Postoji jedna činjenica koja se, kao konstanta, provlači već četvrt vijeka u odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini u cjelini, a naročito prema Republici Srpskoj.
To je odsustvo želje Srbije da, iako je na to obavezuje i međunarodna ugovorna obaveza, preduzme bilo šta na zaštiti suvereniteta BiH i s tim u vezi ustavnog položaja Republike Srpske. Sve vlasti u Srbiji, počevši od Miloševićeve, preko dosovske, pa sve do današnje vlasti Aleksandra Vučića, nikada nisu učinile bilo šta na tom planu.
Umjesto toga, Srbija četvrt vijeka samo nijemo posmatra kolonijalno upravljanje nad nama u BiH, što ostaje kao trajni biljeg i tamna mrlja u našoj istoriji.
Evo dokaza i argumentacije koji potkrepljuju sve prethodno rečeno. Članom 5. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH tadašnja SR Jugoslavija, odnosno Republika Srbija kao njena pravna nasljednica, preuzela je međunarodnu ugovornu obavezu da promoviše Ustav BiH, a to znači i da promoviše suverenost BiH propisan tim ustavom, koji ni u jednom svom članu, uključujući i preambulu Ustava BiH, ne dozvoljava da visoki predstavnik i tzv. savjet za primjenu mira upravljaju nad BiH kao da je ona njihova kolonija ili teritorija pod starateljstvom, a ne država članica UN. Kada se preuzme ovakva ugovorna obaveza, onda ona daje pravo titularu te obaveze da, čim uoči da bilo ko povređuje suverenitet BiH, pokrene odgovarajuću pravnu proceduru radi njegove zaštite. U tom pravcu Srbija može, samo da hoće, preduzeti dvije aktivnosti od presudne važnosti.
Za razumijevanje prve mogućnosti koja stoji na raspolaganju Srbiji treba ponoviti da je BiH država, članica UN, usljed čega joj pripada neotuđivo pravo na državnu suverenost. A ta suverenost, kako propisuje član 2. Povelje UN, znači zabranu miješanja u unutrašnje poslove BiH kao države od strane bilo koga - zabrane koja jednako važi kako za UN i sve organe te organizacije, tako i za sve druge države i pojedince. Od ove imperativne norme može se odstupiti samo ako bi bila ukinuta odgovarajućom izmjenom Povelje UN kojom bi bilo dozvoljeno da UN ili neka država, samostalno ili udružena sa drugim državama, može nekoj trećoj državi da nameće zakone umjesto nadležnih institucija te države. Ali to dosad nije učinjeno, niti će, jer bi to značilo eroziju država. Ove činjenice su u vezi sa članom 53. Konvencije UN (tzv. Bečke konvencije) o pravu međunarodnih ugovora, kojim je propisano da je ništav svaki ugovor koji je u trenutku zaključenja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava. Istim članom je odmah zatim određeno da je "imperativna norma opšteg međunarodnog prava norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava iste prirode".
Jedna od takvih imperativnih normi je i ona iz Povelje UN koja zabranjuje da se nad bilo kojom državom, pa i nad BiH, uspostavi protektorat (sistem starateljstva), jer je članom 78. Povelje UN izričito zabranjeno uspostavljanje takvog sistema nad bilo kojom državom članicom UN. Nažalost, uprkos svim tim zabranama, jasno propisanim Poveljom UN kao najvišim pravnim aktom međunarodnog prava, svojevrsnim ustavom tog prava kojem prema članu 103. Povelje UN ne smiju protivrječiti svi drugi akti, nad BiH je ipak uspostavljen protektorat koji, evo, traje 26 godina, imajući u vidu da je 1997. godine visoki predstavnik u BiH svoju volju počeo protivpravno nametati kao zakon u BiH. Svojevrsnu kulminaciju takvog protivpravnog odnosa prema državi članici UN doživjeli smo početkom jula ove godine, kada je Kristijan Šmit svoju volju nametnuo kao zakon, tačnije rečeno kao krivično djelo u BiH, jer je rekao da će ići u zatvor od šest mjeseci do pet godina svako službeno ili odgovorno lice u institucijama BiH koje ne primijeni odluku visokog predstavnika. Sve i da je visoki predstavnik, a nije jer ga na tu funkciju može imenovati samo Savjet bezbjednosti UN, koji to nije učinio, Kristijan Šmit ne bi imao pravo da državi članici UN nameće svoju volju kao zakon jer to, kako je pokazano, zabranjuje Povelja UN. Takvo nešto Povelja UN dozvoljava da se čini samo nad teritorijama koje nisu države nego su pod starateljstvom (protektoratom), u kom slučaju se onda, kako stoji u članu 81. Povelje UN, najprije zaključi sporazum o starateljstvu koji, piše u tom članu, "sadrži uslove pod kojima će se upravljati teritorijom pod starateljstvom i određuje vlast koja će vršiti upravu nad teritorijom pod starateljstvom".
Vjerovali ili ne, ovakav sporazum postoji i nad BiH, a to su tzv. Bonski zaključci iz decembra 1997. godine, usvojeni od grupe država koje su sebe, bez ikakvog ovlašćenja u Povelji UN, Dejtonskom sporazumu ili bilo kom drugom izvoru međunarodnog prava, nazvale "Savjetom za sprovođenje mira u BiH". Tim zaključcima one su visokom predstavniku dale navodno "ovlašćenje", kakvo mu nije dato, niti je moglo biti dato ni Dejtonskim sporazumom jer to zabranjuje Povelja UN, da on u BiH može nametati svoju volju kao pravo i smjenjivati bilo kog pojedinca. Sve to nije ništa drugo do sporazum tih država o njihovom starateljskom upravljanju nad BiH i određivanju visokog predstavnika kao vlasti koja će vršiti upravu u BiH, baš onako kako je propisano citiranim članom 81. Povelje UN.
Međutim, tu se javlja nepremostiva pravna prepreka koju zatičemo u već pomenutom članu 78. Povelje UN, u vidu zabrane da se sistem starateljstva ne smije uspostavljati nad državama članicama UN jer će se, kako stoji u članu 78, među državama "odnosi zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti". Dakle, Bonskim zaključcima tzv. savjeta za sprovođenje mira, koji po svojoj pravnoj prirodi nisu zaključci nego protivpravni sporazum o starateljstvu nad BiH, flagrantno je i teško povrijeđena suverenost BiH, koja joj prema Povelji UN pripada kao državi članici UN.
I ta povreda postoji u kontinuitetu sve do danas, zbog čega Srbija može, ali neće, da u ispunjavanju svoje ugovorne obaveze iz člana 5. Dejtonskog sporazuma pokrene tužbom postupak pred Međunarodnim sudom pravde protiv država iz tzv. savjeta za primjenu mira u BiH koje su usvojile protivpravne Bonske zaključke i tzv. kriterijume 5+2 (kriterijume o tome do kada će BiH tretirati kao svoj protektorat), i da tom tužbom, saglasno članu 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, traži njihovo poništenje. Pravo na takvu tužbu nikada ne može zastariti, jer se starateljstvo, u stvari kolonijalizam u BiH ne može konvalidirati time što jedan dio stanovništva u BiH (onaj predvođen prije svega bošnjačkim političkim Sarajevom, ali, ruku na srce, i onaj hrvatski kada mu to odgovara) hoće da se Bosnom i Hercegovinom upravlja kao da je kolonija, samo da bi time bila uništena Republika Srpska. Pored toga, navedeni kolonijalizam ne može se pravno konvalidirati ni time što su institucije u BiH prihvatale nasilje OHR-a, jer su to svaki put činile pod prinudom, budući da je OHR svaki put kada je nametao svoje nasilje pisao da ono ostaje na snazi sve dok ga u tom obliku, bez ikakvih izmjena i dopuna, ne prihvate domaće institucije.
Druga mogućnost koja stoji na raspolaganju Srbiji u vezi je sa viješću od 25.8. ove godine. U toj vijesti kaže se da je u Generalnoj skupštini UN "na prijedlog Srbije usvojena rezolucija vezana za održivi razvoj, koja će se sprovoditi od 2024. do 2033. godine". Lijepa vijest koja je, osim što je lijepa, važna i za problem protivpravnog stavljanja države BiH pod sistem starateljstva. Naime, jednako kao što je dala prijedlog Generalnoj skupštini UN za usvajanje navedene rezolucije, Srbija to može da učini i kada je riječ o traženju savjetodavnog mišljenja od strane Međunarodnog suda pravde o tome da li je, a očigledno je da nije, u skladu sa Poveljom UN da se nad BiH kao državom članicom UN upravlja od strane drugih država i visokog predstavnika kao da je BiH teritorija pod starateljstvom. Drugim riječima, Srbija ima pravo, samo ako hoće, da predloži Generalnoj skupštini UN usvajanje rezolucije kojom bi Generalna skupština UN zatražila savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde o tom pitanju. A Generalna skupština UN, na osnovu člana 96. Povelje UN, može u svakom trenutku da svojom rezolucijom zatraži od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju, što znači i o pitanju pravno nedopustivog starateljskog upravljanja nad državom BiH od strane visokih predstavnika, što je par excellance pravno pitanje.
Da Srbija sve to može, samo da hoće, ne govori samo vijest od 25.8. ove godine, već i jedan slučaj iz 2018. godine pred Međunarodnim sudom pravde. Radi se o predmetu tog suda broj 1164 u kojem je Srbija pokazala spremnost da brine, kao što i treba da brine, o pravnim posljedicama separacije arhipelaga Čago od Mauricijusa, koju je protivno međunarodnom pravu izvršila Velika Britanija. Dakle, u tom predmetu Srbija je u svojoj pisanoj izjavi od 27. februara 2018. godine, u postupku koji je prethodio davanju savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o nelegalnosti navedene separacije, između ostalog istakla (u tački 29. izjave) da "Republika Srbija snažno podržava napore da se kolonijalizam u svim njegovim oblicima i manifestacijama privede što prije i bezuslovno kraju, u skladu sa principima međunarodnog prava". Vrhovni princip tog prava je, kako smo vidjeli, državna suverenost i zabrana da se nad državom uspostavi kolonijalizam ili starateljstvo. A u tački 46. svoje pisane izjave od 27.2.2018. godine Srbija je u istom predmetu istakla i da to što je u odnosu na arhipelag Čago "Velika Britanija zaključila ugovor sa SAD i uspostavila vojne instalacije u Arhipelagu Čago,.... takvi odnosi ne mogu biti osnov koji bi opravdavao nepostupanje prema međunarodnopravnim obavezama", jer, kako je Srbija ispravno istakla pozivajući se na član 103. Povelje UN, "ta Povelja ima jaču snagu nad obavezama iz bilo kog drugog međunarodnog ugovora". Zašto je sve ovo važno za nas? Pa zato što iz toga vidimo kako se Srbija brine za druge, ali ne i za nas ovdje u Republici Srpskoj i BiH. Hoću reći kako bi Srbija, samo da hoće, sve to mogla da kaže i u postupku pred Međunarodnim sudom pravde radi odbrane suvereniteta BiH. U tom postupku, bilo da to učini tužbom ili predlaganjem da se zatraži savjetodavno mišljenje, Srbija bi mogla samo da ponovi kako i u slučaju BiH snažno podržava napore da se kolonijalizam u svim njegovim oblicima i manifestacijama, pa i u obliku kakav je 1997. godine uspostavljen nad BiH, privede što prije i bezuslovno kraju, kao i da to što su određene države (predvođene najsnažnijim državama Zapada) u decembru 1997. godine zaključile međusobni ugovor, koji su nazvale Bonskim zaključcima, a kojim su sebi i OHR-u samovlasno omogućile da upravljaju Bosnom i Hercegovinom kao da je ona njihova kolonija, a ne država, ne može taj ugovor učiniti pravno valjanim, jer je on suprotan imperativnom načelu suverenosti BiH kao države, koje joj, kao i svakoj drugoj državi, garantuje Povelja UN.
Sve to, dakle, Srbija može, ali neće, čime nas svjesno prepušta kolonijalnom jarmu i postepenom nestanku Republike Srpske.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.