Ako ste mislili da svaki početak mora krenuti od temelja, griješite. Kod mene u ovom slučaju sve počinje od krova.
Sjećate li se da sam pisala kako je Žmu u potrazi za malim džipom, kom se može skidati krov? Ko je ljetovao po grčkim ostrvima zna o čemu pričam. I ko je zorom išao u lov na divlje svinje po našim vrletima isto zna na šta mislim.
Dok sam se iščuđavala kupovini auta starog tridesetak godina jer nema takvih novijih, Žmu je rekao: "Uopšte ne kupujemo auto, kupujemo ideju. Auto već imamo." I bacio se u potragu, a ja sam to pustila. Jer svaku dobru ideju treba pustiti. Ne smijete je ščepati za vrat i ne dati joj da diše.
Kada uložite vjeru i energiju, u momentu kada sve to pustite da predahnete, vaša ideja pronađe vas. Jer ideje su živa bića, i znaju ko ih može ostvariti.
Tačno tako je i bilo.
Mali džip za ofroud vožnje je pronađen potpuno slučajno u obližnjem gradu i postao je naš.
Trebalo ga je malo uglancati jer do sada je uvijek bio u lovu na neku divljač. Vrijeme mu je da odmori i živi fensi život, kao da je na grčkom ostrvu. Ispostaviće se da, ipak nismo ni u Grčkoj, a kamoli na ostrvu.
Zovem moju sestru: "Našli smo ga. Kupili smo džip."
Znate li šta mi je rekla?
Ti si puno luđa nego što sam mislila. Auto treba da ima krov. Razumiješ? KROV. Tačka.
Mislim se, pa ima. Ali od cerade i skida se. Uostalom, ovo je način življenja.
Vrijeme k'o vrijeme. Svaki dan kiša ili kao da će kiša. Ništa od skidanja krova. Danima.
Onda počeše vrućine.
I Žmu skide krov.
Druga noć skinutog krova je bila vrela i sparna. Osjećala sam se kao mačka na usijanom limenom krovu Tenesija Vilijamsa koja se oprane kose i u spavaćici na bretele samo izležava.
Žmu ode do grada, u bijeloj lanenoj košulji i u bermudama, ali bez krova. Samo mu je nedostajao bijeli panama šešir da izgleda k'o Hemingvej.
Svaki minut te večeri me je podsjećao na neki film, kao da mi svi romani i omiljeni pisci miješaju koktele mislima. Ali znate mene, u glavi nema čega nema, pa nisam obraćala pažnju.
A trebala sam.
I tako ležim, pijem limunadu, gledam kroz neki film na TV. Odjednom počinje da duva vjetar. Ali da DUVA. Iz vedra neba.
Zovem Žmua smijući se: "Nikada nisam mislila da ću zvati ovo da pitam. Ali… Jesi li ponio krov?"
"Nisam. U garaži je. Upravo vozim kući. Ovo je k'o u crtanom filmu."
Izjurim na terasu. Vjetar savija drveće do zemlje. Istovremeno grmi, sijeva i pljušti kiša kao da neko izliva ogromne kante vode sa nebesa. Više nije smiješno.
Bukvalno visim preko ograde da vidim početak ulice. Ali svi auti koji ulaze u ulicu imaju krov. A ne treba mu ni deset minuta do kuće. Nema ga. NE-MA.
I dalje visim preko ograde sa dva velika viklera u kosi i sa cigarom u ruci i mislim se, ako je ovo film, sad će mene da zvizne grom.
Vani je luđe nego ikada. Davno je trebao stići. Ne zovem. Samo mu još ja falim dok vozi i pljušti kiša po njemu, da pitam gdje je. I zamišljam tu scenu i mislim se bar ima kačket jer nema brisača na staklima naočara.
Oh Bože, samo da mu ne padne grana na glavu. Da se ne desi nešto u ovoj ludnici.
Kiša posustaje. Zvoni mi telefon.
Nemoj se brinuti, imao sam udes. Sve je u redu.
Šta je bilo? Jesi dobro? Je l' nekom nešto bilo?
Nije ništa, čekamo policiju.
Sjednem na mokru stolicu na terasi. Zapalim opet cigaru. Iako ja, u stvari, kao uopšte ne pušim.
Nazovem.
Sigurno ništa nije bilo?
Nije. Ne brini.
Sjedim na terasi bosa i dalje. Čekam. Oluja prolazi. Sve se smiruje.
Stiže Žmu. Ulazi u kuću, na vratima skida sve sa sebe kao u francuskom romantičnom filmu.
Šta se skidaš, pričaj šta je bilo!
Mokar sam k'o čep, od kiše. Čekaj!
Kad je počela oluja, nastade gužva, svi su odjednom negdje krenuli, taman pred kućom kad je kiša najjače padala, klizavo sve, voda i neka pjena svud po cesti, zakočio sam i gledam kako me nosi u drugi auto. Okrenem volan. Ma ništa. Nosi. Sreća da sam vozio polako.
Ne mogu da vjerujem šta mi se dogodilo. Kao u filmu.
Volim ovaj džip, tek sam ga kupio. Ali kad ispočetka nešto ne krene kako treba, poslije sve bude savršeno.
Popušta me strah, počinjem se smijati.
Jedino ti je sa mnom krenulo sve ispočetka kako treba.
Ma nemoj, samo što sam te upoznao i fatalno pogledao plavim očima, umjesto da padneš, ti si sjela na avion i ostala mjesec dana na Krfu. Vidiš da ni s tobom nije krenulo kako sam zamislio?
Ali sam se vratila!
Pa normalno kada sam te ja čekao.
Ali je ispalo savršeno? Jeste.
Životne oluje uvijek stižu iznenada i mogu vas zateći nespremne. Ali ako bezglavo ne jurcate, prebrodićete sve što se može dogoditi u tom olujnom trenutku.
Kiša i dalje pada svaki dan. Džip stoji ispod komšijine trešnje, sa krovom naravno.
Šta mi je rekla sestra kada sam joj sve ispričala: "Jesam li ja rekla da auto treba da ima krov. Jesam li?"
NO MATTER HOW UNREALISTIC IT SEEMS, IT'S GOING TO HAPPEN.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
