Zvrrr… Niste naručili buđenje? Ja sam budna. Samo da se zna. Već ste ukapirali, postala sam slobodna umjetnica.
Uvijek prije donošenja važne odluke idem na more. I kada uradim to što sam smislila, opet odem na more.
Ovo je to more. Igrica zvana "Osvajanje slobode".
Na odmore uvijek idemo "po mom", mali luksuzni hoteli, na plaži, sve na dohvat ruke. Ne privlače me više daljine ni divljine. Niti mase u pokretu. Kad se sjetim kud me je sve bilo, znam da su me vile pronosale svim tim putevima.
Ovog septembra, Žmu kaže, momenat je za paradajz turizam. Slobodna si. Nemaš nikakvu fiksnu obavezu. Ni doručak ti neće više biti tačno na vrijeme.
Okej. Već smo odmarali ove godine na moj način. Neka organizuje septembarski odmor. Izvolite!
Jer nema Žmu pojma da je savršeni odmor rezultat mog preciznog istraživanja. Nema lutanja. Znam gdje su kreveti najudobniji, a gdje se najbolje jede. Sve teče k'o podmazano. Odmaramo bez brige i pameti.
Pakujemo se lako. Kaže da idemo u prijateljev apartman, u mjesto za koje ni čuli nismo.
Sjećate se da sam pisala da Žmu ima sina iz prvog braka? Odraslog ozbiljnog momka.
Ključna stvar u ovom događaju je da i on, V. ide sa nama.
Krećemo. Našim autom. Vozim se fino na zadnjem sjedištu, krenula umjetnica na odmor da restartuje mozak. Čim smo izašli iz grada, auto kao da je čudno proklizao.
Pitam Žmua jesi ti to nešto uradio. Ne.
Znate ove pametne aute? Popališe se crveni uzvičnici. Zaustavite se! Ne možete dalje voziti. Ugasite motor. Samo što nije počeo da vrišti: "Podignite ruke, izađite i trčite što dalje."
Da nije zaglupio računar? Žmu pokuša da ga upali. Opet isto. Šta ovo znači? Ili neka glupost ili totalno sranje. Izlazimo iz auta.
Na livadi, zagrlim Žmua, onako muški oko ramena i kažem: "Nemoj se nervirati. Odlično je što je crk'o na samom izlazu iz grada. Šta da smo bili u onim vukojebinama usput gdje ni signala nemamo."
Ćuti. Obilazi zabrinuto svoj ljubljeni aerodinamični sportski auto. Meni je taj auto samo stvar. Ali sigurna udobna fensi stvar. Njemu je nešto više, znam. Voli ga. Srećom ne više od mene.
Šta sad? Nedjelja je ujutro. V. budi druga koji ima šlep službu. Stiže brzo. Dižu auto, Žmu gleda za njim, tačno sam mislila da će ga zagrliti. Naravno da sve to slikam i izvještavam moju prijateljicu A. koja se zabavlja uz jutarnju kafu.
Vozimo se u kabini šlep službe. Mi do kuće, auto direktno majstoru. I njega smo probudili, naravno. Drama je, j..iga.
Čime ćemo na more? V. kaže, idemo mojim autom. Evo ga Spasilac. Mladalački auto, ništa navigacija. Samo kompas u glavi.
Kažem Žmuu: "Realno nismo ni mogli našim autom u paradajz turizam. Ne ide jedno uz drugo."
Počinje da se smije, konačno.
Krećemo ponovo, dva sata kasnije, sve ispočetka. Sljedeći nivo igrice.
Idemo na sjever, u malo mjesto pored slatkog kraljevskog gradića.
Kroz ove naše planinčuge, Žmu počinje da koluta očima. Muka mu je. Morska bolest. Ne podnosi da ga drugi voze. Otkako sam s njim, ni na jedrenje nisam išla. Ljubav, šta da se radi. Sad Žmu vozi. Vozi i uzdiše. Ne odgovara na pitanja. Molim bar da trepne da znam da nije izgubio moć govora.
Skrenemo pogrešno. Odemo umjesto auto-putem, starim putem. Ni primijetili nismo.
Pogledom pratim bijelu liniju. I razmišljam da krenem pješke čim put bude nizbrdo.
V. kaže, barem idemo u dobrom pravcu. Šta da se još moramo vraćati? Žmu ćuti. I vozi.
Da sam uhvatila prave letove, već sam mogla stići do Rta dobre nade, života mi. Stižemo, što bi rek'o moj tata, nakon šest dana jahanja, predveče.
Ali…
U apartman premali za nas troje, u kockasto matriks naselje iz osamdesetih, u kom je vrijeme stalo. Kao da sjedim u bloku iza naše kuće. Nemam pojma da sam na moru. A more, mulj. Života mi. Plitko, blatnjavo, stotinu metara do koljena. Ćutim. Ne govorim. Ne bih ništa rekla, nema pare.
Vozimo se nedaleko u kraljevski grad da jedemo.
Pogledamo se preko šnicli. Žmu kaže, hoćemo prespavati ili odmah idemo dalje. Ma kud ću dalje, nemoj sad da psujem sve po spisku. Tek sam stigla na cilj ove trke sa preponama. I to uspješno. Doduše na cilju nema ni šampanjca ni medalje. A ni igrica nije gotova.
Zovem prijateljicu, koja od jutros u prenosu uživo prati put slobode paradajz turista. Jer moja A. živi u blizini. Dopisujem se sa mogućim rješenjima. Nigdje mjesta nema. Septembar je divan i topao. Njih dvojica piju kafu, jedu. Moja A. i ja sinhronizovano tražimo smještaj.
Ne jedem. Pičim mailove, poruke, pozive…
Dolazi konobar i kaže: "Momci sve pojeli, vidim, gospođo, vi se još borite."
Ostavljam sve: "Baš vas briga, moja šnicla se ohladila. Uzimam tajm-aut. Sada ja jedem."
Prijateljica pronalazi apartman. Ali ne baš blizu. Prespavaćemo. Jutro je pametnije. V. nije spavao cijelu noć. Kauč je bio krajnje neinspirativan.
Ujutro krećemo ispočetka. Igrica se nastavlja. Sljedeći nivo.
Putujemo.
Apartman je odličan, vidi se i more. Ali podaleko plaža, majku mu. Moramo autom, što mene isfurava. O tome da sam sva na crvene tufnice jer su me komarci pojeli neću da pišem, nego ću da plačem u pauzama češanja. Kažem Žmuu, plaža je fina, more je divno, ostajemo. Ali poslije idemo par dana po mom. Oči mu zasijaše olakšanjem. Može paradajz, ali samo za salatu. Uostalom, Žmu ni ne voli paradajz. Odakle mu ideja da može biti paradajz turista?
Baš on koji svaki dan ljetovanja po restoranima uvijek jede bistru supicu sa tankim rezancima sa mrkvicom na kolutiće. Ništa kockice.
I evo, pišem ovo u butik hotelu na plaži.
To mi dođe k'o vitaminska infuzija. Da proslavim ženu koja sam postala. Pišem i jedem mus od sira škripavca u čokoladnom kornetu sa mariniranim borovnicama, paradajz ću kući jesti.
Igricu sam obrnula. Prekucala.
Žmuu uopšte neću pominjati više ništa. Jer sada svi znamo kako je prošao jedini odmor koji je organizovao. Dovoljan je sam sebi. Uz to je i omiljenu pidžamu zaboravio na drugom nivou igrice, pa čekamo da stigne poštom.
Sva sreća što sam sve vrijeme oko vrata nosila moje tirkize sa Rodosa. Jer tirkiz štiti umjetnike i putnike. A meni je bogami trebalo da me neko pripazi na ovom putu osvajanja slobode.
Obožavam nesavršenost, tako je zanimljiva. Ali odmori moraju biti savršeni i tačka. I po mom.
Tačno sada znam na šta je mislio Leonard Koen kada je rekao: "Postoji pukotina u svemu. Tako ulazi svjetlost."
ODMARANJE NIJE SPAVANJE, NEGO BUĐENJE.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
