Ekonomski sistem Republike Srpske je nastavio da prkosi globalnim trendovima i kao takav zaslužuje pažnju. Jer su prilagođavanja, čini se, dobra.
Naime, u prethodnih sedam mjeseci prihodi od direktnih poreza rastu po stopi od 17%, dok je prikupljanje indirektnih poreza veće za 5,5%. Iako je manje punjenje budžeta od indirektnih poreza, razlog je veći servis duga. Ipak, kada saberemo te dvije veličine, one su u plusu, što je dobro.
Kada su one u plusu, ekonomija je u plusu. Realni indeks maloprodaje je veći za prvih sedam mjeseci za 9%, u odnosu na prvih sedam mjeseci prethodne godine. Izvoz je smanjen za oko 3%, a globalna dešavanja i dešavanja u Evropi su umanjila ekonomski rast za prvih sedam mjeseci Republike Srpske za sto miliona KM.
Imajući u vidu situaciju gdje najveći ekonomski sistem mjeren $ SAD, gdje su javni prihodi manji za 7%, a javni rashodi za 14%. Oni to mogu jer su ukinuli fiskalno pravilo o dugu, do 2025. godine. Globalnu borbu za primat najveći ekonomski sistem nastavlja, a drugi po veličini čeka da postane. Mjereno kupovnom moći to već jeste. Iako je kineski ekonomski sistem zahvaćen deflacijom, manjim izvozom i negativnim dešavanjima na tržištu nekretnina, ovo ukazuje na dalju ekonomsku, trgovinsku, geopolitičku borbu uz povećavanje uloga na globalnoj areni. Proširivanje BRIKS-a na nove članice koje će imati 80% rezervi nafte u svijetu, većinu svjetske populacije, ugroziće osnove na kojima je počivao petrodolar. Uspostavljaju se globalna pravila - konsenzus odlučivanja. Jedna od značajnih informacija svakako je objavljivanje kreditnog rejtinga BiH i Republike Srpske. Dva putokaza na koji način da popravljamo domaći ekonomski sistem. Dobro je da te poruke čujemo, ali da ih ne prihvatimo.
Da ih analiziramo i da ih odbacimo kao netačne. Da radimo na način da njihove analitičare ubijedimo da možemo bolje, da smo bolji i da njihove projekcije nisu tačne, da nas oni dobro ne vide, da imamo specifičnost, a osnovna je da pobijedimo kad nas svi otpišu. Jedan od primjera koji svakako zavređuje pažnju je opservacija da će realni ekonomski rast Republike Srpske iznositi 1%, dok ista agencija za BiH kaže da će ekonomski rast iznositi 2%. Interesantna opservacija. Kulturom kritičkog i kontrarnog razmišljanja potrebno je zauzeti stav da je procjena pogrešna.
Naoružati se činjenicom da posmatrajući prethodnih 10 do 15 godina razlika između ova dva sistema u ekonomskom rastu je nula i da razlika više od 1% je zabilježena dva puta u prethodnih 15 godina. Da li ćemo vjerovati vjerovatnoći od 13% ili 87%, stav je svakog čitaoca, a trenutak istine ćemo vidjeti za šest mjeseci. Na koji način kvalitet njihovih analitičara funkcioniše zamislite u organizaciji ili vašoj kući kome ste dali da zadatke koji nisu toliko važni. Zbog čega treba na ovaj način gledati nove pojave. U suštini, ekonomski sistem Bosne i Hercegovine, ekonomski sistem Federacije BiH, ekonomski sistem naše Republike Srpske za njih je nebitan. Možda je malo bitniji Republike Srpske jer je ekonomski sistem Republike Srpske emitovao dug na stranoj berzi. Koliko je to dobar potez, u narednom periodu vidjećemo sami jer vidljivost na stranim tržištima je, što bi mlađi rekli, "must have" za budući razvoj ekonomije, formira se javno vidljiva međunarodna istorija vraćanja duga, formira se reputacija.
Male nerazvijene ekonomije nemaju svoju štednju pa je moraju uvoziti zaduživanjem u inostranstvu. Obično se to vrši pod koncesionim uslovima, koncesione uslove čitati kao jeftin izvor finansiranja. Često ti koncesioni uslovi imaju još neke druge, viđenja drugih na koji način da budemo bolji, jer eto to tamo funkcioniše, ili neki naučni rad je tako rekao, to je teorija empirijski utvrđena. Empirijski znači na osnovu prakse.
Međutim, nekad, a na ovim prostorima često se ta teorija, prošla empirija ne slaže sa trenutnom praksom, sudarajući se sa realnošću. Jedan od primjera su eto javni radovi, javne investicije kao primjer stare prakse. Jer, jelte, još je Kejnz (uticajan ekonomista, loš investitor na berzi) rekao da javne investicije najbrže pokreću ekonomiju. To jeste tako bilo nekad kada su ekonomije bile zatvorene, nadnice plaćale na nedjeljnom nivou, a učešće živog rada - radnika u javnom radu bilo veće.
Pa tako se država zaduži i javnom investicijom krenu kopati kanali, praviti fabrike, putevi, mostovi, a na nedjeljnoj osnovi isplaćivati nadnice koje treba potrošiti za kupovinu hljeba, stvara se tržište za hljeb, osnivaju se pekare, stvara se potreba za cipelama, eto tržišta za cipele i fabrike obuće itd… Na našu sreću i na žalost Kejnza i onih koji ga prate, to se sada promijenilo pa su neki drugi parametri bitni, važniji. Koji su to, da se izračunati ako znamo, a ako ne znamo, uvijek kada nešto ne znamo, nekoga platimo, ako nam to treba. Treba nam vrijeme znanja, vrijeme baziranja odluka na sadašnjoj praksi, odlučivanje u neizvjesnosti, na osnovu podataka, ali ne na osnovu bajki. Bajka je po svojoj definiciji posebna književna vrsta kod koje se čudesno i neprirodno isprepliće sa stvarnim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Vrijeme ekonomskih bajki se polako završava, jer kao i sve što ima svoj početak, ima i svoj kraj. Nisu rijetki stavovi: neizvjesnost je visoka, procjena nezahvalna, teško je mjerljivo, brojne nepoznanice i nadasve za izložene ideje, razmišljanja nisu potkrijepljena spremnošću da se kao direktan učesnik založe autori za sopstvenu ideju. Zamislimo da je Elon Musk rekao imam ideju za Pay Pal, Teslu, Space x ili Twitter, neizvjesno je, nemjerljivo, procjena je nezahvalna, postoje brojne nepoznanice, ali to su moje ideje. Vrijeme koje dolazi je svakako vrijeme ideja, ali je potrebno njih operativno završavati i prednost davati onim idejama čiji autori to mogu operativno završiti, preuzeti rizik i naravno "lovorike" i nagradu te slave.
To se nažalost ne uči u našem obrazovnom sistemu, tamo se prednost daje onima koji često uče konformizam kao obrazac ponašanja, drugačije mišljenje se često ismijava, a rijetki su oni koji podržavaju talente i koji ne vide u drugačijem mišljenju i talentu konkurenciju koja će ih smijeniti, nego konkurenciju koja će ih unaprijediti. Posljednja dešavanja na ukidanju ograničenja investicija iz Njemačke su tema koja je zaokupila domaću javnost.
Časopis "Ekonomist" od prije desetak dana na naslovnoj strani prikazao je Njemačku kao bolesnog čovjeka Evrope. Pokrenut je narativ vremena od prije 25 godina nakon kojeg je Njemačka izašla kao pobjednik. Tadašnje vrijeme su karakterisali pad izvoza, sklerotično tržište rada i visoka nezaposlenost.
Današnje vrijeme je mnogo drugačije od vremena prije 25 godina, u današnje vrijeme svi trendovi ukazuju da je vrijeme pada ekonomskog modela Njemačke. Njemačka birokratija sabotira njemački ekonomski rast. Da bi se postigao prelazak na zelenu energiju, u Njemačkoj je potrebno svaki dan izgraditi tri do četiri nove vjetroelektrane. Tempo danas je jedna dnevno. Da bi se prevezla jedna vjetroelektrana autobanom za destinaciju od 100 km potrebno je 150 različitih dozvola. Njihova opsesija pravilom o dugu, tzv. Schuldenbremse, ne dozvoljava Federalnoj vladi deficit veći od 0,35% BDP-a. Ovo pravilo je spriječilo Federalnu vladu da se zadužuje 2012-2019. godine po rekordno niskim kamatnim stopama i da gradi sebe. Natjeralo je na formiranje specijalnih vanbudžetskih fondova za pomoć od Covida, ulaganje u vojsku i ciljeve klimatskih promjena. Tradicionalni proceduralisti, disciplinovana nacija je posegnula za dokumentaciono-računovodstvenom gimnastikom. Imamo deficit, ali ga u stvari nemamo.
Takođe, njemačka ministarka spoljnih poslova Annalena Baerbock je usljed nedostatka troškova održavanja zvaničnih aviona Luftwaffe dva puta ovog ljeta ostala zaglavljena na aerodromima u inostranstvu. Otkazan je put u Australiju usljed istog razloga. Njemačka je od motora rasta Evrope postala kočničar evropskog rasta. Procjene ukazuju da će njemačka ekonomija biti jedina velika ekonomija svijeta koja će doživjeti kontrakciju 2023. godine. Narednih pet godina će rasti stopama rasta nižim od SAD, Britanije, Francuske i Španije. Četiri od pet posljednjih anketa ukazuju da Njemačka nije fer mjesto za život. Za dobijanje dozvole da se bavite poslovnom aktivnošću u Njemačkoj potrebno vam je 120 dana, dva puta duže nego što je prosjek zemalja OECD-a. Izvoz Njemačke najviše je zavisan od Kine. Industrijski sektor Njemačke troši dva puta više energije nego drugi najveći u Evropi. Oslanjanje na jeftin ruski gas više nije opcija. To će im smanjiti dodatno konkurentnost. Dvije petine poslodavaca ne mogu da pronađu radnike potrebnih vještina za obavljanje poslova. U Njemačku ćete lakše ući kao izbjeglica nego kao profesionalac. Njihova auto-industrija ima velikih problema, gube trku na tržištu električnih vozila. BMW, Mercedes, Porsche, Volkswagen prema trendovima će ostati bez tržišta automobila na električni pogon, a trendovi ukazuju da se ide ka električnim vozilima. Njihova zbirna ukupna vrijednost na finansijskom tržištu je manja od polovine kapitalizacije američke kompanije Tesla. Pridružili su se u trci za fabrike čipova subvencijama od 15 milijardi EUR iz budžeta i u pregovorima su da se na dvadeset godina garantuje povlašćena cijena struje od 100 evra po MWh. Prosječna fabrika za proizvodnju čipova troši oko 100 MWh na sat. Prosječna starost Nijemaca je 45 godina, osoblje u školama i staračkim domovima hronično nedostaje, što ugrožava funkcionisanje njihovih porodica. Njemački institut za rad je definisao scenario da bez uključivanja žena na tržište rada i starijih osoba bez migracije njemačko tržište rada od 45 miliona ljudi do 2035. će ostati bez sedam miliona. Istočne zemlje koje su tradicionalno predstavljale izvor radne snage rastu većim stopama, a i same su u hroničnom nedostatku radnika. Dvije trećine poljskih industrijskih firmi navode nedostatak radnika kao osnovni faktor koji ograničava budući rast produktivnosti. O problemu svjedoči i činjenica da njemački ministar rada odlazi u Brazil i vodi kampanju koja će brazilske doktore i njegovatelje dovesti na njemačko tržište rada. Geopolitika, prilagođavanje klimatskim promjenama i demografija zahtijevaju vizionarsku, digitalno pripremljenu i visoko sposobnu državu. Nažalost, prema analizi časopisa "Ekonomist" Njemačka nije ništa od ovoga. Prodor vještačke inteligencije nije moguć u zemlji gdje se posao obavlja još uvijek fax mašinama, gdje lokalna zajednica ne može napraviti plan potreba za škole jer nemaju podatke o uzrastu djece na prostoru te lokalne zajednice, gdje se na osnovu želje iz 2017. godine od 575 usluga koje treba digitalizovati digitalizuje 128, a nakon digitalizacije i dalje koriste iste fascikle za arhiviranje digitalizovanih procesa. Iako kod utovara kamiona sve radi roboti, potrebno je čekati dva sata da dobijete pečat. Do prije dvadeset pet godina usljed reformi i povoljnog okruženja globalne ekonomije i bumom na tržištima u razvoju njemački model je pokazao funkcionisanje, trenutna situacija je takva da niti jedan od tri uslova danas nije zadovoljen. Ova kolumna nije posvećena Njemačkoj, ali jeste jednom od naših najvećih spoljnotrgovinskih partnera, zemlji idealu u koju su naši stariji odlazili i za godinu-dvije pravili razliku u dohotku i bogatstvu. Možemo očekivati manji obim investicija, manje pozitivne faktore na domaći ekonomski rast, ne samo Njemačke, nego iz Evrope. Ipak na osnovu globalnih poruka, dešavanja na globalnom tržištu, možemo tvrditi da se šanse za uspjeh ovih prostora povećavaju. Na globalnom nivou dolazi vrijeme konsenzusa, na regionalnom će tek doći, onda na lokalnom i mikronivou. Trendovi ukazuju da kroz istoriju onaj koji se prilagodi trendu opstaje, onaj koji ga usvoji profitira, onaj koji se ne prilagodi istorija ga jednostavno briše. Živimo u vremenu Aleksandrijske biblioteke kada je sve znanje svijeta bilo dostupno na jednom mjestu. Danas je znanje dostupnije više nego ikad. Dolazi vrijeme novog znanja, novih škola, novih teorija i pozdravljanja sa starim dogmama, razmišljanjima, konformizmom, koji ograničavaju domaći ekonomski prostor. Dolazi vrijeme domaćeg know how-a, vrijednih i čestitih ljudi, vrijeme života bez straha, ucjena i sankcija, gdje je nemoguće samo da sve ostane isto ili da bude lošije. Na ovim prostorima će se iz godine u godinu živjeti sve bolje i bolje.
(Autor: dr Saša Stevanović, autor knjige Ekonomski život Republike)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.