Ovih dana svjedočili smo kako generalni sekretar UN Antonio Guteres u pismu srpskom članu Predsjedništva BiH, gospođi Željki Cvijanović, iznosi neistinu da je tzv. Savjet za primjenu mira u BiH (tzv. PIC) navodno "relevantno tijelo za imenovanje visokog predstavnika".
Potom smo se svi mogli uvjeriti kako je neko iz sarajevske političke kuhinje ovu neistinu generalnog sekretara UN dopunio falsifikatom, jer je u prethodnom citatu ispred riječi "relevantno" dodao riječ "jedino".
I tako je početna Guteresova neistina sa ovim sarajevskim falsifikatom dobila konačan oblik koji kaže da je PIC navodno "jedino relevantno tijelo za imenovanje visokog predstavnika".
Međutim, kako ono što je izvorno napisao Guteres, tako i navedeni falsifikovani dodatak, imaju jednu zajedničku.
Naime, bilo da se kaže da je PIC "relevantno tijelo" ili da je "jedino relevantno tijelo", i jedna i druga tvrdnja su teške neistine, jer je PIC samo jedno protivpravno fantomsko tijelo, čije postojanje niti propisuje, niti dozvoljava međunarodno pravo, usljed čega takva obmana, prava fantazmagorija, nema niti može imati ikakva ovlaštenja.
Naime, možemo prevrnuti sve izvore međunarodnog prava, uključujući, naravno, i Dejtonski mirovni ugovor, ali ni u jednom od njih nećemo naći ni riječi kojom bi bilo dozvoljeno postojanje ovakvog tijela, a time ni pravo da ono odlučuje o bilo čemu ili bilo kome. Zašto je to tako? Pa jednostavno i najkraće kazano, zato što taj PIC čine treće države (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i druge države) koje bi pomoću visokog predstavnika da upravljaju Bosnom i Hercegovinom, odnosno da se staraju o njoj. Ali, tu njihovu namjeru zabranjuje Povelja UN, koja u članu 2. propisuje da se odnosi između svih država zasnivaju na imperativnom načelu suverene jednakosti, što znači da kako UN tako i nijedna država nema pravo da na bilo koji način upravlja trećom državom, a član 78. Povelje UN tako jasno propisuje da je zabranjeno da se starateljstvo, odnosno protektorat, kako se ovdje voli reći, primjenjuje nad bilo kojom državom, jer se protektorat može uspostaviti samo nad nesamoupravnim teritorijama, a nikako, ni pod kakvim uslovima, nad državom članicom UN.
Nasuprot tome, u članu 1, stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog ugovora ugovoreno je (između Republike Srpske, Federacije BiH, tadašnje RBiH, Republike Hrvatske i tadašnje SR Јugoslavije) da te ugovorne strane traže da se imenuje visoki predstavnik u skladu s relevantnom rezolucijom SB UN. Dakle, to je slovo međunarodnog prava iz kojeg je očigledno da samo navedene ugovorne strane, i nijedna druga država na svijetu, imaju pravo da traže da se imenuje visoki predstavnik, a jedino SB UN ima nadležnost za imenovanje visokog predstavnika, a ne fantomski Savjet za primjenu mira. I zato treba javno reći da Antonio Guteres govori neistinu, koja je tim veća i teža, jer je izašla iz usta generalnog sekretara UN, kada je izmislio da je takav fantomski Savjet za primjenu mira navodno "relevantno tijelo za imenovanje visokog predstavnika".
Međutim, osim na ovu neistinu, potrebno je ukazati i odgovarajućom argumentacijom objasniti još nešto što je svojstveno odnosu generalnog sekretara UN prema BiH. Radi se o njegovom neradu kada je riječ o zaštiti suvereniteta dejtonske BiH. Istine radi, taj nerad nije svojstven samo Antoniju Guteresu, nego i njegovim prethodnicima na toj funkciji, a to su bili Kofi Anan (od 1997. do 2006) i Ban Ki Mun (od 2007. do 2016).
Članom 97. Povelje UN propisano je da je generalni sekretar UN glavni administrativni službenik UN, što znači da on stoji na raspolaganju UN i državama članicama te svjetske organizacije i njegova funkcija nema političko-odlučujući karakter, niti može da daje svoja tumačenja međunarodnog prava, već je on tu da bude na administrativnoj usluzi Organizaciji UN i svakoj državi članici te organizacije. Ali, osim članom 97, rad generalnog sekretara je uređen i članom 99. Povelje UN, koji je od posebne važnosti za temu ovog teksta. Tim članom je propisano da "Generalni sekretar UN može upozoriti Savjet bezbjednosti UN na svako pitanje koje bi po njegovom mišljenju moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i bezbjednosti." Ova odredba se u nauci međunarodnog prava naziva i obavezom ranog upozoravanja Savjeta bezbjednosti od strane generalnog sekretara i to, kako se vidi iz prethodnog citata, u odnosu na bilo koje pitanje, što znači ne samo pitanje koje se tiče odnosa između država nego i svako pitanje unutar određene države, ako bi to pitanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i bezbjednosti.
Prevedeno na teren dejtonske BiH, mi smo, a i svjetska javnost, svjedoci da OHR i PIC nametanjem svoje samovolje kao ustava i zakona u BiH flagrantno i teško krše imperativno načelo suverenosti BiH, čime postupaju i protivno zabrani uvođenja starateljstva (protektorata) nad bilo kojom državom, što je sve jasno propisano odredbama Povelje UN na koje je prethodno ukazano. Takođe smo svjedoci da sve to PIC i OHR rade u dosluhu sa bošnjačkim političkim Sarajevom, jer sve što su u proteklih 25 godina zajedno i tajnim dogovorom učinili bilo je učinjeno na štetu Republike Srpske, njenih ustavnih nadležnosti i imovine koji su joj otimani tim koluzionim projektom, čime je na najgrublji način povređivan Ustav BiH i Dejtonski mirovni ugovor, dok je, na drugoj strani, sve to omogućavalo ostvarivanje planova bošnjačkog političkog Sarajeva za postepenu protivpravnu centralizaciju BiH. U konačnom, sve to dovodi do sasvim opravdanog i racionalnog otpora Republike Srpske, tako da takvo kolonijalno upravljanje OHR-a i PIC-a nad BiH, sa navedenim ciljevima, u kontinuitetu stvara i održava unutrašnje tenzije koje svakog časa mogu prerasti u otvoreni unutrašnji sukob. A ako do njega dođe, došli bi u opasnost ne samo mir i bezbjednost u BiH nego i u regionu, čime bi bili dovedeni u opasnost međunarodni mir i bezbjednost.
I umjesto da o tom kolonijalnom upravljanju nad BiH od strane OHR-a i PIC-a upozori Savjet bezbjednosti, jer se takvim protivpravnim upravljanjem teško krši Povelja UN i suverenitet jedne države članice UN, što dovodi u opasnost međunarodni mir i bezbjednost, generalni sekretar UN Antonio Guteres, kao i njegovi prethodnici, zatvara i oči i uši pred tim nasiljem. A da radi svoj posao kako propisuje Povelja UN, generalni sekretar bi u kontinuitetu upozoravao Savjet bezbjednosti, a i Generalnu skupštinu, na ovu apokalipsu međunarodnog prava, iznoseći im brojne dokaze kako se teško povređuje suverenitet jedne države članice UN time što nad njom kolonijalno upravljaju druge države, udružene u fantomsku protivpravnu organizaciju zvanu PIC i putem OHR-a. U tom slučaju riječ generalnog sekretara bila bi savjest međunarodnog prava i međunarodne zajednice. Protiv toga se ne bi moglo izboriti sve ovo zlo koje vlada nad BiH, donoseći korist samo bošnjačkom političkom Sarajevu, a razarajući međunarodno pravo, Dejtonski mirovni ugovor, Ustav BiH i Republiku Srpsku.
U konačnom, tako probuđena svijest i savjest čovječanstva dovela bi do toga da Savjet bezbjednosti ili Generalna skupština UN, na osnovu člana 96. Povelje UN, zatraže od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o pravnom pitanju da li je, a očigledno je da nije, u skladu sa Poveljom UN upravljanje Bosnom i Hercegovinom od strane PIC-a i OHR-a, kao da je BiH njihova kolonija ili u najmanju ruku teritorija pod njihovim starateljstvom, a ne država članica UN. Ili bi, ako to ne bi htjeli da učine SB UN i Generalna skupština UN, od generalnog sekretara UN probuđena savjest čovječanstva barem probudila uspavanu Srbiju. Naime, Srbija je pravna nasljednica bivše SR Jugoslavije, čime ju je naslijedila i kao ugovorna strana Dejtonskog mirovnog ugovora. A u članu 5. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji je uvod u 11 aneksa koji slijede nakon toga, Srbija se kao nasljednica SR Jugoslavije pravno obavezala ne samo da će poštovati Ustav BiH, nego je tim članom preuzela i ugovornu obavezu da promoviše sve odredbe iz tog Ustava, a to znači da promoviše i štiti i suverenitet BiH propisan Ustavom BiH. To daje pravo Srbiji kao državi da, u ispunjavanju te svoje međunarodne ugovorne obaveze, pred Međunarodnim sudom pravde tuži države koje su u decembru 1997. godine usvojile tzv. bonske zaključke, u stvari protivpravni ugovor o njihovom kolonijalnom upravljanju nad BiH putem OHR-a. Ta tužba Srbije imala bi tri tužbena zahtjeva, kojima završavam ovaj tekst:
1. Pravno su ništavni bonski zaključci, jer su suprotni načelu suverene jednakosti država, a time i pravu na suverenost BiH, iz člana 2. tačke 1) i 7), te članu 78. Povelje UN koji zabranjuje da se sistem starateljstva uspostavlja nad bilo kojom državom, a suprotni su i članu 53. Konvencije UN (Bečke konvencije) o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija.
2. Nalaže se OHR-u da na osnovu ove presude odmah prestane sa bilo kakvom aktivnošću kojom se povređuje pravo BiH na suverenost, što podrazumijeva i zabranu OHR-u da donosi bilo kakve akte kojima bi nametao ustavne odredbe, odnosno zakone u BiH ili kojima bi svoju volju nametao u BiH na bilo koji drugi način prema bilo kome.
3. Zabranjuje se svim državama članicama PIC-a da se na bilo koji način upliću u bilo koja pitanja koja su po svojoj prirodi unutrašnja pitanja BiH, jer o tome na osnovu načela suverenosti mogu da raspravljaju i odlučuju samo nadležne institucije i organi u Bosni i Hercegovini.
Najzad, u tužbi treba zatražiti od Međunarodnog suda pravde i da izda privremenu mjeru kojom bi do okončanja postupka bilo zabranjeno OHR-u i državama članicama PIC-a da nameću bilo kakve akte u BiH, ustavne, zakonske ili bilo koje druge akte, kao i da se na bilo koji drugi način upliću u bilo koja pitanja iz nadležnosti BiH kao države.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.