritičkog i spisateljskog duha, a ne malodušna prizemnost kritiziranja koja uvijek ponajviše raskriva duhovnu prazninu onoga koji je praktikuje.
Urbani pisac po tematskim-motivskim okosnicama svoga bogatog opusa, Kapor je po formama kazivanja i tehnikama pripovijedanja bio pripovjedač u starovremenskom određenju tog termina. Vjerujući u snagu dobre priče, on joj je predano služio, dobro znajući da je u pričama - Andrić bi rekao legendama - sadržana istina o svijetu i tajnama ljudskog ovozemaljskog bitisanja.
Impresivna je moć depatetizacije u Kaporovim pričama, koja je jedno od važnih svojstava njegovog pripovjedačkog majstorstva. Ovdje ću navesti samo jedan primjer iz knjige "Smrt ne boli". U kratkom zapisu "Una" naš pisac citira čuvenu izjavu Jovana Raškovića: "Ako Una razdvaja srpski narod na dva dela - popićemo je!" Zatim šarmantno dodaje: "Zagnjurio sam glavu u reku i odradio deo svoga istorijskog posla. Na drugima je da nastave." Svjestan ipak da i najplemenitije patriotske riječi u sumanutim vremenima pojeftine od prečeste i neprimjerene upotrebe, što nije mimoišlo ni ratno vrijeme u prvoj polovini posljednje decenije dvadesetog vijeka, Kapor majstorski prizemljuje stvari i svome navodno patriotskom gestu daje pravu mjeru: "Uostalom, to mi nije bilo teško: ko večera vino - doručkuje vodu!"
Ovaj primjer pokazuje i piščevu brižnost u oblikovanju početaka i završetaka svojih priča.
Slijedeći ono do čega je Momo Kapor držao, pokušaću završiti i ovo kratko slovo. Gotovo svi autori koji su pisali o Kaporu ostajali su zadivljeni pred tajnovitom zavodljivošću njegovih priča. Pitajući se na početku u čemu je tajna te magične privlačnosti, mi i nismo imali namjeru da je rastajnimo. Uostalom, kada bi to nekome pošlo za rukom, onda više i ne bi bila tajna.
(Autor je profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.